Pohvala knezu Lazaru

Pohvala knezu Lazaru / Monahinja Jefimija ; preveo Lazar Mirković ; priredio Zoran Tasevski1

U svem što je krasno ovoga sveta vaspitao si se od mladosti svoje, o novi mučeniče, kneže Lazare, i krepka ruka gospodnja, među svom gospodom zemaljskom, krepka i slavna, pokaza te. Gospodovao si zemljom otačastva svoga, i u svima dobrima uzveselio si uručene ti hrišćane, i mužastvenim srcem i željom pobožnosti izišao si na zmiju2 i neprijatelja božanstvenih crkava, rasudiv da ne može trpeti srce tvoje da gleda hrišćane otačastva ti potčinjene Ismailćanima, pa ako u tome ne uspeš, da i ostaviš trošnu visinu zemaljskog gospodstva, da se obagriš krvlju svojom i da se pridružiš vojnicima cara nebeskog. Time si dve želje postigao, i zmiju si ubio i primio od Boga venac mučeništva. I sada ne zaboravi vazljubljena ti čeda koja si smrću svojom ostavio sirote. Jer kada si ti otišao u nebesna večna veselja, mnoge tuge i boli obuzeše ti vazljubljena čeda, i u mnogim skrbima život provode, jer njima vladaju Ismailćani, i svima nam treba tvoje pomoći. Molimo te, moli se opštem Vladici3 za vazljubljena ti čeda4 i za sve one koji im s ljubavlju i verom služe, jer su mnogim jadima sputana ti draga čeda. Jer oni koji jedu njihov hleb, podigoše na njih veliku bunu5, i tvoja dobra u zaborav baciše, o mučeniče. No ako si i prešao iz života ovoga, tuge i bole čeda svojih znaš, i kao mučenik imaš slobodu prema Gospodu. Prekloni kolena Vladici koji te je ovenčao, moli da vazljubljena ti čeda bogougodno provode mnogoletni život u dobru, moli se da pravoslavna hrišćanska vera neokrnjena stoji u tvome otačastvu, moli se da Bog pobednik dade pobedu vazljubljenim ti čedima, knezu Stefanu i Vuku, nad nevidljivim i vidljivim neprijateljima, jer ako primimo pomoć od Boga, tebi ćemo hvalu i zahvalnost odati. Saberi zbor svojih sabesednika, svetih mučenika, i sa svima se pomoli Bogu koji te je proslavio: javi Georgiju6, podigni Dimitrija7, ubedi oba Teodora8, uzmi sa sobom Merkurija9 i Prokopija10, i ne ostavi četrdeset sevastinskih mučenika11 u čijem mučeništvu vojuju čeda tvoja vazljubljena, knez Stefan i Vuk12 moli da im se dade od Boga pomoć; dođi, dakle, u pomoć našu, ma gde da jesi. Na moja mala prinošenja pogledaj, i za velike ih smatraj, jer ti ne prinesoh dostojnu pohvalu, no po sili maloga mi razuma, zato i malu nagradu očekujem. No nisi ti tako, o mili moj gospodine i sveti mučeniče, bio malopodatljiv u prolaznim i malovečnim (stvarima) koliko više u neprolaznim i velikim koje si od Boga primio — jer telesno tuđinku mene othranio si u tuđini izobilno. A sada te molim da me dvostruko nahraniš13. i da utišaš buru ljutu duše i tela mojega. Jefimija usrdno prinosi ovo tebi, Sveti!

Napomene

  1. Despotica Jelena, žena despota Uglješe Mrnjavčevića, a kći ćesara Vojihne, koja se posle pogibije svoga muža 1371. zamonašila i dobila ime Jefimija, prebegla je, posle najezde Turaka, na dvor kneza Lazara. Posle kosovske bitke živela je sa kneginjom Milicom, koja se i sama pokaluđerila u manastiru Ljubostinji. Njen prvi književni rad je Zapis na ikonici, koja se čuva u Hilandaru. Zapis je napisala povodom smrti svoga rano preminulog sina, koji je sahranjen u Hilandaru. Najvažniji njen rad je, međutim, ova Pohvala knezu Lazaru, koju je ona napisala a zatim izvezla zlatom na pokrovu za ćivot kneza Lazara. Taj pokrov čuvao se sve do drugog svetskog rata u manastiru Vrdniku-Ravanici, u Sremu, a posle toga je prenet u muzej Patrijaršije u Beogradu, gde se i danas nalazi. Originalni tekst i njegov prevod na savremeni jezik v. u knjizi dr Laze Mirkovića, Monahinja Jefimija, Biblioteka Hrišćanski život, br. 5, Sremski Karlovci, 1922. g.
  2. Zmiju, Murata.
  3. Vladici, Bogu.
  4. Čeda, tj. sinove Stefana i Vuka.
  5. Bunu, zbog te bune protiv Stefana i klevete, koju su buntovnici učinili na Porti, kneginja Milica i Jefimija bile su kod Bajazita.
  6. Velikomučenik Georgije.
  7. Dimitrije, grčki svetac i zaštitnik Soluna.
  8. Teodor Tiron i Teodor Stratilat, hrišćanski sveci.
  9. Merkurije, hrišćanski svetac, velikomučenik iz prvih vekova hrišćanstva.
  10. Prokopije, hrišćanski svetac iz vremena Dioklecijana.
  11. Četrdeset sevastinskih mučenika, četrdeset jermenskih mučenika (Mladenci).
  12. Iz ovoga jasno izlazi da je Jefimija pisala svoju Pohvalu 1402, tj. u vreme angorske bitke, kada su se Stefan i Vuk nalazili u Bajazitovoj vojsci kao vazali.
  13. Nahraniš, tj. da me duhovno okrepiš.