Glava prva
Čiča Jordan kao pudar i baštovandžija
Čiča Jordan je odnekle iz Turske, iz stare Srbije; iz kraja gde je negde za vreme carevine srpske bilo samo u njegovom kraju sedamdeset i sedam belih crkava i svetih manastira, odakle su silne svetiteljske mošti mirisale kao bosiok na sve strane po kristijanluku sve do tri mora i Save i Dunava. Došao je bio, detetom još, u Srbiju, davno, još onda kad su se ministri zvali popečiteljima, kad su načelnici svi odreda nosili zulufe i brkove kao Kraljević Marko, i kada su osmotritelji karantina bili bogati i silni na granici i primer ostalom „činovničestvu“ šta može, to jest, jedan činovnik postići i steći samo kad je vredan, savestan i štedljiv.
Kao svaki iz onih krajeva, bio je i čiča Jordan vrlo umešan i znao svakoga vraga. Umeo je čak i satove opravljati, bez sajdžijeve lupe i alata; sa svojim velikim pećanskim nožem opravljao je on satove u svojoj okolini, a znao je i mnoge trave i lekove. „Puče mu snaga!“ tek rekne za bolesnika, pregleda ga i kaže: da mu ima leka, i izleči ga; a ako baš i ne izleči, svi su verovali da mu ne bi pomogli ni trista osamnaest nikejskih svetih otaca, što je čiča Jordan potvrđivao: „Nije mu bilo pisano, a da mu je bilo pisano, ćaše da ima jošte dana!“ Bio je i govedar i pudar, furundžija i mlekadžija, i baštovandžija i aščija, ali je ova dva poslednja zanimanja ipak najviše cenio i jednako je jedno drugim zamenjivao; i umro je a nikako nije mogao stalno da se reši za jedno ili drugo zanimanje. Zato je i bio poznat pod oba imena: Jordan baštovandžija i Jordan aščija bila su dva imena za jednu istu osobu; deca su ga znala pod imenom čiča Jordan baštovandžija (ili pudar), a odrasliji pod imenom čiča Jordan aščija.
A poznat je bio i jednima i drugima kao čovek koji je dobro ispekao svoj zanat, pa ga je svaki rado zvao. U proleće bi ga bogatiji zvali da okopa baštu, da oreže voćke, opkopa lozu. I on bi sve to posvršavao na potpuno zadovoljstvo, — zadovoljni bi bili i oni i on, a čiča-Jordanu nije baš bogzna koliko ni trebalo jer sem unučeta Dila nije nikoga drugog od roda imao. Za to je unuče živeo. A ni samome Dilu nije bogzna šta trebalo; leti voća a zimi pečenih bundeva, i Dile nije ništa više ni izvolevao.
Leti bi se čiča Jordan naimao da čuva krajnje bašte gazdama čije su kuće bile u čaršiji. Tu je čiča Jordan pudarisao i baštovanisao. A bio je pouzdan i pošten, a poglavito pogodan, jer nije imao ni nablizu ni nadaleko roda, — na primer, kakvih sestričina ili sinovica, od čega se gazde i gazdarice obično pribojavaju — kao što se to mnogim pudarima desi da imaju; i zato su njim zadovoljni bili i stariji i mlađi, i roditelji i deca, naročito dečurlija. I da se čiča Jordan plebiscitom birao za pudara, svi bi dečurlijski glasovi pali na nj, a da je zahtevao uverenje o vladanju od njih, dali bi mu ga kao vrata veliko.
A i jeste bio slavan baštovan u proleće, i još slavniji pudar u leto i u jesen. Kad stigne jesen, ona štedra i blagoslovena i obilna jesen sa darima svojim, sa jabukama i kruškama, breskvama i šljivama, grožđem i dunjama, — kako dražesno izgledaju onda bašte onima što vire spolja kroz plot! Raj, pravi raj sa čitavim redovima zabranjena raznovrsna ploda. Plave se šljive na savijenim teškim bremenom granama, rumene se i žute kruške, sjaju jabuke, i plavi se pepeljasto grožđe ispod požutelog već lišća, a povorka dečurlije blene s one druge strane plota, sa sokaka, i koketuje, a voda im pljušti na usta. I ko je taj ko se u ranome detinjstvu nije sablaznio jednim takvim prizorom, i nije zaboravio petu zapovest božju koja veli: „Ne kradi!“, a zapamtio i setio se one poslovice ljudske „da je kradeno grožđe najslađe“, — pa mu došla želja da se uspuže preko plota u tuđu baštu?
To je znao i čiča Jordan, iako nije bio pismen i čitao to, i tada je Argusovim očima motrio na povereno mu čuvanju imanje. Ali šta su pomogle njegove Argusove oči, kad je čiča Jordan bio pravo, što rekô narod, adamsko koleno.
— A bre, deca, bre, čvorci nijedni! — razdera se tako jednoga dana i polete s užasnom jednom motkom na male lopove koji su se crnili kroz šljivovo granje. — Ček’ da vidimo, ćopeci, je li je ovo alajbegova slama ili pusto maslo!
— Lele! Jao, jao! — zagrajaše sa šljive dečurlija koja su se u ovo doba najmanje nadala čiča-Jordanu. A najvećma se derao mali Gile, kome je ovo prvi put u životu bilo da se krenuo tako korporativno u krađu. Od strašne motke čiča-Jordanove, koja je dvaput duža bila od nosioca joj, sve je strah i trepet još izdaleka uhvatio; jedno po jedno stade padati i bežati i skakati kao bez duše preko plota, dok je čiča Jordan do pola bašte stigao.
— Ahaaa! Toj li učite u čkolju, toj li ve je učitelj naučio? — dere se čiča Jordan i sve bliže i bliže dolazi.
— A što nisi ponô veću motku, čiča-Jordane? — smeju mu se deca sklonjena i bezbedna iza plota.
— Ako, ako, podsmevajte mi se nesrećnici! Sad mi utekoste, ama da zapišete kad još jedared pojedete slivu odavde! Utekoste, ama jedan će bar da mi plati kad-tad! Da mi plati, em ubavo, em za sve!
I doista, na veliko zadovoljstvo svoje, opaze dečurlija jednoga druga i saučesnika, gde se od straha i neveštine upleo u grane, pa ne može nikud, nego samo kuka i jauče.
— A gle, Gila! Pazi Gila! Hahaha! Pazi ga kako se spleo! — prodera se jedan, pokazujući na Gila koji je preplašen skakutao kao veverica s grane na granu i derao se.
— Jao što će da dobije batina! — povika drugi.
— Oderaće ga kâ vola u kupusu! — povikaše još nekolicina smejući se drugu u nevolji.
— Jao, neću nikad više, čiča-Jordane, pusti me. Molim te, neću nikad! Samo me sad pusti! — moli ga Gile.
— A nećeš, dete! Nećeš! Tako si svaki zbori, kad vidi da su tesna posla! Ama neće više čiča Jordan da bude lud.
— Neću, bogami, više! — moli ga Gile.
— Nećeš, dete! Ne možeš, pa nećeš! Nesam jučeranji bačovandžija i pudar, te da ne znam. Tako vikaše i gospodin Laza poštar kad beše u vaše godine. — „Neću, neću, nikad više“, u tri puta ga pušta; prevari me, rđa, triput. Ama dolijao je i on. Poče sa slive, a svrši sa amaneti, — ene ga u Požarevcu gde uči tišleraj sag po staros!
— Molim te, čiča, samo sad me pusti! Neću, bogami! — moli mu se Gile.
— Do danas je bilo, ama od danas nema veće. Nesu ovo dunje! — veli čiča Jordan, pa obilazi izdaleka oko drveta na kome se ušeprtljio mali kradljivac novajlija. — Nesu ovo dunje, znam ti muku. Hehe! A da su dunje ili kruške, lasno bi vi bilo; ja bi’ begao od vas, a vi od mene jok!
I doista, da su to bile kruške ili dunje, krivac bi lako; on bi se odbranio, kao i mnogi drugi, otvoriv jaku paljbu odozgo na neprijatelja kojim je dominirao, — ali kako su to meke šljive, položaj mu je bio vrlo kritičan.
— A, šta ćeš sad, nesretniče? — pita ga čiča Jordan, videći ga gde baš nema kud. — Hehe, dete, što sad misliš?
— ’Oću da skočim glavački na zemlju; da se ne dignem živ, tebi za inat, — reče odlučno mali zločinac kroz plač, i stade na jednu tanju granu koja se savi i tek što ne puče pod teretom zločinstva.
— Uh, uh, — viknu preplašeno čiča Jordan i pokri šakom oči, samo da ne gleda strahotu. — Ludo mlado, što će da pogine za ništo. Eh, majka ti stara! Pa stani na onu drugu, pocvrsta je, — ’oće te održati ubavo.
— Neću, — dere se dete, — ’oću da poginem za dve pare tuđih šljiva, a tebi greh na dušu! Za tuđe šljive… nisu ni tvoje.
— Uh, uh, lele! Nesretna deca što prave! Za paru on glavu, a ja si dušu da izgubim! — jada se čiča Jordan, i podupire motkom granu. — Silazi dole, vrat da skršiš, a džaba ti slive!
— Jes’, pa da me posle biješ! Neću, — plače dete. — ’Oću da skočim na ono šiljasto drvo, na prošće… Pa da ti napravim posla.
— Eh, nesretno dete, nesretna pamet… Da napravi posla i meni i starejima! — huče čiča Jordan. — A čiji si ti, a, bre? Gatko koj’ ti beše?
— Ja nemam oca!…
— Eh, crno udovičko dete… bez tatka… Zato si takvo!
— Laže te, čiča-Jordane, ima oca! — deru se oni iza plota.
— Čiji si, bre, kazuj se! — preti mu čiča Jordan, — neću da te pustim doklen mi se ne kažeš.
— Mila rabadžije sam! — odgovara mu kradljivac, — pusti me, molim te.
— Mila rabadžije? Bre, zar već tol’kog sina ima Mile!
— Laže te, nije, čičo! Mile rabadžija i nema sina, nego devojke dve! — deru se oni iza plota.
— Laže, laže! — prokazuje ga jedan. On je gospodin-Milisava, Milisava Jovanovića, kaznačeja.
— Gospodin-Milisava! — čudi se čiča Jordan. — Breee! Znam ga, znam gospodin-Milisava! Pantim ga kad jošte malecan beše! Beše i on… ama, ovakav okačenik ne beše!
— Jeste, njegov je, njegov, bogami, čiča-Jordane! — potvrđuju oni ostali iza plota.
— Ej, gospodin-Milisave, gospodin-Milisave! Što te orezili ovaj okačenik tvoj!
— Nisam, bogami, lažu te, čičo, ja ne govorim s njima, lažu te! — dere se onaj.
— A ček’ ček’! Sad kad znam; dok ga vidim, ’ću mu se pofalim s tebe. Da mu kažem kakvoga đaka ima!
— Nemoj, molim te, neću nikad više; samo me sad pusti! — moli ga krivac.
— Jok, jok! Znam ve ja vas sve ubavo! Lele i pomagaj. dok vi je nevolja, a sutra opet kâ čvorci na istu granu padnete! Sad ću da viknem vlas’, da te pričuva dokle ja skoknem do tvoju kuću, do tatka ti!
— Ajoj, čičo, nemoj, nemoj molim te!
— Nemoj da se trudiš! Evo njega samog! — viknu jedan, pa zagreba u stranu, a sva ostala dečurlija prsnuše kud koje daleko od plota i bašte gde se drama odigravala, pa se stadoše derati: — „Gile Jovanović! Evo ga Gile Jovanović.“
— Lele! — dere se onaj na drvetu još većma kad opazi ko ide odande pravo pored bašte. — Jao, ubiće me, ako me vidi ovde!
A čiča-Jordanu odjedared bi nešto žao.
— ’Ajde, silazi pa begaj kud znaš, — veli mu čiča Jordan — a ja ću se evo da uklonim!
— Ne smem nikud odavde; ne znaš ti mog oca kakav je!
— Zar ti je ono tatko? — upita čiča Jordan.
— Jeste, on je… a jao!
— Ej, nesretniče! Pa on će da te ubije ako te vidi tu! — veli čiča Jordan.
— Jao, ’oće, kako da neće! Ubiće me! Ubiti! Ne znaš ga kakav je krvnik; on ne gleda kud udara, nego što dofati. Jaooo!
— Jeste, — potvrđuju ostala deca smejući se — bije ga kad skrivi, pa sve kao vola u kupusu.
— Jao, jeste, jeste! — dere se onaj.
— Pa šta će da radiš, nesretniče? Ne smeš na sokak, je l’?
— Gile Jovanović! — deru se dečurlija da čuje mimoprolazeći.
— Ne smem nikud!
— Pa da te skutam, nesretniče? — pita ga čiča Jordan. — Da te sakrijem dok ne prođe beda, a, dete?
— Bolje ti da me biješ nego on; on ne gleda kud bije.
— Neću da te bijem, ne boj se, de!
— Ako, ako, bolje ti nego on, — veli Gile, i počinje da silazi. — Vidio sam ja, ti ne umeš da biješ. Kad biješ, a dete se smeje.
— More, neću da te bijem! Džaba ti i bijenje, kol’ki stra’ izedo’. Kad je takva rabota, prođe me i ljutina!… Kako da te bijem… Bog te je ubio kad imaš tatka takva! — veli čiča Jordan, i skida maloga, koji se smeši kroz suze, i pušta ga da se skloni u kolebu dok ne prođe opasnost.
U tom stiže i gospodin Milisav Jovanović, kaznačej, koji se obično u ovo doba rado sam šetao Palilulom i razmišljao o koječemu.
— Gile Jovanović! Gile Jovanović! — proderaše se deca baš kad je gospodin Milisav kaznačej bio prema bašti. — Čiča-Jordane, je l’ tu Gile M. Jovanović, učenik četvrtog razreda osnovne škole?
Kad gospodin Milisav ču ime svoga sina s potpunom titulom, on kao malo zastade.
— Što se zbraste, nesretnici, — grdi ih čiča Jordan. — To li ve je učitelj u čkolju naučio? I vi li ste đaci! Nesretnici, anatematici! Sram da ve bidne!
— Šta ste vi? — zapita ih gospodin Milisav.
— Mi smo đaci — odgovori jedan izdaleka, skinuv kapu.
— Nesretnici ste vi, kakvi đaci, — grdi ih čiča Jordan.
— Pa šta ste se skupili tu? — pita ih oštro gospodin Milisav.
— Spremamo se za prijamni ispit, za gimnaziju — odgovoriše nekolicina gologlavi.
— Lopovi, gospodine, lopovi, — tuži se čiča Jordan; — svaki dan se zberu pa mi dušu vade! Kako da je jedna bakča u grad! Lopovi nijedni!
— Nismo mi lopovi, čiča-Jordane, — protestuje jedan.
— Izvinite za taj izraz! — dodaje drugi.
— Lopov je unutra! — veli treći.
— Zna se ko je lopov! — graknuše nekolicina.
— ’Ajd odma’ kući da ste se vukli! — veli gospodin Milisav. — Kako je to! Vi’š ti njih! ’Ajd, odma’. Koga čekate?
Deca polaze polako, pa se osvrću i odugovlače.
— Šta je, koga čekate? — pita ih gospodin Milisav.
— Čekamo Gila! — rekoše nekolicina što su izmakli malo napred.
— Kojeg Gila?… Nesretnika kô i sami što ste! — veli gospodin Milisav.
— Gila Jovanovića, iz četvrtog razreda.
— Jeste, — popravlja ga jedan iz gomile — Gila M. Jovanovića…
— Šta… kako…? — reče uznemireno gospodin Milisav, čuvši čak i ono „I“ između imena i prezimena. — Zar on čak ovde? A, daću ja već njemu! Aaa, a gde je on?
— Eno ga tamo!… Krao voće iz ove bašče… — veli jedan.
— ’Oće čiča Jordan da ga vodi u apsu — dodade drugi.
— Pa će da mu namalaju sliku u Policijskom glasniku — veli treći.
— Šta, šta! — zamuca gospodin Milisav, i preblede čovek.
— Ne slušaj gi, gospodine! Lažu čapkuni nijedni! — brani ga čiča Jordan.
— Ama, čiča-Jordane, zar moj sin, moj sin…?
— Ama, lažu te, gospodine, lažu; mene mi jedu vek, a tebe te lažu! Gile je dobro dete a oni su lopovi!… Nikada ga moje oči ne vidoše! Krotko dete! Hehe! More, kam’ da su sva deca kako tvoj Gile, pa — berićat. versun! Bog da pomože, gospodine! Da su sva deca kako tvoje, — (da ti je živo i zdravo, i air da vidiš od njega!) — ne bi pudara trebalo; pudar ne bi ’leb u svet imao… dosta bi bilo da metneš jedno strašilo na deset bakče i bostana; jedno strašilo od stari dreji za čvorci — tol’ko!
— Jeste, jeste, — deru se deca — laže čiča Jordan, tu je Gile!
— Jaz’k bre, čapkuni, što klevetate drugara!… Nema, gospodine, ič nema ga, ete, tvojega Gila! Oni su lopovi; oni, gospodine, lažu i kradu i klevete!
— ’Ma znam ja svoje dete. Zar Gile moj!? — veli utešeni otac.
— Molim te, gospodine, zborenje nema! Tvoj Gile sedi si sad doma i četi si knjige, da ti obeli obraz u čkolju… A ovo su lopovi i nesretnici.
— Sram vas bilo, da klevetate tako svoga nevinog druga! Kleveta je najgadniji porok i u starijim, a kamoli u tim tako rânim godinama! — grdi ih g. Milisav, i produžava put na jednu, a dečurlija derući se jednako: „Gile M. Jovanović“ na drugu stranu. Ova utoliko pre i brže očiste sokak što se izdaleka zacrveneo fes opštinskog pandura Purka.
Tako bi spasen Gile M. Jovanović, učenik četvrtog razreda osnovne škole.
⁂
Kad se već više na ulici nisu mogla videti ni deca, ni slamni šešir g. Milisava, ni fes Purka, opštinskog pandura, — izvuče se polako i plašljivo iz kolibe Gile M. Jovanović, krivac i junak ovoga dana, i zapita čiča Jordana:
— Odoše li, more, čiča-Jordane?
— ’Ajd, faćaj put i ti, svi odoše!
— Molim te, čiča-Jordane, imaš li malo igle i konca, da se pokrpim, — moli pa Gile razgledajući svoje pantalone koje su se iscepale ovom prilikom, i to baš na onim stranama na kojima je Gile sedeo i klečao u školi i kod kuće.
— Nemam, dete. Imam čuvaldos, ama to je golemo za činovničko dete; sas čuvaldos se ponjave i čerge krpe, — nemam!
— Poznaće me da sam bio, pa ću opet ja moje da dobijem!
— Nemam, dete, a da imam dao bi’ ti, što da ti ne dam! Nemaš koga svoga, pa idi tamo!
— A znam, znam, čičo! ’Oću da idem kod tetke; ona će da me iskrpi do večeras, a kazaću da su me psi pocepali, pa će ona i da posvedoči da sam sve kod nje bio.
— Kako te bog uči, dete, radi tako! — veli mu čiča Jordan.
— E, fala ti, čiča-Jordane — veli Gile i polazi.
— Bogu fala, dete! Nego ček’ ček’! — zaustavlja ga i daje Gilu jabuka da ne ide praznih ruku iz posete. — Evo ti, dete, da poneseš doma; rekni si tatku, ako te zapita otkuda ti jabuke, rekni si: — „To čuvaše čiča Jordan za svoju dušu, ama kad me oklevetaše drugari, pa kad si prođoh kraj njegovu bašču, a njemu bi nešto žal za mene, pa mi dade… Ako ne veruješ, rekni, a ti idi pa pitaj čiča-Jordana!“ — To su senabije jabuke. Nemoj da gi poručaš odma’…
— Neću, čiča-Jordane. ’Oću da ih čuvam za spomen.
— E, e, tako, tako! Da ih čuvaš. A znaš li, dete, kako može dugo da se održe, pa kako da su sag okinute s granu. Ja da ti kažem. Zalepi im peteljku sas vosak, pa će ti bidnu u Petrov pos’ kako da si gi taj dan uzabrao. Blaga, pa miriše kako majkina duša! A kad ti dođe merak i ćef da gi jedeš, a ti si uzni nož, pa oljušti koru, ’oće da bidne manje ama poslaće. Zapanti: „Jabuku ljušti da je sto para jedna oka, a krušku ne ljušti da je sto oka za jednu paru!“ a sag ’ajd sa zdravje!… Pa nemoj više da se kačiš na tuđe voćke, da grabiš tuđ mâl i muku, — grehota je, dušu si gubiš, oca reziliš, a čiča-Jordanu vek jedeš — za ništo. E, aj’ sa zdravje!
— Neću, čiča-Jordane. Fala ti za jabuke i za sve, kô ocu. Neću nikad više! — veli Gile i izlazi kao pošten čovek, iako je ušao kao nevaljali deran. S njim se čudo desilo, čudo ravno samo onom kad neko prođe kroz iskusne pedagoške ruke i mere. — Nikad neću! — obećavaše Gile.
Ali Gile nije ipak u svemu održao reč, — bar što se tiče jabuka. Jabuke je sve pojeo do tetkine kuće, i pojeo i nije ih oljuštio; a što se tiče onog prvog obećanja, reč je održao, nije više krao u čiča-Jordanovoj bašti.
⁂
— Nesretna deca, — otpoče čiča Jordan svoj monolog kad ostade sam. — Lopovi nijedni! Vek mi izedoše!… Grehota, bre, brate! Eh, što si ja zborim! Deca su, deca; za taj greh ne iska od njih gospod ni pol dan da poste; u raboš im ne reže, dušu im ne traži!… Ama, teke, sramota; zanatlijska, trgovačka i činovnička deca — pa da kradu! Rezilak! Eh, kakav rezilak! Deca su, deca, bre, brate!… Gospod zar tako naredija u svoju mudros’. da za čvorci i za deca — rezilak i sram i grej nema! — Što rade deca, — što si vide od tatka! Ete, toj si je red u ovaj svet! A Gilov tatko, zar beše pobolji od Gila? — Ba — beše isti ovaj Gile! A što muku imašem sas njeg, kad beše u Gilove godine, — lele, majko! Pa dođe vreme, postade čovek gospodin, kaznačej, more, stade da broji tol’ke pare državske! Sag ne krade voće!
Tako je čiča Jordan izvinjavao uvek dečurliju, koja mu je i posle toga dosađivala i krala ga, a on je vijao onom užasnom i dugom motkom, ili kakvom još dužom, i pretio, strašno pretio, da će ih na mrtvo ime isprebijati. Pretio samo, ali nikad nijedno dete nije udario. Tako su oni sve smeliji i nestašniji bivali.
⁂
Te zime, koja nastade posle ove jeseni, čiča Jordan se rešio da se ostavi pudarluka i da potraži hleba i zarade na drugoj strani. Ali kad nastade proleće, njega zanese dah proletnji i behar, i on opet poče baštovanluk, i pogodi se za pudara na drugom kraju varoši, nadajući se da će te godine biti mirniji, jer je mislio da je podvalio dečurliji i da se sakrio od njih, pa da ga neće moći naći.
Ali deca kô deca, — prokljuviše i pronađoše ga i tu. Kakva radost nastade među dečurlijom kad im dođe ta radosna vest da je živ njihov stari poznanik čiča Jordan, i kad doznaše gde i koje bašte on čuva! Od toga dana druge su bašte mirnije bile, a čiča-Jordanove vrlo često i vrlo dobro pohađane; jer gde je čiča Jordan bio, tamo su se i deca preseljavala za celu letnju i jesenju sezonu.
Čim ih prvoga dana vide, a njemu se smrče. Odmah se zareče da će kol’ko sutra tražiti da ga isplate, pa da „faća beli svet“, kako se sam često izražavao. Ali nije odmah učinio tako. Rekô pa porekao, a, vala, nije mu to ni prvi, a ne bi ni poslednji put bilo. I po tome bi on ipak ostao i svađao se i pogađao s dečurlijom na drveću, puštao ih kućama, savetovao ih i izvinjavao ih pred roditeljima, da se uskoro nije desio jedan događaj zbog kojeg se i mnogotrpeljivom čiča-Jordanu učinilo da je već isuviše.
⁂
Jednoga dana osetio se čiča Jordan nešto nelagodan, bolestan, pa ležao u bašti pod trešnjom koja je već obrana bila. Bilo to u polovini juna, taman stigle višnje. Spopala ga vatruština, onemogao pa mu se ne ustaje, nego diže glavu i pogleda više sebe unaokolo, neće l’ opaziti gde svoga Dila, unuče svoje od svoga sina Dojčina, koje dovede tu skoro u Srbiju iz Turske, „da ne služi poganu pšešku veru!“ kako se izražavao čiča Jordan.
— Dile, more, o Dile! — viknu čiča Jordan.
Poćuta malo, i očeknu neće li se ko odazvati, ali se niko ne odazva. Tad se čiča Jordan podiže malo bolje i pogleda bolje oko sebe, dole, ali ne vidi nikog, iako ču zviždukanje; podiže oči gore odakle mu se učini da čuje šušanj i zviždukanje, i opazi dete na drvetu.
— Dile, bre, čapkune bre, a što se ne ozivaš kad te òkam?
Opet nikakva odgovora niotkud, ni sa zemlje ni iz oblaka.
— Dile, ćopeku nijedan, što mi jedeš vek, majka te se zaželela; što ne slaziš kad te vidim koj si?… Ela, poskokni tam’ do kladenac, te mi donesi vode, iska mi bolna duša, ete, malko vodice.
Opet i jednako tišina. Dile i ne odgovara, a još manje da se slazi s drveta.
— Ela, ela, dete, poslušaj dedu! Donesi vodice, ’oću da je pijem kako ađijazmu, svetu vodicu! A posle može da se pâ kačiš na drvo, pa da zoblješ višnje! De, dete!
Počeka još malo čiča Jordan, a posle pogleda opet gore na ono drvo. Pogleda bolje i učini mu se da na svakom drvetu ima po jedan Dile. Poplaši se čiča Jordan kad to primeti. Učini mu se sumnjivo, zavrte glavom, pa reče za sebe:
— Gospode bože, mnogo sam zar bolen! Što mi, gle, u moj boles’ kazuju oči! Na svako drvo se okačija po jedan Dile, kako šebeci po šumu, a ja si sal jedno unuče od pokojnoga mi Dojčina imam!… O, Gospode, kakav si je pa sag ovaj moj boles’! — reče i prekrsti se… — Ču li, more, što ti zborim? Slezni dole, pa mi vodice donesi, Dile! O, Dile!
— Nisam ja Dile! — ču se s jedne višnje.
— Mi smo iz druge kuće! — ču se i sa ostalih drveta.
— A, Dile, nema ga? — pita bolni čiča Jordan.
— Nema, nema, čiča-Jordane, lezi pa spavaj, — veli jedan sa višnje — kad dođe, kazaćemo mu.
— More, deca, živa vi majka i tatko vi živ, nek slezne jedan da se osevapi, ta da mi donese malko vodice makar na dlan, kol’ko za jednog goluba! — moli ih čiča Jordan. — Umre od žeđ i vatruštinu!
— More, čičo, sad će i Dile da dođe. Pričekaj malo, nije ti za umiranje!
— Heej, — uzdahnu duboko čiča Jordan, pa se obrnu na drugu stranu, i namaknu gunj pa se pokri… — „Star kurjak pšeška sprdnjurija,“ toj sam, ete, i ja sag stanuja!… Deca, bre, da reknete mojemu Dilu kad se vrne iz čaršiju da mi donese pobrgo vodice… bolan sam… pa žeđ me izgori!
— ’Oćemo, ’oćemo, a ti, čiča, samo uživaj, — odgovori jedan menjajući granu i penjući se na jednu puniju, gde su i lepše višnje bile.
Posle nekog vremena, eto i Dila. Deca ga sretoše na putu bašti i rekoše mu, duša valja, pošteno, da ga je tražio čiča Jordan, i tako ovaj jedva u neko doba bi poslužen.
Kad se napi vode, uzdahnu čiča Jordan i zažali se ozbiljno — možda prvi put ozbiljno — na svoju zlu sudbinu i tešku službu svoju. Ovaj slučaj ga je jako rastužio i zabrinuo, i on se tvrdo reši da batali pudarluk čim samo prezdravi.
Što se bolan zarekao, to je zdrav i učinio. Primio je zaradu, batalio pudarluk i baštovandžiluk, i prihvatio se druge zarade.
— More, nije toj za men’, bog mi zar ne reče toj da budem! — motiviše čiča Jordan ovaj svoj korak. — Ovden treba čovek kapital, zver treba da je… A ja što da činim? Deca su; deca grej nemaju. Da gi bijem, slaba su i žal me; da gi kunem, deca grej nemaju!… Idem u aščije i meandžije; tamo su berem ljudi, tamo mi je lasno; bija sam aščija, pa znam nji, a i oni men’ znaju. Eh, meandžiluk — kolaj rabota! Pa ako mi učine zarar, ljudi su, ja gi kunem: „Haram da ti je“, a Gospod me čuje, i sedi pa si pisuje u tevter i reže njini grejovi u raboš!