Izlišno bi bilo dokazivati prava i nadmoćije čoveka nad skotom i drugim životinjama. Prirode je tečenije to da se neoduševljeno potčinjava oduševljenome i razumnome onaj koji manje razuma ima. Čovek neke životinje istrebljuje kao škodljive i opasne, a neke opet na potrebe svoje obraća ili poradi hrane ili u izvršivanju svojih poslova. Na sve ovo ima on pravo i niko mu na put stati ne može, ukoliko se prava drugih ljudi time ne vređaju. No iz ovoga ne sleduje da su postupci naši prema životinji svake dužnosti razrešeni, jer razum svakomu propisuje zakone koji se pogaziti ne mogu, pogaziti ne smeju, ako nećemo u čislo skotova sami da pređemo. Lepa je za čoveka preporuka kad se o njemu kaže da ni muvu nije uvredio; pa kad je tako, šta ćemo reći za onog koji životinju, ako mu i nije na dosadu, iz jedne pakosti ili nestaši, bije, muči, gnjavi i ubija? Reći ćemo to da je takov čovek tvrda i nemilostiva srca, da je nevospitan i surove naravi čovek, koji bi i u drugoj prilici isto tako svirep i bez čuvstva bio. Onaj koji ne može jagnje da zakolje, jamačno neće zaklati ni čoveka; naprotiv, to je osvedočeno da čovek, svirep sproću životinje, i koji skota ne može da trpi, ni sproću ljudi nije blag i milostiv.
Životinja živi i čuvstva ima; mnogi primeri pokazuju da životinja svojim postupcima čoveka u udivlenije dovodi. Vernost i naučnost pseta svakom je poznata; poznata je pripovetka o gladnom lavu koji čoveka osuđenog nije hteo rastrgnuti iz jedne samo blagodarnosti. No i svakidašnji primeri pokazuju nam kako skot pametnije katkad postupa nego sam njegov gospodar, kako predostorožnošću svojom nepredostorožnom čoveku život izbavlja, i uopšte kako znake odanosti i blagodarnosti svoje prema čoveku koji ga obdržava na ugled daje. Sve ovo pokazuje da životinja neku svedomost ima, i kao što život svoj prirodno čuva i brani od svake opasnosti, tako i zla oseća koja joj se nanose.
Postupci gdekojih ljudi sproću skotova tako su svirepi i beščovečni, da bi čovek suzu iz sožalenija pustio. Neću da navodim lov, gde mnogi od dugog vremena i jednog radi uveselenija svoga zverinju ubijaju; neću da navodim ni ona, premda beščovečna dela, kad mnogi životinju, istina škodljivu, mučeći i kinjeći istrebljuju, kanda je ona kriva što joj je takovo svojstvo od prirode dato; no samo ću navesti što svaki gotovo dan vidimo kako se sirječ sa najnužnijom stokom, s kravama i volovima postupa. Po ceo dan vuče bedni skot bez hrane i nege, pa bar uveče da se gazda o njemu postara, nego ga ostavlja na kiši i rđavom vremenu, te od gladi zemlju jede. Drugi još gore rade: pomuzu najpre kravu, pa ju isteraju na ulicu, te se po snegu i lapavici kojekud povlači i luta, gladna i čemerna, čisto od mimohodećih prosi pomoći, tako da čuvstvitelnom čoveku mora srce od žalosti da puca.
Treba li da navodim i dalje šta se sa stokom čini? One psovke, onu jarost koja beščovečni boja za sobom nosi? I za samu pogrešku i lenjost gospodara mora kukavan skot da trpi. Ako se slomije točak ili osovina, na volu se izlije gnjev terača; ako su se kola zakačila, skot mora zato da plati. Lenjivi gospodar sedi na koli, pa psuje i bije, i ako kukavni volovi na to počnu trčati, a njemu nije po volji ili put kojim idu, ili ulica na koju su udarili, on ne silazi dole, nego jednako bije i psuje, pa najposle, počem kukavna marva o što udari, ili inače zaustavi se, onda se tek besan gospodar skida i nanovo počinje tući; pa kako? po očima, po glavi, ili sikirom sečimice, ili gvozdenim kakvim god orudijem, ili grdnim kamenom. Može li čovek ovo gledati da se ne zgrozi i da mu krv u žilama ne pretrne?
Starešine naroda, motrite, motrite! Učitelji naroda, vičite i sovetujte! umekšavajte srca i naravi; opominjite, predstavljajte i učite neka čovek i sproću skota čovek bude, neka od njega polzu ima, neka ga na svoje potrebe i na svoje prepitanije upotrebljava, ali neka ne prelazi glas razuma, i neka ne vređa čuvstvo ono milosti i dobrote njemu od boga usađeno. Niko neće čoveku zameriti ako ovna svoje potrebe radi zakolje, ali će se dobra duša zgroziti ako ovna počneš polako bosti, te ga tako posle mnogih rana umoriš; ili ako ga gnjaviš i mučiš, ili mu otkidaš i ne daješ ono što mu je nužno da život svoj tvoje polze radi obdržava. Kad skot kao stvor bezslovesan zna čoveku odavati blagodarnost, zašto ne bi i čovek bio blagodaran pred bogom što je životinju njegove radi polze satvorio, — i skota, od kojega živi, ili koji mu je može biti spasao kadgod život, ne mučio i kinjio, no brigu o njemu nosio, rđavom ga vremenu bez nužde ne izlagao, i ranu mu i pokrivač uvek nabavljao?