Glava prva
U kafani kod „Poljoprivrednika“ puno gostiju, kao i obično što je puno i kad je napolju lepo, a kamoli sad kad je napolju mećava koja ne da oka otvoriti. Sede svi i složno srču svoje kafe, čajeve i šerbete, samo u nedejstvo metnuti poručnik Miljko, on srče vruću rakiju, već treću od jutros. Sve su to stalni gosti, zanatlije, trgovci, činovnici, i dejstvitelni i u nedejstvu i penzionovani. Svaki čas se tek otvore vrata i upadne kakav posut snegom i zamrzlih brkova i brade, upadne i uzvikne: „Ala, da grdne zime, ako ko boga zna!“ i otresa sneg sa sebe. A ovi u kafani ga gledaju ko je,i tek kada ga poznadu, graknu od sviju stolova i pitaju ga: „Kako je?“ Najveći broj od tih skorodošlih otresa se rukama i veli da je „prosto jedna nesreća od vremena“, ali se svi teše tim da je ovo vreme ipak dobro za pečenicu. A posle se opet tuže na vetar kako je silan i kako ne da oka otvoriti, samo Veca praktikant (koga je država slabo nagradila, ali mu je zato mati priroda to bogato naknadila, obdarivši ga humorom i veselom naravi), samo on, kad upade spolja i kad ga zapitaše: kako mu se u onom njegovom tankom ibercigeru dopada ovaj vetar, reče trljajući ruke: „Pirka, pomalo, pirka!“… i dodade: „Zefirići, tihi zefirići!“
Popili svi svoje kafe, pročitali novine, razgovarali o svačemu, o ukazima, o avanzmanima, premeštajima i otpuštanjima iz službe na osnovu paragrafa sedamdeset šestog, govoriše i o krizi i promeni vlade. Tu se malo poduže prepiraše, pa i kladiše. Oni otpušteni i penzionovani vele i tvrde da će skorim „biti promene“ i gotovi su da se klade u jedno prase sisanče, a oni dejstvitelni poriču to, vele da su to prazni sokački glasovi, ali ne smeju da se klade, nego se dižu i odlaze u kancelarije svoje. Jedan po jedan dejstvitelni se dizao od stola, plaćao kafu i kretao se s rečima: „E, da se to, bome, ide!“ Dizao se i skanjivao se još neko vreme na vratima stojeći i gledajući kako mećava besni i briše ulicom i čisti kao kakvom ogromnom metlom, pa sve lete prolaznici kao iverje ispod snažne brezove metle.
Kafana sve praznija. Svi odoše, svi oni što bi se mogli nazvati produktivnim članovima našega društva, a ostadoše samo oni neproizvodni, oni penzionovani i otpušteni, i poneki bankrotirani trgovac koji je predao molbu za službu u opštini, monopolu, pošti i đumruku, — svud je predao, pa gde mu pre upali, tamo će se primiti. Ostali sve sami svakidašnji i vazdašnji. Znaju se, jer su jednako zajedno, pa zato se manje i interesuju jedan za drugog; čisto su već dosadni jedan drugome čim se pogledaju, i zato i razgovor malaksava, a i što razgovaraju, sve je koješta. Razgovaraše o tome: koja puška pravi veću rupu kad pogodi, šaspovljača ili belginka. Nastade zevanje i šetanje po kafani. Dugo im već vreme.
Penzionovani se za časak zaborave i dignu se da odu malo do Kike duvandžike, da ubiju vreme, i da se primaknu na taj način malo bliže ručku. A kod Kike je zgodno. Tu kanabe i stolice. Sednu i puše i zadirkuju Kiku, diraju je i spominju joj nekog apotekarskog pomoćnika, ili je zadirkuju za gospodina Maksu, njihovog druga koji najmlađi izgleda između njih, jer farba brkove, a i sami uzdišu što nisu mlađi bar za jedno četrdeset godina; ili je pitaju da li joj je poznata ta i ta priča; ili pilje u šiparice radenice beloga veša koje dolaze i kupuju „anzihtskarte“, i pitaju ih za koga kupuju te karte, pa se krišom gurkaju i vele jedan drugom: „Ej, nesrećniče! Gospod ti sudio!“, smeju se i zacene se od smeha, dok im ovaj smeh ne presedne, jer se izmetne u kašalj od koga predaju bogu dušu, i onda jedan po jedan ustaje, vadi plavu maramu, odmahuje rukom i izlazi iz duvandžinice. A kad ih ne spopadne kašalj, onda obično ostaju do podne tu. — Na to mesto prijatno provedenih časova pomišljaju sad. Pođu i uhvate već za kvaku pa se tek sete da je Kika duvandžika digla ono slavno i zgodno kanabe i sve stolice, i da tako sad nemaju gde da sednu i da se prošale i proeglenišu.
Zato se vraćaju, opet sedaju, ili se šetaju po kafani. A i nezgodno im je ovo duže sedenje u kafani i ova poznanstva sa otpuštenim činovnicima. Boje se i nekako im nezgodno zbog pušenja i čestog vađenja tabakera pred onim silnim otpuštenim činovnicima koji se tako rado mašaju za njih čim im penzioneri samo metnu na sto. Tek se primakne, grune u prsi, pa uzdahne: „Ah, kad li će jednom oni naši uzjanuti, — ma samo tri dana; da se iskusuramo kako znamo, a, gospodin Mikailo!“, pa zabaglja prste u nabijenu tabakeru i pravi užasno debelu cigaru. Zato su se sada digli od svojih stolova svi, i penzionovani i otpušteni, pa se šetaju nestrpljivo kafanom, kao da su na peronu železničke stanice, pa očekuju vlak koji je imao zadocnjenja. — Niko ništa više ne poručuje, zato su i sami kelneri posedali po budžacima, zapalili cigare, pa čitaju novine, ili se među sobom podmiguju ovim bivšim činovnicima.
U kafani tišina. Prođe dosta vremena i vrata kafanska se ne otvoriše; niko ni u nju ni iz nje. A napolju jedan kijamet. Dok se tek u neko doba naglo otvoriše vrata, tako naglo da se svi trgoše i okrenuše, a u kafanu ulete jedan sav posut snegom, pa izgleda kô namalana švapska stara godina, i stade sa sebe otresati sneg lupajući nogama o pod, a kapom o kolena. Pod miškom nosaše denjak hartije. Ubrisa nos sa dva prsta, izvuče ispod miške jednu listu, metnu je na sto pa ode.
Beše to posmrtna lista.
Svi se skupiše začas oko stola da vide šta je.
— Ded, Vaso, čitaj! — reče sedi penzionovani pomoćnik kaznačejstva Petronije, nazvan Računko, koji je rado pratio svetske i prestoničke događaje, ali je sam nerado čitao. — Dede, Vasilije, ti umiješ s knjigom besjediti!
A Vasa penzionar — koga su zvali stoga „Vasa Čtec“, koji je uvek rado čitao i rado bio slušan, jer je, prvo: čitao sve što mu dođe, pa čak je glasno u kafani čitao redovno i dugačku Katicu Hajlbronku, i drugo: nekako je umeo u čitanju vešto i lepo podvlačiti važnije reči i rečenice dizanjem obrva i dizanjem i spuštanjem svoga glasa, a kod svake tačke zastane lepo i gleda neko vreme preko naočara, pa onda nastavlja dalje — ne dade se dvaput moliti, nego odmah pristade. Izvadi naočare iz plehane futrole, huknu na njih, obrisa ih, i natače ih na nos, napuha obraze, prožvata malo tako da mu udaraše brada u nos, pa onda reče svojim staračkim glasom kao ptica prdavac kad iz rosne livadske trave zapeva:
— Ovaj… kaže… veli:
„Naš nigda nezaboravljeni suprug, odnosno otac, tast, svekar, ujak, stric, teča, tetka… ovaj, nije tetka! Koješta! reče Vasa Čtec za sebe, otkud muško da bude tetka — nego „opšte nazvani tajka“,… tajka, ja, ja, Sibin Sibinović!… Sibin! Pazi, molim te! reče spuštenim glasom Vasa Čtec. Ene, Sibin!… Ej, grešni Sibine, zar i ti!…“
— Ma neće biti Sibin! — veli začuđeno i iznenađeno Petronije. — Pazi ti dobro, Vasilije, kako čitaš. Ne saranjuj zdrava čoveka!… Ama čini mi se da sam ga prekjučer sreo i razgovarao se s njim kâ sada s tobom.
— Ama znam ja šta čitam! — brani se Vasa. — Sibin, jakako Sibin… Sibin Sibinović, baš on! A ti jest da si ga vidio, i može da si ga vidio — ama ne prekjuče nego pre šest nedelja… Leži on već nekoliko nedelja… Pade, vele, u krevet kad mu komšija Marko poče da diže i treći boj, pa njegova kuća spram one prosto, kaz’ti, ostade jedan kućerak!… Prepuče mu nešto, a on pljus pa u krevet… Kako leže, više se i ne diže taj! Tako ti je to bilo! Nego ti najviše se dereš i kumiš da se čita, a posle ti prvi prekidaš… Ama! ’de sam samo stao?… A ja!… Ispusti svoj plemeniti duk i ostavi nas ucviljene da za njim večito tužimo i da ga vječno oplakujemo… Pogreb će biti danas u dva časa po podne… Tjelo će se opojati… i predati materi zemlji na novom… i tako dalje… Ožalošćena supruga Anastasija, sin Petar, ćerke: Julijana i Marija, zetovi: Klistivor…
— Nije, brate, „Klistivor“ nego Kristifor! — popravlja ga Petronije čisteći uvijenom hartijom svoju ćilibarsku muštiklu. — „Klistivor!“ Kakav Klistivor…
— E pa kad ti bolje znaš da čitaš, a onda što ti isti sam i ne čitaš? — brani se ljutito Vasa.
— Akmaku bre nijedan! U penziju si bolan došao, a još nisi naučio da čitaš!… — dira ga Petronije.
— A ti mi opet pa bolje znaš!
— Od tebe, vala, bolje znam! — veli Petronije vukući iz muštikle hartiju punu zifta. Bolje, vala, znam… — veli i gleda kroz očišćenu muštiklu.
— Pa kad tako znaš i kad si tako pismen, a ti što onda sam ne čitaš nego svaki dan: „Dede, Vaso, ’ajde, brat-Vaso!“ Ti najviše i zadžakaš…
— Izdale me oči, eto zato…
— Ja, ja! Od silnog čitanja?!… Ala, majku mu, što mi ti to nakaziva i napriča! — veli Vasa.
— Čitanje — nečitanje, ama od tebe bolje znam! — veli Petronije. — Više sam učio — pa više, brate, moram i da znam!
— A mnogo si mi pa i ti svršio! Velike nauke! Svršio isto ono što i ja!
— Biće malo razlike, gospodin-Vasilije! — popravlja ga Petronije.
— Tri razreda osnovne srpske i jedan razred Ekonomičesko-topčiderskog zavedenija, i ništa više.
— Da l’ samo to? — pita ga ponosito Petronije.
— A ja! I prida ono malo grčke škole kod pokojnog daskala Karitona!… A sas tu grčku školu popeo si nam se, Petronije, svima, vala, ev’ ovde! — veli Vasa i pokaza na teme. — Ne bi više zadžakao ni da si bio kapućehaja u Carigradu! Grčku školu svršio čovek! Čudna mi posla! Valjda si mi izmislio onaj alvavit, pa sad možeš, veliš, da pišeš Dositijeve knjige! Hahaha!
— Kol’ko sam učio, učio, — tek znam toliko da me ne mogu Grci prodati.
— I ne mogu. Grci te ne mogu prodati, a vala te ni Srbi ne bi kupili!…
— A ti da ne znaš srpski, morao bi… „Klistivor!“ — ponavlja Petronije. — Nije Klistivor, nego Kristifor, ili još bolje Hristifor, ili ako hoćeš baš pravo jelinski, dolazi mu: Hristoforos… — veli ponosito Petronije.
— Pa, dobro, brate slatki, — popušta najzad Vasa Čtec. — Ako sam kazao Klistivor, nisam ga poturčio!… Šta si mi tu digao galamu kâ da sam ti kuću zapalio!…
— Dosta, de! — graknuše svi penzionari. — Pazi, molim te, za kakve se sprdnje svađaju!…
— Ta ne svađamo se, nego se samo dišputujemo! — ublažava gospodin Petronije, koji bez Vase Čteca nije mogao ni pola časa provesti.
Umiriše ga. Nastade pauza jedno vreme, a posle opet nastade razgovor.
— E, grešni Sibine! I on ode! — veli Petronije. — A znam ga, znam ga dobro. Kako da ga ne znam, znamo se, biće, valjda pedeset godina, ako ne bude i više… još iz Kladova se znamo… On je nešto mlađi od mene bio… On bio šegrt abadžijski, a ja bio učenik u kancelariji — onda se zvaše praktikant „učenik“ — ja bio učenik u kancelariji kod gospodina Riste (prezivaše se Romi), nadziratelja ribolova… ja to, a on šegrt… A posle se, brate si mi moj, nađemo ovde, u Beogradu… Ja vandžiram za koncipistu, a on za kalfu u Beogradu… Nemaše onda ništa; još gore nego ja! Kâ da ga sad gledam u ono njegovo gunjče, i imađaše — pamtim kâ da je juče bilo — neke vojničke pjehotne pantalone sa grdnim nekim majorskim crvenim ispuškama i cokule na nogama… Posle, mic po mic, malo-pomalo, ele, izbi nekako bolje na javnost, progura se; okući se, batali abadžiluk, baci se na špekulacije, sreća ga poslužila, i danas je jedan, što kažu, gazda Sibin. He, he, završi dvosmisleno Petronije, vredan čovek bio zar…
— Ama, nije to samo vrednoća! — veli Vasa.
— Ama pa i nije! Kakva vrednoća! — potvrđuje Petronije.
— A zar mi nismo vredni? Zar ja nisam vredan? Pa zar, naposletku, ti isti, napriliku, nisi bio vredan?… Pa šta je? nikad ništa! Sto godina, devedeset groša. Oboleše mi oči dok dobijem penziju! Nije tu vrednoća glavno, nego talija i… onako znaš… razumeš me, de!
— Ama, razumem te, brate slatki! — veli Petronije. — A zar ja ne znam! Ne znam ja nego ćeš ti da mi kažeš!… Nego mrzi me, bog da mu dušu prosti, tome istome Sibinu… mrzi me samo da govorim; neka od mene ne nađe…
— Srećnome čoveku i petlovi nose jajca! — primeti jedan.
— Para na paru ide! — dodaje drugi.
— More, pa i to nije kod svakoga slučaj, — veli Petronije — čovek od činovničeskog reda ne može… ne može, vala, pa-pa-pa da na glavi dubi! Znam ja to najbolje. Ja sam, što kažu, doterao do pomoćnika kaznačejstva, i tolike godine bio taj, em pre ovih banki i ovih januarskih i junskih kupona, i osedeo kao kaznačej, i u penziju došao, pa… Eto, ti me, fala bogu, znaš, — veli, obraćajući se Vasi Čtecu, — pa je l’ sam ja štedljiv i jedan čovek jekonomist — je l’ već ja ne znam ko je taj, pa-pa, jedva jedan kućerak, malo krova, kol’ko da glavu sklonim, da mi, što kažu, ne kaplje za vrat…
— Ama, Petronije, kakva jedna, imaš ti dve kuće.
— Imam brate, dve tapije a ne dve kuće. Jedna, brate, jedna; a onu drugu i ne računam. Slobodno, vala, da je poklonim ko samo ’tedne da me kurtališe poreze, a eno mu je, džaba mu je…
— Ma, šališ se ti…
— Ne šalim se, slave mi! Evo sad da idemo u sud da prenesemo tapiju… ’Ajde.
— ’Ajde, vala, — veli Vasa — iako je kijamet. ’Ajde, de!
— Ne bi ti, vala, sad ostavio ovu toplinu, pa da ti meni pokloniš kuću, a ne ja tebi…
— Hehe! de-de ako smeš! čik! — smeje se Vasa — nećeš ti. Znam te dobro!
— Ama, pa to je samo onako uz reč — ljutnu se Petronije. — A ti jala odmah. Eto kakav si, ti se jednako tužiš da ti ja upadam u reč, a sad i ti počeo…
— More, tako je to u svetu! Je l’ si ti samo činovnik, — trpi pa ćuti! — veli poručnik Miljko, što prihvatiše i drugi sa drugih strana. Umiriše Petronija i Vasilija, pa ostaviše pokojnog Sibina, pa povedoše razgovor o onima što ostaše i o onome što ostade iza gazda-Sibina. Govorili su o stanju i bogatstvu njegovom, o kućama i placevima, i o onom što je u gotovu ostavio, dalje o zetovima i o testamentu. Hoće li, to jest, biti parnice ili će testamenat ostati u važnosti. Zatim svi obećaše da će mu otići posle podne na pratnju, jer svi složno potvrdiše: da je gazda Sibin bio jedan redak i zaslužan čovek, koji se ne rađa svaki dan i kome prema tome i nije lako naći zamenika. Samo se hvala čula sa sviju strana. „Nije to šala, brate, seljački sin, niko i ništa; došao go kô puška, pa postojanstvom i vrednoćom postigao toliko!“ Svi, svi ga hvale, a poručnik Miljko čak zapita krajnje zabrinutim i uplašenim glasom: da li je, bože, ostala fotografija od gazda-Sibina, i ima li je ko? Ali ne dobi odgovora, jer razgovor pređe na drugi predmet.
Pomoćnik Petronije sede do Vase i poče mu pričati o svojim planovima: o placu koji je dokupio i o kući koju namerava na proleće da zida, i o planu kuće — koji je plan on sam bez inženjera načinio — pa izvadi colštok i dunđerski plajvaz, uze maločas donetu posmrtnu listu Sibinovu, prevrnu i okrenu onu čistu stranu i nacrta tu plan kuće sa sobama i predsobljem, avlijom i bunarom, i već svima drugim prinadležnostima. Sve je to nacrtao i objašnjavao Vasi, pa ovaj kritikovao i napadao plan, a Petronije ga branio. Tako su se do podne razgovarali i prepirali, i za to vreme dvaput se svađali, jer je Petronije tresnuo Vasi: da je mufljuz i bilmez, a Vasa njemu samo viče: „Oteto, prokleto“ i „Doć’ će đavo po svoje“, ali su se, naravno, i pomirili, a pred ručak samo se zapitaše: „Hoćemo l’?“ pa se digoše da idu.
Na vratima zastadoše malo; razgovarahu se o tom šta koga čeka kod kuće.
— E, vidiš, Vaso, — reče Petronije pokazujući mu onaj mraz napolju — za ovo sam ti vreme mušterija. Ništa ti lepše nema za mene nego kad ovako stegne mraz, kâ ovo danas, a ti ideš kući na ručak, a pečenica te čeka. Ama ne ove male pečenice, nije to ništa, niti je slatko, brate, a, što kažu, nema ni na jedan zub, nego onako od pet-šest oka. Moja Poleksija još jutros obesila na mraz. Pa kad je sad unesem, pa izvadim onaj moj federmeser (iz Solingerove fabrike, čelik bolji od jengleskog), oštar kâ brijač… pa primaknem pečenicu i presan kupus, pa zavaram ženi oči, zapevam onu banaćansku: „Ženo moja, okreni se zidu!“, pa sručim sav zejtin na kupus, pa primaknem pečenicu preda se, a Poleksiji kažem: „Zaključaj vrata, pa ne puštaj nikoga — ni onoga što amanete raznosi; danas nisam kod kuće!“… A, šta veliš? Bolja, bogami, ova moja sirotinja, i čista sovjest, i dobra japija, nego sve imanje, kuće i dućani, i pusti placevi gazda-Sibina pokojnog. Ha-ha-ha! Koja mu fajda sada od svega toga! ’Oće zetovi sigurno da mu kažu: fala!