Imala je srpska književnost pred kraj 19. veka i zvučne pesnike i zrele prozaiste, ali nije imala punijih ni brujnijih žica za glasan smeh ni potpunijih pisaca za kategoriju humora. Svima piscima — sa izuzetkom Branislava Nušića — koji su ulazili i u oblast humora on je bio nekad samo uzgredan posao, nekad samo slučajno raspoloženje, pa se Jakov Ignjatović, Zmaj, Glišić, teško mogu uzeti kao uticajni prethodnici ili nezaobilazni putokazi jednom tako specifičnom daru i jednom tako osobenom piscu kakav je Stevan Sremac. On je mogao voleti svoje prethodnike, i voleo ih je, ali ako se na nekoga ugledao, onda to nisu bili oni, već najpre Rusi — Gogolj, Turgenjev, Ščedrin, izvesno manje Englezi — Tekeri, Dikens, Filding, neizvesnije drugi.
Pisac pune lične fizionomije i izrazito zrelog reljefa, upečatljiv ličnim vrlinama i otvoren ličnim manama, Stevan Sremac je, za vreme u kome se javio i za prilike u kojima je delovao, pojava književne originalnosti. Kad se to kaže za jednog pisca, kad se to može zasluženo i neporečeno da veže za zvuk imena i dela, kad je to neosporan sastavni deo istinske čari njegove životno obojene proze i činilac njene trajnost, onda je to slučaj lep i redak. A to baš i jest slučaj Stevana Sremca, u celovitom sklopu naglog uspeha pri pojavi, široke popularnosti za života i književne privlačnosti posle smrti. Prošlo je već šest i po decenija od Sremčeve smrti, a njegove pripovetke i romani izdržali su tešku i neobmanvljivu probu vremena, iako sa mestimično potamnelim sjajem i ugaslom svežinom. Iz druge polovine 19. veka, iz njegovih istorijski značajnih decenija, Sremčevo delo izvelo je jedan svet autentičnog životnog daha, prisnih ljudskih likova i nezaboravnog kolorita. I ma koliko da se udaljujemo od njega kao svedoka jednog nepovratnog vremena, on nas još uvek razgaljuje vedrinama svojih duhovnih raspoloženja, on nam još uvek govori glasovima bliskih poznanika, on nam još uvek nudi sačuvane ostatke svoje bezazlene lepote. Taj svet, čije korene snaga i čije oblike života sada već sagledamo istorijski, u vremenskoj dimenziji koja dohvata razgovetnu i blisku, ali već završenu i neumitno iščezlu prošlost, još pruža čvrste mostove za našu duhovnu radoznalost.
Međutim, uzaludno bi bilo tražiti u tome svetu, jedinstvenom samo povremenu, celovitost duha i mentaliteta, ili naravi i osećanja. U delu Stevana Sremca njegovu nejedinstvenost obeležavaju već i tri istorijsko-geografska specifikovana pojma: Vojvodina, Beograd sa užom Srbijom i Niš. U trenutku kad im Sremac prilazi, to nisu samo tri određena vida života već i tri mentalno i društveno različite strukture. Vojvodina, sa usporenim tempom života i stešnjenim vidicima svoga samozadovoljstva, to je zaseban mentalitet i psihologija; Beograd, sa brzim ritmom društvenih previranja i skokovitim obrtima političkih borbi, uz palanku kao korelativ, to je drugi mentalitet i druga psihologija; a Niš, sa svojim prelaznim karakterom novooslobođenog mesta, treći je mentalitet i psihologija. U suštini to su različiti stepeni civilizacije i kulture, pa je iz različitosti oblika njihovog života još dug i vijugav put do usklađivanja u nacionalno i društveno jedinstvo etnički zrelijeg organizma. Prilagodljiv i duhovno gibak da kao pisac pronikne u strukturalno različite društvene činioce — u jednoj sredini, vojvođanskoj, statične, u drugim dvema, beogradskoj i niškoj, dinamične i preobražajne — Stevan Sremac se prema njima i različito određivao: nekad je bio razdragan pesnik, nekad verodostojan hroničar, a nekad jedak satiričar.
Šta je odlučivalo? Ishodišta i odnosi. Vojvodina, rodni kraj, ostavljena rano, odbleskivala se cetinjskim sećanjima, široka, mirno ukotvljena u prostoru, nezaboravna i nezaboravljiva, pa je nad njom, nad njenim naravima i likovima — od dokonih popova do bezlobnih lopova — lebdela humoristička simpatija i idilička pozlata. Niš je divno odgovarao Sremčevoj intimnoj, duboko uvreženoj naklonosti ka orijentalnom ambijentu, patrijarhalnim odnosima i sevdalijskim temperamentima, pa je „šarene slike“ niškog života zapljusnuo talas poetskog nadahnuća. Beograd i srbijanska palanka — to je prvenstveno politička obojenost života, to je neizbežan susret sa „novim ljudima“, socijalistički opredeljenim Markovićevim pristalicama, kao i skorojevićima raznih vrsta, pa je iz toga susreta izbijao gnev dvojakog satiričara: jednog čiji su satirični plotuni potpuni promašaji uvek kad su usmereni na Svetozara Markovića i Vasu Pelagića, i drugoga, sa punim potocima kad je meta arivistički tip Vukadina, ili licemerni tip Sibina Sibinovića, ili parazitski tip Petronija.
Promašaji su bili posledice Sremčeve političke doslednosti. Ona je bila rđavo usmerena, izvirala je iz pogrešnih shvatanja, izgrađivala se na zabludama, pa se njena snaga naprazno trošila. Na političku orijentaciju presudno je uticao ujak Jovan Đorđević, ali je dosledna odbrana liberalskih načela i pozicija bila lična stvar Stevana Sremca. Jedan od viđenih prvaka Liberalne stranke, ugledan i zaslužan po svom radu najpre u Vojvodini, potom i u Srbiji, Jovan Đorđević je pomogao nećaku na najplemenitiji način, zamenivši mu rano izgubljene roditelje. Ujaku je nećak imao da zahvali na spokojnom školovanju, na obezbeđenom ulasku u činovničku sigurnost, na moćnom i iskrenom pokroviteljstvu pod čijim svodom su životni vidici bili čvrsti i obasjani, ali je smatrao da se oduživanje duga ne može ograničiti samo na rođačku i ljudsku zahvalnost nego se mora posvedočiti i potpunom odanošću političkim, nacionalnim, društvenim uverenjima nezamenljivog uzora. Iz te neograničene, apsolutne privrženosti nikla su mnoga Sremčeva opredeljenja, međusobno čvrsto povezana; iz nje, međutim, poticale su i neke lične osobine. Ujakovim stopama Sremac je postao liberal u politici, tradicionalista u istoriji, konzervativan u shvatanjima i isključiv u postupcima: obojica su volela porodičnu atmosferu a ostala neženje. To crkvarsko, tradicionalističko, istorizmom hranjeno i iluzionizmom podizane vaspitanje vodilo je pravce u odricanje socijalističkih ideja Svetozara Markovića. I kad se jednom, na Velikoj školi, već našao među Markovićevim protivnicima, Stevan Sremac je to ostao dokraja, uporno, nekolebljivo. Ako su shvatanja bila konzervativna a borba stranputična, njegovoj doslednosti ne može se poreći iskrenost podsticaja i unutrašnja čvrstina.
Ali, u ovom slučaju vernost usvojenim nacionalno-političkim principima susretala se sa izneveravanjem vlastitog umetničkog dara. događala se jedna zanimljiva pojava: čim bi Stevan Sremac upravljao oštricu svoga nezadovoljstva prema nosiocima novih ideja, njegov duh bi gubio svoje odlike a stvaralački metod svoju sigurnost, pa mu je humor prelazio u karikaturu, a satira u pamflet. Otuda su pripovetke sa antisocijalističkim akcentima i antimarkovićevskom i antipelagićevskom tendencijom neuspele: to je slučaj sa Ecce homo!, Zlim podanikom, Maksimom, ali podjednako i sa „Limunacijom“ u selu, rađenoj sa neskrivenim ambicijama. One su se mogle dopadati jedino političkim istomišljenicima; i njima, međutim, ne kao književnost, no kao sredstva političke borbe. Matoš je i sam uvideo koliko je bio kapriciozan i neodmeren kad je 1896. u prikazu rekao za „Limunaciju“ u selu da je najbolja knjiga godine, pa je to, docnije, 1906, u eseju povodom Sremčeve smrti, popravio: „Satira na socijalizam, Limunacija, nema ni komične snage Vukadinovih pustolovina.“ Već su savremenici imali sažaljiv pogled na očevidno promašena dela toliko popularnog pisca. Odmereni i trezveni Andra Nikolić odlučno je osporavao književnu vrednost „Limunacije“ u selu: „Pripovetka ona ne može se, kao npr. raniji rad istoga g. pisca (Ivkova slava), pribrojiti u lepu književnost, tj. u umetnost koja u prostranoj oblasti čovekove duše nalazi gradiva za umetničku obradu.“ Taj Nikolićev sud iz 1896. primamo i danas u njegovom bitnom značenju.
Sremac je varirao lik učitelja, nosioca „nove nauke“, razvijajući njegove osobine i dajući mu sve jače akcente pamfleta, pa je on od „siluete“ u Ecce homo! preko „troglave siluete“ u Maksimu narastao do izuzetnih dimenzija neverovatnog i pustopašnog zanesenjaka, tragikomičnog fanatika Srete u „Limunaciji“ u selu. Svagde, međutim, taj lik je trebalo da bude istovremeno verodostojan svedok i ubedljiv tužilac, u dijalektičkoj vezi uzroka i posledice: svedok neprirodnih odnosa i neodržljivih shvatanja, a tužilac posredno, svojim naopakim postupcima i rušilačkom ulogom. Ali taj lik, ma koliko rastao u dimenzijama i delovao u sve novijim situacijama, nikako nije postajao stvarniji, nego obratno: u težnji da što jače istakne njegove negativne osobine, njegovu duhovnu i društvenu nesaglasnost sa karakterom svoga poziva i sa društvenomoralnim zdravljem sredine koju treba da revolucioniše, Sremac ga je sve više vodio u konstrukciju, u fikciju, sve više ga odvajao od stvarnost gubeći time najmoćnije poluge svoga metoda, i umesto izraza stvarao grimasu, umesto uverljivog lika nedejstvenu karikaturu. Te pripovetke su bile političke polemike, takvom njihovu karakteru sve je bilo podređeno: nekritična glorifikacija sela i žučno hiperbolisanje mana smrznutog lika. I u jednom i u drugom. smeru Sremac je grubo preterao, pa je u idilizaciji srbijanskog sela otišao mnogo dalje od Lazarevića i Veselinovića, a u optužbi učitelja prevazišao Lazarevića do mere nestvarnosti. Otuda je taj vid satire njegov najveći književni uspeh i najljući ideološki poraz.
Ipak, Sremac je bio satiričar. I bio je to u stepenu nižem od svoje humorističke mere, ali višem od uzgrednog koloseka. Kad je njegova satira ulazila u osnovne tokove savremenog života, kad je prodirala u dublju slojevitost mentalne i socijalne strukture, onda je sigurno razotkrivala i uspešno intervenisala. Mogao je takav trenutak predstavljati samo skicu za lik i samo okvir za proces, a da se ipak prožme jezgrovitim sokom i ispuni životnim dahom. Svoju kritičku tendenciju, svoju satiričku težnju Sremac je i neposredno izrazio u obrazloženju pobude za pisanje pripovetke Čiča Jordan: „Nepravdu ovoga sveta gledao je dolepotpisani da ispravi ovom malom sličicom o čiča-Jordanu.“ To je izvesno. Portre čiča-Jordanov rađen je sa toplom simpatijom piščevom. Taj dobrodušni, plemeniti, širokogrudi aščija i baštovandžija bojen je crtama ljudske topline i čovekoljubivosti pa ne deluje nesimpatično čak ni u sceni kad njegove jogunaste i zaostale verske predrasude vrše pritisak na napredna shvatanja siromašnog đaka; dodajmo: pisac je želeo da i u tom malom okršaju konzervativni Jordan bude velikodušan pobedilac, a mladi markovićevac pobeđen gotovo do ubeđenosti. Jordan je umetnički živ lik; njegova plastika je snažna, delotvorna, upečatljiva. Ali ta plastika postaje umetnički najživlja baš onda kad se Jordanova ljudska toplina sudari sa proračunatim, hladnim, surovim cinizmom gospodina Petronija, „činovnika višeg položaja s velikom platom“. U epizodnoj ličnosti Petronija, jednog novog Milana Narandžića, ali rafinovanijeg i prepredenijeg, uhvaćene su suštinske crte i pogonske snage sirovog i bezobzirnog karijerizma. Dok je karijera praktikanta Vukadina sasvim razvijena, obuhvatna i analitički prodorna karakterološka studija, dotle je karijera praktikanta Petronija još samo klica sa mogućnostima i sa težnjom za docniji rast, ali i takva već obojena satiričnom gorčinom nad pojavom surove, izrabljivačke, amoralne birokratije. Od varalice nasitno do lihvara nakrupno, ili od sirotog đaka koji se prehranjuje više tuđom dobrotom no vlastitom zaradom, preko činovnika sa velikim ciljem lovljenja bogate miraždžike, do civilizovanog pljačkaša, Petronije je samo tačno uočena, samo precizno fiksirana pojava, ali socijalno izrazita i književno upečatljiva.
Na rubu humora njegov čest pratilac sa uporednim dejstvom i u uporednom toku, satira je u Sremčevu tekstu kadšto netražena, spontana, prirodno uslovljena samom životnom materijom. Ponekad je čitalac u dilemi šta je pretežnije: humor ili satira? Šta je Putujuće društvo? Sigurno pripovetka sa naglašenim humorističnim karakterom. Već na samom početku svoga književnog rada, u Ivkovoj slavi, Sremac je u živom, izvrsnom liku Svetislava izrazio svoje simpatije prema putujućim glumcima. U Putujućem društvu on je za svoju simpatiju imao znatno povoljniju šansu: tu je čitava družina, privlačna, izrazita, šarolika. I pripovetka je slika jednog kratkog životnog perioda družine, perioda u kome se retrospektivno pokazuje ceo karakter toga lutalačkog života i plastično osvetljuju likovi glumca-boema, Toše Tetkinog, Toše Kicoša, Milorada Petrovića i drugih. Atmosfera specifične društvene sredine, specifičan mentalitet i izdvojene naklonosti ljudi koji svakidašnju prozu života zamenjuju vrelim umetničkim zanosom, uvek bezbrižnim i sirotinjskim, a često gladnim i paćeničkim, ima u pripoveci verodostojnost vremena, događaja i likova. No pripovetka je istovremeno i susret između umetničkih stremljenja i primitivizma palanke, ovde Vlasotinaca, ali bez potrebe da se oni izdvajaju. I u tome susretu, dok još deluje osnovni humoristički ton, njega prevazilazi, njega potiskuje zvuk i duh neposredne optužbe, gorčinom prelivene ironije i neizbežne satire. Ta palanka u kojoj će se kulturni razvoj posvedočavati upotrebom kifli i zemičaka, u kojoj je piskaralo i divlji „advokat“ Žika „sila ne samo za Vlasotince nego i za Leskovac i za okolinu“, pa „na braniku svojih građanskih prava“ brani svet od pozorišta, ta palanka u kojoj opštinski činovnici pitaju da li će dobiti dijurnu za dangubu u pozorištu, ta palanka sa lihvarom ćir-Mantom, tvrdicama i bukačima, gurmanlukom i pasjalukom, sa kulturnim potrebama svedenim na panoramu i ulične mečkare, tužna je slika zaostalosti i uskosti, duhovne pustoši i društvene nerazvijenosti. Konačna pobeda glumačke dosetljivosti nad mrtvim morem primitivizma nije više u sklopu humorističke pripovetke već nečeg drugog, dubljeg i bitnijeg, što je i verodostojna hronika i ubedljive slika, ali i prava satira. Na trenutak ona proširi ličnu dosetku i uzgredno zapažanje do oštrine kritičkog suda i okvira sadržajnijeg akcenta: „Iako se u Srbiji živi i radi bez plana, ipak su nam zato kafane i mehane po planu…“ U Srbiji slobodiji.
Gorča je reč u „Česnoj starini!…“ Uz ime i karijeru Sibina Sibinovića pisac je naređao zvučne oznake u kojima se karakteristika ličnosti stepenuje neumitnom oštrinom i preciznom slikovitošću: gazda, ćifta, gusenica, parazit, stipsa. Sve je to u jednom čoveku i sav je on zavezan u mrtav čvor izobličenosti, izopačenosti. To su žalosne zastave jedne mračne reputacije. Za današnjeg čitaoca otpadaju asocijacije na lako prepoznatljivu političku stranku ili na poznati lik „retkog čoveka u svom fahu i u svom kraju“, lik u kome su sjedinjeni politički poltron, moralni licemer i ekonomski pauk; ostaju samo funkcija i dejstvo književnih činilaca. Po njima, taj Sibinov put od gunjčeta do gazdačkog kaputa, od nemaštine do bogatstva, od argatluka do zelenašenja, od nemoći do moći, od savijene šije do glasnog ugleda, prestaje biti proces ličnog, pojedinačnog razvoja i prima crte i karakteristike opštosti. Sremac satiričar izdiže se tu nad interese političkog privrženika i Sibinov lik je viši od mete za humorističke dosetke i ironične žaoke. Prodirući u unutrašnji proces Sibinova građanskog rasta, Sremac je utvrdio bitne elemente jednog socijalnog i moralnog mehanizma tadašnjeg života Srbije, elemente koji su zamračena realnost jednog životnog ugla.
Najgorča je reč u Vukadinu. To je davno primećeno. „Karijera praktikanta Vukadina“, kako je Sremac prvobitno nazvao svoje delo pri pojavi u Brankovom kolu, daleko prelazi obale svoga društvenog toka. Zrelim ljudskim reljefom Vukadin se ne zaustavlja samo u granicama lika nego nosi crte opštosti, postaje simbol i pojam, određuje se do punog i preciznog smisla vukadinovštine. Za malu Srbiju, za njene opsege i odnose, vukadinovština je funkcionalan smisao u istoj meri u kojoj je to čičikovština ili oblomovština u većoj zemlji i od većih pisaca. Simbol i pojam vukadinovštine, međutim, ne izviru samo iz lika. Vukadin je ne samo celovitost opsega jednog lika nego i istorija jedne karijere, istorija i slika jednog društvenog procesa, a još šire — istorija i slika mentalno-moralne i društveno-političke strukture srbijanske palanke i delimično Beograda. Genetički koreni Vukadinovi vode u gusto pomešani sloj patrijarhalnosti i hajdučije; nije istorijska drevnost no dohvatljiva prošlost Vukadinova pretka, pradeda-imenjaka Vukadina, „za koga se zapamtilo i pričalo kako je zimi lepo gudio uz gusle, a leti presretao putnike i trgovce na drumu“. Ni Vukadinov otac nije odmakao od toga shvatanja društvenih normi i toga organskog jedinstva hajduka i domaćina. Guslarska tradicija čuva legendarni zvuk junaštva Starine Novaka i lepote Grujice Novakovića, a pod raskošnim svodom legende gorštački duh sirotinje, Vujadina koji „krpi liku na oputu“ i drugih jednakih, i još ne razlikuje pojam domaće vlasti od nekadašnje turske okupatorske. Selo je tu pravo hajdučko gnezdo, trešte još drumovi od pušaka pri napadima na diližanse, nestaju trgovci sa robom i novcem, hajdučija je još u moralnom kodeksu seljaka prirodna i časna pojava. Zatvor i robija se poistovećuju ili sa ropstvom tuđinu ili sa služenjem državi; još nema prizvuka nečasnosti u toj pojavi. Vujadinov ideal vrhovnog blagostanja, najviše časti i slasti životne, oličen je u pandurskoj službi: „Služba takva taman je stvorena za jedan narod koji nema velikih ambicija niti voli velika naprezanja.“ Ako mu je otac namenjivao službu neradnika koji dere državu, propali đak Jovica Čapkun sladio je Vukadinu poziv advokata da dere seljaka.
Palanačke šeretluke i majstorije, trgovinu sa sistemom sitnog varanja i grubih odnosa, prazan, u materijalne pohlepe uokviren i na osnovne potrebe sveden život ćiftica po palankama, Sremac je osvetlio samo kao dekor u kome hajdučki potomak Vukadin oštri svoje sposobnosti za skok naviše, u viši društveni sloj. Prelaz iz seljačke klase u buržoasku, iz gole sirotinje u sito bogatstvo, ne ide ni linijom malograđanskih pokondirenih težnji Sterijine Jelice i Feme za noblesom i Sremčeve Melanije za finoćom, niti se vrši sredstvima i postupcima postepenog, upornog osvajanja gornjih društvenih prečaga. Vukadin je ostao u suštini mešavina hajduka i šereta, spoj divljine i površne, neasimilovane civilizacije, srpski Baja Ganje i balkanski skorojević. Njegovi počeci u trgovini i u školi su dobri, ali njegova priroda ne dopušta da se istraje na putu sistematskog rada i postepenog razvoja. Za njegove nagone hajdučke halapljivosti potrebni su rizični preskoci sa oštrijim usponom. Dokle? Do prečage đumrugdžije. Na njoj su ostvareni svi najintimniji Vukadinovi snovi i otvorene najšire mogućnosti spokojnog i lagodnog života. Nekadašnji drumski hajduk gotovo se neosetno pretvorio u zakonom povlašćenog izrabljivača, podmitljivaca, lihvara. Njegovi preci su puškom neposredno otimali od države — njihov potomak čini to sad perom. Nagon je ostao isti: promenila su se sredstva. U tome je spoljašnja, prividna oznaka procesa civilizovanja i kultivisanja. Pod prividnim plaštom te promene u čoveku sa kakvom-takvom školom, činovnika i društveno svesnijeg bića, uvek gospoduje sirov nagon nesocijalnog pljačkaša. Vrhunskom cilju đumrugdžije podređeni su svi motivi Vukadinovih postupaka: ženidba, političko kameleonstvo, gaženje osveštanih načela, sitne i krupne prevare, laž.
Ali to što takav beskičmenjak dođe u priliku da postane junak jedne situacije, označava ne samo plitkoću kulturnog sloja nego i pravi apsurd u preobražaju pojmova. Na leđima „neukrotivog čudovišta“, magarca Bucefalosa, Vukadin je stigao na vrhunac svoje karijere: put do slave i priznanja vodi preko cirkuske arene. Kad na kraju dela zazvuče reski tonovi izvrnutog smisla kulture, onda satira postaje dejstvena do prodiranja u samu srž jednog društvenog postroja. Kao slika, kao umetnička kristalizacija, ona potvrđuje jedan doživljaj sveta: između Zmajeve Jututunije i Domanovićeve Stradije, između slikovitog simbola i krilate alegorije, postojala je i treća vizija Srbije, Sremčeva, sva stvarna i sva sumorom osenčena, crvotočan brod društvene zaostalosti na uznemirenim talasima istorijskih mena. Na tom brodu i Vukadin je jedan od malih kormilara, jedan od mnogobrojnih koji ga svojim ličnim porocima vode na podvodne stene. U koncepciji Sremčevoj, a po finom osećanju mere, Vukadin je lik koji tek ulazi u širi opseg i u širu perspektivu prividne metamorfoze: đumrugdžija nije više odmetnik od zakona kao nekadašnji hajduk; on zakon potčinjava sebi, prilagođuje ga, vara, izigrava, u suštini ga povređuje i krši, ali ga spolja uzima kao zaštitni ogrtač ispod kojega prikriva oružje i sredstva svoga sistema prevare. Od neposredne suprotstavljenosti primitivna do rafinovane zloupotrebe polovično školovanog laktaša — to je istorijska smena generacija, društveni strukturalan preobražaj, moralno tapkanje i zastajanje u nizinama i uskim vidicima sitnog kapitalisanja, kulturno naličje poluinteligencije. Vukadin je, tako, jedan lični lelek i prekor, a i obračun piščev sa talogom nasrtljivog i ciničnog arivizma, i jedan analitički presek vremena i sredine.
Srbija je u Sremčevom viđenju u mnogo čemu i drukčija ne samo od one slike koja je u satiričnoj projekciji nego i od viđenja pretežnog dela savremenika. Od njih se Sremac razlikuje svojim temperamentom, svojim shvatanjem sveta i svojim književnim naklonostima. Razlike potiču iz ovog elementa njegova književnog dara kojim će se plastično i uverljivo obeležiti njegova osobenost. Već je Matoš označio da je Sremac „komičan realist“ i „bolji humorist no satirik“. To su Sremčeve presudno uticajne osobine. Priroda humoriste mu je nametala svoje zakone: mala dosetka je ponekad gutala i zagušivala veliku temu i u životnoj materiji od koje su mogle nastati krupne freske on je hvatao i iz nje izlučivao samo sitnu varnicu duha. Šta je sve žrtvovao pri tome? Ima jedna Sremčeva pripovetka, malo ocenjena, malo isticana kao uspeo tekst. Međutim, ona je vrlo zanimljiva baš po raskršću piščevih intimnih stvaralačkih naklonosti. Pripovetka je Nova godina, sa naslovom koji je poenta radnje, poenta sasvim beznačajna u odnosu na uvod koji priprema završnu scenu. Od pet glava pripovetke prve tri su posvećene liku gazda-Tasinom, četvrta je scena i atmosfera kafane, a peta u traženju i fiksiranju komičnog efekta. U te prve tri glave je lik zelenaša, nastao u osnovnim obeležjima posle Glišića, ali sintetizovanjem pojave u simbol i metaforu pauka pet godina pre pojave Ćipikovog romana. Gazda Tasa, bogataš „ozloglašen sa svoga kajišarluka“, ovde je ne samo čovek koji „gleda sebe i svoj interes“ nego već i nosilac jednoga pojma označenog glagolom: interesira je ovde nastalo ne od interesovanja no od interesa. Njegov dućan, poluprazan, više kao kancelarija, poprište je surove borbe lihvara i njegovih žrtava. Po Sremcu je slika mučna i neprijatna: „U tom i takvom dućanu gazda Tasa je izgledao kao kakav matori veliki nauk, dućan mu izgledao kao paučina, a oni mnogi posetioci, većinom činovnici, kao muve koje same uleću u paučinu, tužno zuje i koprcaju se i upleću se da se više nikad ne iskobeljaju iz te paučine.“
Svi su rekviziti, dakle, i svi činioci procesa koji će Ćipiko staviti u prvi plan svoga romana, sadržani i ovde, ali nerazvijeni i usitnjeni. No atmosfera dućana, sa četiri kase i, osobito, sa razgovorima Tasinim pri kojima su mu sagovornici založene stvari i menice, to je već šira osnova jedne mračne psihološke i društvene pojave. Ipak, Sremcu, prevashodnom humoristi, to je kolosek uzgrednog značenja; njega privlači ne toliko jedan društveni činilac vremena koliko jedna komična scena u kojoj će se žrtva osvetiti. U petoj glavi će Mika poštar, kome je gazda Tasa dvaput naplatio dug i povodom koga je u ranijoj glavi ispreden fini dijalog, varničav, sav od duha i dosetke, sav u narednoj pošalici i kafanskoj ležernosti, najzad dočekati svoj trenutak. Ponoćni mrak pri dočeku Nove godine postaje njegova velika šansa da sa tri udarca štapom napravi tri čvoruge na glavi gazda-Tasinoj. To je cela odmazda: prilično vulgarna, sirova, gruba. Za Sremca je to šansa da vulgarnu scenu razvije u komiku: „Sve postade sporedno, a gazda-Tasina glava glavno; i svi zaboravite čvoruge i samo hvališe izdržljivost gazda-Tasine glave.“ Komično je, uistinu, glumljeno saučešće gostiju, njihovi saveti Tasi da leči glavu keljom i kupusom, njihova žurba da to brzo učini, jer inače može „otići kao jelen trogodišnjak“. Tako je jedna satirična materija, koje je dublja i karakterističnija oznaka vremena, svedena na kratak let komične varnice.
Drugi slučaj je još izrazitiji. Tema je drukčija: prema ranijoj društvenoj sad je u pitanju nacionalna pojava, etničko čistunstvo, pa i nadgornjavanje. To je odnos nekih slojeva tadašnje Srbije prema ljudima „iz preka“, „prečanima“, uz koje prianjaju i pogrdni nazivi: „šojka“, „Švaba“. Ta pojava je kod jednih stvarala dramu, kod drugih delovala kao poziv na načelan obračun, kod trećih jačala poimanje moralne obaveze za traženjem i isticanjem istine. U svojoj instruktivnoj i naučno obaveštenoj raspravi Jedna polemika Dragiše Stanojevića i Mite Cenića1 Miloš Jovanović ukazuje na ekstremna uverenja i sudove još i u devetoj deceniji prošloga veka. Cenićevim kategoričnim presudama o potpunoj propasti svih nacionalnih vrednosti vojvođanskih Srba, kojima je ostalo još samo pravo da nose srpsko ime, žestoko i razložno se suprotstavio rečiti i daroviti Dragiša Stanojević.
Pisci su drukčije odgovarali na tu pojavu. Sterija, ponižen i uvređen, odgovorio je odlaskom iz Srbije. Laza Lazarević je odgovorio bolje i lepše: upečatljivom i toplom pripovetkom U dobri čas hajduci!, koja je glorifikacija junaštva vojvođanskog Srbina, a time i plodonosno razvejavanje predrasuda o „Švabama“. To što je bio predmet Lazarevićeve pripovetke 1880, Stevan Sremac je nakon skoro dve i po decenije, 1904, video drukčije, iz drugog ugla, sa drugim merilima i osećanjima. U pripoveci Junak dana ili „njegov dan“, gde se u naslovu koleba oko toga šta bolje i sintetičnije odgovara smislu događaja i situacije u tekstu, njegov Paja Pajdak, Banaćanin u Srbiji, pobeđuje u sporu sa Spasom Stipsom dosetkom o supi. Paja Pajdak se ponosi supom kao što se drugi ponose junaštvom, ili lepotom, ili izuzetnim darom. Supa je ovde simbol više civilizacije, ili bar otmenijih navika. Tako se jedan nerazuman sukob i ponižavajući nesporazum svede kod Sremca na bezazlenu kulinarsku šalu.
Samo, da li je to i nepremostiva estetska slabost Stevana Sremca? Ili: ostaje li on u celokupnosti svoga književnoga dela tako jednostrano orijentisan?
Kad se danas posmatraju pomenute, već podosta zaboravljene pripovetke, onda se neodoljivo nametne utisak o prevazi humorističkog dara i žanra, o književnom suštastvu piščeve prirode, o elementima koji nisu podređeni trenutku. Onaj dijalog u kafani iz pripovetke Nova godina gotovo da je antologijski primer spontanog, neusiljenog, prirodnog, jedrog, baš i kafanskog humora. Društvo je našlo pogodnu metu za svoje ironične strelice: ono kao da sažaljeva i teši Miku poštara, a zapravo se izdašno podsmeva i Mikinoj beskrajnoj naivnosti, ili i lakomislenosti kako ga karakteriše pisac, i gazda-Tasinoj pohlepi za novcem, obojicu je suprotstavilo u izrazitom, slikovitom, grotesknom odnosu. Gazda Tasa očevidno dolazi u kafanu radi šanse da nađe dukat u krofni. Društvo, međutim, znajući za nevolju Mikinu što je dvaput platio dug Tasi, iskorišćuje priliku za obilatu šalu:
— Ama, to kanda tebe traži gazda Tasa?
— A što ja? Što kâ bajagi ja? Što kâ bajagi zbog mene došao?… Zar sam samo ja?
— Da nije došao da ti i po treći put naplati jedan isti dug?
— Pa dosta je dvaput! — veli kafedžija. — Ako je i kajišar i zajmodavac, a ono je opet valjda hrišćanin.
— I ti, bogati, Istina platio i po drugi put čudi se Vasa telegrafista Miki poštaru. — Ja vala ne bi’!
— Ne bi’, razume se: jer ti onaj ne bi ni pozajmio — odgovara mu osorljivo Mika.
— Budi bog s nama! — krsti se jedan. — A kad je to bilo? Da nisi bio maloletan kad te je tako mogao?
— More, kako maloletan! Bilo lane u jesen — veli Vasa telegrafista. — Bio mator konj kô i večeras što je. Pitaj ti mene, ja znam sve, kolege smo…
Sve kulminira u tobožnjoj odbrani gazda-Tasinoj koji uverava da je od Mike muka i jedanput naplatiti, a kamoli dvaput. Ta četvrta glava pripovetke i ona peta, sa prenosom teme u drugu oblast kada se zabašure i zaborave udarci po glavi gazda-Tasinoj, pa legendarna izdržljivost glave postane predmet hvale i divljenja — u stvari su težište teksta i radnje. Slično je i sa pripovetkom Junak dana ili „njegov dan“ gde je ton, verbalna, naivna, sitna igra sitnog čoveka u Pajdakovom pismu osnovni humoristički efekat. U obe pripovetke osnova je široka, jer i u jednom i u drugom slučaju polazi od krupnijih savremenih društvenih i političkih pojava, u obe se ta osnova zapostavlja radi komičnih efekata, ali pisac nije ni išao za okvirima no za humorističkim situacijama. Ako je ovde posvedočavao samo bitnu crtu svoga književnog dara, on je u celokupnom obuhvatu svoga dela znatno i značajno proširio i produbio svoje viđenje Srbije i Vojvodine, obogaćujući vlastitu sliku vremena i sveta u njemu do punog umetničkog reljefa.
Slika Beograda u Sremčevom delu zanimljiva je prvenstveno po autentičnosti svedočenja. Da nema Kir Gerasa i nekih manjih pripovedaka, feljtona i crtica, ta slika bila bi prilično jednostrana. I sâm boem, kafanski čovek, privikao kafanskoj „klimi“ po svojim ličnim naklonostima i potrebama, ali i po pogodnosti da u toj sredini nalazi i proučava različite ličnosti, docnije nosioce svojih pripovedaka, Sremac je Beograd gledao više kroz dim i šarenilo kafane no kroz bistar vazduh ulice i intimnu atmosferu porodice. Mnogi njegovi likovi dobivaju svoj najpuniji reljef u kafanskom društvu, u alkoholičarskoj izmaglici i prividima lične nesputanosti. Njihov broj je prilično velik, šarolik, izrazit: nepopravljivi alkoholičari kapetan Marjan, obućar Nacko, moler Mikica, telegrafista Vića, utopili su svoje snove u varljive vinske zanose i kanalisali svoje životne tokove dobrovoljnim podređivanjem i robovanjem strasti; drugi, kartaši — od profesionalna Ike Sile do bezazlenog Jove Vatre —, bekrije kao Arsa bandista, lakrdijaši, naklapala, neradnici, ceo jedan svet zanatlija i činovnika, trgovaca i penzionera, nadri-advokata i posrednika, oficira i putnika, pripadnika svih staleža i nosilaca raznih individualiteta, upotpunjuju plastiku kafanske slike do upečatljive celovitosti. Sremac je ipak ponekad ostavljao kafanu da bi na periferiji posmatrao jedan drugi svet, siromašan i otvoren, u svakodnevnoj borbi protiv nemaštine i svakidašnjoj odbrani golog opstanka. Taj svet mu je, međutim, bio dalji, i otuda iz njega nije iznikao nijedan snažniji lik.
Najdublji prodor u društvena previranja Beograda i najpotpunije osvetljenje istorijsko-ekonomskog procesa Sremac je ostvario u studioznoj pripoveci Kir Geras. Mada je štampana 1903 — u vremenu kad je Sremac već dao svoja najznačajnija dela — ova pripovetka je mešavina naracije i rasprave. U njoj, naročito u uvodnim glavama, istoričar deluje uporedo sa pripovedačem: u tim glavama pretežu istorijski podaci, pa pisac, kao retko gde, sasvim precizno određuje i vreme kad je Geras došao u Srbiju — „u četvrtoj desetini prošlog veka, tek što je ustanovljen đumruk i karantin u Aleksincu“. Sremac je u pripoveci pratio dvostruki proces: jedan spoljašnji, etničko-takmičarski, izražen u ekonomskim sudarima i sukobima srpsko-grčkim, i drugi, unutrašnji proces smene generacija kod Grka, izražen kao „sukob između dva pravca, dvojakih vaspitanja, sukob dve kulture“. Kapitalistički uspon Gerasov, sa svim asketskim prečagama izuzetne discipline, uverljiv je i kao vremenska hronika i kao psihološki portre. Ta uverljivost traje, međutim, samo do konačnog pada i povlačenja Gerasovog. Sve ono što posle vodi filmskom hepi-endu, neočekivanom i srećnom vaskrsu Gerasovu, u stvari je ustupak providnoj i slabo motivisanoj tendenciji moralnog trijumfa. Sremac je tu ne samo poremetio psihološko-društvenu verodostojnost nego i znatno umanjio umetničku vrednost svoje pripovetke. Neki njeni činioci — humor, ironija, punoća Gerasova lika, plastika izvesnih situacija (Gerasova večera, Geras i mačak), obilje svežih figura, funkcionalni, organski u tekst utkani, duhu situacije saobraženi dijalozi — daju ovoj prozi, i pored osetne razvučenosti, trajniji značaj i viši stepen, Vojvodina ulazi u Sremčevo književno delo sa malo tema: jedan spev, Bal u Elemiru ili čovekovo tragedija, bez književne vrednosti, namenjen porodičnom saobraćaju; jedna pripovetka, Aca Groznica, i jedan roman, Pop Ćira i pop Spira. Malo? Za Vojvođanina da. Za pisca koji se već u detinjstvu rastao s rodnim krajem zauvek — ne. Ako je taj udeo količinski malen, slika života je bogata. U Aci Groznici je jedan trenutak specifično obojene atmosfere, jedna duhovita anegdota i tri izrazita lika. Sve ovlašno, u brzom crtežu, u skici, ali preliveno vedrinom, smehom, praštanjem. Slatko pričanje Ace Groznice o popovskim podvizima i zaneseno divljenje njegovih drugova prema velikim uzorima, to su posebne mentalne oznake; kod drugog pisca koji uzima istu životnu materiju, teško ih je zamisliti takvima, jer to je Sremčeva osobenost, njegov način prilaženja i njegov ugao sagledanja. Pod širokim nebom i na širokoj zemlji vojvođanskoj on nije video tragične sudare. Otvoren, nasmejan vidik upijao je svaku spoljašnju ružnoću. Ostajao je samo oba tome svetu Sremac je mogao napisati samo lirskohumorističnu poemu; i napisao je kad je, polazeći od anegdote, Pop Ćirom i pop Spirom uokvirio jedan vremenski period i jedan isečak seoskog života.
Dotle, srpska književnost je imala samo jedan izrazito humorističan roman: Matavuljeva Bakonju fra-Brna. I Matavulj je zatezao luk svoga humora na popovske majstorije i seljačke šeretluke. Ipak, telesnim i duhovnim suprotnostima, nosioci su specifičnog mentaliteta i specifičnih vremenskih i specifičnih vremenskih oznaka. Ali svi oni su samo jedan ugao toga sveta i samo jedan činilac društvene atmosfere. Za društvenu i mentalnu strukturu sredine, što znači i za obuhvatnost koncepcije, za kompozicionu širinu i životnu punoću romana, likovi splektaruše frau-Gabrijele, pričala Naće boktera, domišljana Arkadija crkvenjaka i razbibrige Šace berberina, od podjednakog su značaja.
Pop Ćira i pop Spira je u anegdotskoj potki humorističan; nit o dejstvu zavade vodila je do gogoljevske smrtne satirične gorčine — vodila je, ali nije dovela. Umesto nje potka se iznitila lirikom devojačkih lakokrilih snova, blagih letnjih večeri i ututkanih zimskih noći. Taj nepovratni život sitog dremeža i plahog zanosa bruji širokim zvucima neodoljivog smeha i tihim prizvucima diskretne sete. Humor, elegija i intimna lirika stapaju se zajedno sa dragim sećanjima u prisan dah života, u autentičan doživljaj sveta, u idilična tkanja i realistična slikanja; u dočaravanja prošlosti i nasmešenu kritiku ljudskih slabosti. U taj jedinstveni spoj raznovrsnih osobina uneo je Sremac sve čime je izvorno zračio njegov dar, ali i mnoge izlišnosti kojih se nije hteo, ili nije mogao, osloboditi; sve svoje vrline uz prisustvo vidnih mana. Gusto, živo, raznobojno, sveže tkanje humora preliva se od suptilnih niti finih poređenja u kojima je udar i snaga istinske originalnosti do jeftine komike, od grube groteske, do nametljive trivijalnosti. Sremčevo poređenje — to je njegovo moćno oružje prvenstveno zato što je neporečeno majstorstvo. Poređenje je u romanu dejstveno u više pravaca: da doda svoj polet, svoju slikovitost, svoju plastiku likovima; da dopuni izrazitost situacije; da dogradi sve što se može, sve što treba u građenju društvene atmosfere sela, ili njegovih sokaka, ili popovskih, činovničkih, zanatlijskih, seljačkih porodica. Sasvim je osobeno Sremčevo kad se njegovo poređenje prenese u neočekivanu istorijsku reminiscenciju: u tuči popova Ćira je izvukao batine „kô Talijan kod Kustoce!“; bujica Persinih grdnji, koja provaljuje čak i brane strahopoštovanja prema vladici, ukroćena je retkom, ironično-parodičnom, upečatljivom slikom: „A da su te reči bile izušćene protiv katoličkog biskupa, za popovanja kakvog Inokentija ili Urbana, — gospođa Persa bi bila iste sudbine koje i djevica Orleanska.“ Ako je Stevanu Sremcu kao piscu za fabulu bila neophodna anegdota, za figure, osobito za poređenja, njegova invencija bila obilata, gotovo nepresušna, pretežno vrlo prirodna, pa otuda pretežno i uspešna.
Zvuk elegije, ma koliko tanak kao činilac, obojen je toplinom zavodljivih piščevih sećanja, „tajanstven elegičan šumor i pesma uzlelujane trske“ nije podatak za dekor već probuđena čarolija detinjstva, otkinut uzdah vraćanja jednom nepovratnom svetu, uzbuđen doziv lepotama zavičajnog, zauvek primljenog i ponesenog vojvođanskog vidika. U njegovom prostranstvu đermovi se dižu „pravo tamo zvezdama“, sokak se „šareni od momaka i od devojaka“, rogalj „zamiriše od kalopera i majkine dušice“ kad se na njemu razvije i zatrupka kolo, kuće su, kao pop Spirina, „pet prozora sa sokaka, a prozori puni cveća, a među cvećem dva kaveza sa kanarinkama“, avlija je „divna idila seoskog gazdinstva“, „jedno bogatstvo dostojno zavisti“, bašta je mesto rascvetavanja voća i cveća, ali i čedne Juline i Šacine ljubavi preko njihovih bezazlenih, vrcavih, ljupkih, naivnih razgovora, tako karakterističnih i tako spontanih. Lepota se prosula po tom vidiku; upila je u sebe sve zvukove i šumove, sve mirise i boje vojvođanske ravnice, sve devojačke snove i momačke nestašluke. Ona niče iz piščeve svakad prisutne simpatije. Sremac nije nikako „sekretar“, zapisničar društvenih procesa u balzakovskom smislu. Naprotiv. Sav je on opredeljen, sav je uz „Srbendu“ pop-Spiru i čednu lepotu Julinu, sav je protiv Melanijinih izveštačenih manira, „nemeckog vaspitanja“, veštine „unterhaltunga“. Ta Sremčeva simpatija dostiže svoj vrhunski stepen u neskrivenom ponosu kojim je opis Juline svadbe podignut do upečatljive životne svečanosti. Za podignut ton, za uzbudljivu sliku, njemu će biti nedovoljna sredstva običnog, tačnog, folklorno vernog opisa, pa će posegnuti i za krepkim simbolom narodne poezije, jer „…kad prođoše sila i svatovi na silnim konjima“, onda kao da nije više reč o vojvođanskom selu 19. veka nego o jednom drugom, davnom, sjajnijem vremenu. dva opisa svadbe u srpskoj prozi uokviruju i dva mentalna ugla: onaj Borisava Stankovića u Nečistoj krvi dramatiku teškog nasleđa i mutnih nagona, ovaj Sremčev u Pop Ćiri i pop Spiri vedrinu i spokojstvo društvenog i životnog zdravlja i sjaj čiste ljubavi.
Za život koji „teče dosta monotono i dremljivo“ presudniji je preobražaj u mržnji popadija no u ljubavi njihovih kćeri. Poslednja glava romana — o kojoj su mišljenja i tako merodavnih kritičara kakvi su bili Jovan Skerlić i Antun Barac čak i protivrečna — istovremeno je lirska poenta i psihološki obračun. Suprotstavio je Sremac dva pogonska životna činioca: ljubav i mržnju. Kod popadija je „ona tiha, ali stalna, večna mržnja“, „motor u životu“, „stara guja… da ih i dalje truje i troši, ili drži u životu…“ Kod Jule i Šace sadržajna sreća života, kod Melanije i Pere praznina. Tu je i piščeva odmazda za Perin pogrešan izbor. Svim tim činiocima i osobinama Pop Ćira i pop Spira je osobena sinteza i osobena celina. Retko je gde i retko je kad srpska književnost iznela oblikom tako plastične i životnošću tako bujne ženske likove, sa svima prelivima njihove psihologije, mentaliteta, frazeologije, i sa svima karakteristikama njihovih usmerenosti, kao u ovom romanu. Vojvodina se pribrala, prikupila, pripremila za trajniji vid svoga života, a njen slikar za trajniji odjek svoga dela. Na je taj susret bio plodonosan: ako je Pop Ćira i pop Spira najviši domet Stevana Sremca, on je u srpskoj književnosti još uvek, još i danas, negde pri vrhu lestvice u klasifikaciji svoga roda, jedno od stožernik dela, vremenom tako ubedljivo potvrđenih.
Nišu je Sremac posvetio jedanaest godina i osam pripovedaka. Najlepše godine svoga života, van sumnje; i tri pripovetke koje idu među njegove najlepše, van spora. U Nišu je Sremac dozrevao kao posmatrač i pripremao se kao pisac. Kad je, najpre Ivkovom slavom, a potom i drugim pripovetkama iz niškog života, uveo taj južni kraj Srbije u književnost, onda je to bilo dvostruko osveženje: istinsko i jezičko. Nešto docnije, Borisav Stanković će svojim pripovetkama, dramama i romanima uvesti još jedno mesto iz novooslobođenih krajeva, Vranje, ali će to uvođenje biti uz tragične posmrtne akorde dubokih socijalnih preobražaja. Za srpsku pripovedačku prozu s kraja 19. veka, zasićenu mačvanskim dvojnicama i šumadijskim hajdučijama, „šarene slike“ niškog „ubavog živuvanja“ u Ivkovoj slavi i Mančina ašiklijska taktika kao izraz istorijske društvene nivelacije u Zoni Zamfirovoj značile su proširivanje motivske podloge i obogaćivanje izražajnih mogućnosti. Bio je to svet nov, gotovo sasvim nepoznat, svež u svojim bitnim oblicima i originalan u odnosima. Bila je to i plima istočnjačkog sevdalisanja i niškog govora. Kalča je postao srpski Tartaren i još nešto više — nosilac uspelog spoja mediteranske pričalačke mašte, neukrotljive bekrijske prirode i elegične čežnje za lepotama života. Retko je koje delo u srpskoj književnosti imalo tako brz, svestran i dubok uticaj kao Ivkova slava u vremenu svoje pojave i retko je koji lik postigao tako široku popularnost kao lovdžija Kalča. Pod uticajem Sremčevog dela niški govor je ušao u književnost, u svakodnevnu uličnu upotrebu, u novine, a Kalča je postao pojam bezbrižnog odnosa prema životu i simbol bezazlenog avanturizma za punim stolom.
Sveže izraze života donosilo je Sremčevo delo i ostalim likovima, drukčije prirode i drukčijeg karaktera. U bogatoj smotri likova, osmišljenoj i obasjanoj njihovim različitostima, osobeni kardaški mentalitet ne da se zamisliti bez Ivka, Smuka i Kurjaka, ali Svetislav nije samo uspeo kontrast slavskom društvu nego i celovit, verodostojan lik tadašnjeg putujućeg glumca, čergara i zanesenjaka. Ako je veći broj likova, od ašiklije čorbadži-Zamfira do tvrdine ćir Moše Abenšaama, samo prirodan i uverljiv niz nosilaca životnih oznaka, u Ibiš-agi Sremac je kristalizovao izuzetnu pojavu duševnosti i otmenosti kao lepotu malog mosta na kojem se susreće potreba ljudskog bića za prisnom rečju i duhovnim sporazumom. To je, uostalom, trenutak srpske pripovetke kada ona menja tradicionalan pojam o Turčinu kao večitom neprijatelju, surovom gospodaru i neželjenom sugrađaninu. U izmenjenoj državnoj i nacionalno-političkoj situaciji sinuo je zapretan zrak čovečnosti, pa se sad, u novom osvetljenju pripovedača, vidi i obrnuta ljudska projekcija: Ibiš može da služi kao uzor ljudske širine i plemenitosti. On je otelotvorenje pojma o istinskoj vrednosti i moralnom poimanju dobrog susedstva. Dodajmo i ženske likove. Lepa Zona i čedna Marijola, zanosna Sika i skromna Kalina, kao i dosta drugih, ulazeći u pesmu i u priču, u čežnje i snove muškaraca uvek žednih lepote, svetle u vremenu dajući mu oznake nepovratnosti.
Današnji čitalac nema i ne može imati više tog oduševljenja; davno je prestala draž novine a ostala samo čisto književna vrednost dela. Kolika? Kakva? U svakom slučaju ne toliko visoka kao što se činilo savremenicima. Ipak, još uvek dovoljna da tekst učini istinski zanimljivim i istinski privlačnim. Nema današnji čitalac više interesovanja za anegdotski karakter mnogih Sremčevih pripovedaka; on će se teško mašiti za njegove istorijske pripovetke, romantične u viđenju istorije i prožete legendom; on je davno lišen potrebe veštačkih iluminacija nepostojećih sela, pa je odbacio celu tu grupu satiričnih pripovedaka sa neodržljivom tendencijom, kao i izvestan broj nategnutih, ili ovlašnih, ili samo skiciranih feljtona i zapisa. Ali, sa pouzdanijim i čvršćim sudom o stvarnoj, što znači o trajnijoj književnoj vrednosti, nevezanoj za vreme, za ukus i merila jednoga doba, današnji čitalac će u umetnosti Stevana Sremca — u Pop Ćiri i pop Spiri, Ibiš-agi, Vukadinu, Ivkovoj slavi, Zoni Zamfirovoj prvenstveno — naći zadovoljstvo koje se stvara i usvaja pri svakom susretu sa autentičnim oblikom života, pri svakom dodiru sa istinski nadahnutim i ljudskom toplinom ozračenim književnim delima.
Napomene
- Književnost, 14, 9, 1859, str. 306—312