Glava treća
Šta vele o pokojnom Sibinu oni koji ne umeju da pišu.
Odmah po podne poče se skupljati svet, a oko dva časa zacrnila se ulica od silna sveta. Iako je u dva časa zakazano, još se nisu krenuli ni u dva i po, jer, kao i uvek, još ne behu došli popovi. Očekujući popove, svet je razgovarao, i o čemu sve nije bilo razgovora! I kako su kod nas svadbe obično nekakve mrtve, a pogrebi mnogo življi, — i ovde se vrlo živo razgovaralo i smejalo, a dosetke padale kao da se nisu iskupili da odadu poslednju počast pokojniku. Podelio se svet u silne, manje ili veće grupe, pa ili stoji ili čepuka ulicom i razgovara se. Jedna grupa trgovaca živo razgovara o nekom lažnom bankrotstvu i nekoj namernoj paljevini; tamo, opet, grupa profesora razgovara o uticaju alkohola na neku vrstu riba; treća grupa penzionara razgovara o nekim nestašlucima starog predsednika suda za vreme dok mu je žena odsustvovala od kuće, i svi su brisali suze od silna smeha; a za to vreme iščekivanja popova i oficir N* načinio je poznanstvo i izjavio svoju davnašnju, osmogodišnju, tajnu i prikrivenu ljubav skorašnjoj udovici gđi P*, i bio pozvan od nje da je iduće nedelje „posjeti“… Uopšte, razgovor je na sve strane bio živ i vrlo interesantan, i nije malaksavao, nego se sve lepše razvijao, dok, jedva jednom, javiše se i popovi.
Još malo, pa se krenu i sprovod.
Iziđoše kola. Za kolima mnogobrojna rodbina. Sve pogruženo. Sve zbunjeno, kao već što biva u žalosti, pa ne zna ni gde će ko da stane ni ko će koga da uhvati ispod ruke. I kako je onda u takvim prilikama dobrodošlo kad se nađe ko priseban, pa zna sav taj red, kao što im se sad ovom prilikom nađe u nuždi Persa. Ona im je desna ruka. Ona vezala marame na ripide i čirake, ona popovima razdelila sveće i svilene marame. Ona utrapila zetovima svakom po svoju ženu i po jednu tetku.
Krenuše se. Persa viče zetu Kristiforu: da se pokrije, da metne kapu na glavu, jer, veli, vrlog pokojnika ne diže iz groba (njemu je svejedno sad, a išao Kristifor pod kapom, a bez kape), a sebi može naškoditi, navući, to jest, neku boleštinu ili bar jaku kijavicu.
Pred kolima silni venci, ko će ih sve izbrojati i pročitati šta na njima piše! Ostavićemo one koje je rodbina dala, pa pregledati one koje je pokojnik kao građanin dobio. Na jednom stoji: „Svome dobrotvoru i počasnom članu — Špediteri“, na drugom: „Vrsnom i vrednom članu osnivaču — Zadruga za zajam na zaloge“, na trećem: „Neumornom inicijatoru — Društvo kolevka i motika“, na četvrtom: „Vrednom članu — Članovi komisije za određivanje placa za pijacu“, na petom: „Nezaboravljenom predsedniku — Društvo za kupovanje penzionarskih i činovničkih priznanica“.
Ovaj lep broj venaca pao je svima u oči, i zato je i bilo prirodno što se odmah pravilo upoređenje između ove današnje i onomadašnje pukovnikove pratnje, i našlo se da je ova današnja — kad se odbije na pukovnikovoj pratnji ono što je po zvaničnoj dužnosti moralo doći — ipak veća. Bilo je sedam popova. Ali, začudo, nijedne pevačke družine, iako ih ima dve u gradu!… Posle se doznalo od one Perside da bi obe pevačke družine pevale i učestvovale, — i družina „Damaskin“ i družina „Ravijojla“, — ali im se, nažalost, prilikom pogađanja kod pokojnika u kući potukle horovođe, pan-Vipil i pan-Vipjeval, pa su ih oterali u načelstvo, i tako je sada pratnja ostala bez pevačke družine. Ali je to nadoknadilo opet drugo nešto, drugi jedan prizor. „A za rodbinom — pisaše u jednim novinama docnije — lepo je i dirljivo je bilo videti jednu poveću gomilu, skrušenu u plaču, žena, devojaka i dece u crnim šamijama gde uveličavaju sprovod. To su mnogobrojne kirajdžije pokojnikove. — Oka nije bilo koje nije zasuzilo pri pogledu na to.“
Sprovod se lagano kretao kroz glavnije i sporednije ulice; kroz glavnije zbog poznanika pokojnikovih, a kroz sporednije zbog gazda-Sibinovih dućana i magaza, kuća i placeva, da ga još jednom vide njegove krvavo stečene tekovine!… Kod svakog su takvog mesta zastali. Zaustaviše se čak i kod jednog placa oko koga je bilo i parnice (i pokojnik je izgubio parnicu na dva dana pred smrt, samo mu nisu javljali). Tu se malo prepirahu da li treba i tu da stanu, i najzad se složiše da treba: „Ako, more, reče neko. Da stanemo i tu po hristijanskom običaju. Pokojnik je i tako mislio da je plac njegov, i s tom mišlju je i umro…“
Tako idu polako. Poje naizmence popovi i đaci. Popovi, kad ne poje, oni se razgovaraju tiho i polako: o pokojnikovom imanju, o gotovom novcu, o tom koliko je plaćao poreze, a koliko bi trebalo da plaća. A kap dođe na njih red, a oni prekidaju razgovor, pa opet poje, a zatim opet nastavljaju razgovor gde su stali. Oni pak koji nit’ plaču nit’ poje, niti uopšte činodejstvuju, oni se neprekidno razgovaraju. — Svet kao svet, razgovara o svačemu. Jedni govore kako je malo popova, drugi kako bi moglo još više venaca biti jednom takvom čoveku. Neke ženske, opet, primećuju kako Sibinovoj ćerci ne stoji baš najlepše crnina. „Da zna kako joj stoji, vele, ne bi je nikad ponela!“ Jedna od njih, opet, veli za sebe kako je svi uveravaju da joj dobro stoji crnina, i da se nada da će opet skorim morati poneti crninu, jer, veli, svekrva tek što joj je živa. One malo starije povedoše reč o Sibinovoj udovici. Jedna zapita: hoće li se gospoja Anastasija udavati? Još je sveža i držeća, zašto ne bi! — Druga veli: da ne ide; ima unučiće. Treća primećuje: da unučići nisu — ili bar ne treba da su — nikakva prepona, jer su unučići osigurani testamentom, a i Nastasija ima svoj deo, bilo da ostane udovica do groba, bilo da se uda posle godinu dana, ako joj se javi prilika. (Pa dodaje: da ona već zna i ima za nju jednu taman zgodnu priliku). — Pređoše posle i na detalje o testamentu, ali im razgovor prekide najpre pitanje jedne šiparice: Zašto tako malo oficira ima na pratnji?, i odmah zatim slovo koje je držano pred poslednjim placem pokojnog gazda-Sibina, iz kojega se slova saznalo: da je pokojnik nameran bio da postane jedan od ređih dobrotvora.
— Je l’ te, molim vas, a ko je to umro? — zapitaće jedan gospodin jednog od pratnje. Ja sam, znate, stranac, pa…
— He, — odgovori upitani uzdahnuvši. — Jedan redak čovek. Jedna česna starina!… Nije bilo odbora, gospodine, u kom on nije bio član.
⁂
Dođoše već i u poslednji sokak, grobljanski sokak, na poslednji ugao, gde će stati, a tu je pokojnikova ciglana. Tu će se rastati s njim poznanici i prijatelji, a samo će ga rodbina otpratiti do večne kuće…
Kao i po svima ulicama kroz koje su prolazili, tako je svet i ovde trčao na kapiju s onim istim interesovanjem s kojim trči na kapiju kad čuje bandu i marš i gajde i svatovac!…
Tu ga ostaviše. Vraćaju se. I opet razgovor, i žagor, i kikot.
— A ko je to umro, sinko? — zapita jedna baka koja je jedva našla papuču, pa i bez one druge istrčala iz poslednje kuće već do samoga groblja, pred kojom se iskupila poveća gomila iz avlije i iz svega komšiluka.
— Pa neko, babo, kome se dosadilo živeti! — odgovara joj komšija.
— Ne znam, — odgovori joj neka komšinica iz gomile. — Neki čovek, kažu…
— A je l’ velika pratnja, dete? — pita baba žmirkajući i trudeći se da vidi pratnju.
— Bila je! A sada se razilazi.
— A koliko ima popova?
— Četiri.
— A đakona?
— E, ne znam.
— Bog da mu dušu prosti! Valjda je neki gazda… A ima li ripida?
— Ima, babo!
— A kakve su marame?
— Svilene, babo!
— He, — uzdahnu baba. — Blago njemu kad je bogat, pa može lepo da ufati duši mesta!… Još to samo da skunatorim — pa onda ne marim odma’ sutra da umrem… Ta da se rodim, a ne da umrem… završuje dobroćudno baba.
U tom stiže sprovod prema toj gomili pred vratima. Iz gomile priđoše bliže krstu i pročitaše: Sibin Sibinović, trgovac. Kažu babi: Umro Sibin Sibinović…
— Noge moje, drž’te me! — viknu Perka vešerka. — Zar on?…
— Je l’ Sibin osmotritelj? Ej, Sibine, Sibine! Zar pre mene! — uzdahnu baba i prekrsti se.
— Nije, baba, — obaveštava je Perka vešerka — ono je drugi Sibin, a ovo opet drugi; ovo je trgovac, prvi gazda bio…
— A poznaješ li ga, ćerko? — pita baba.
— A kako ga ne bi’ poznavala, — veli Perka. — Bila sam mu kirajdžika pola godine, — od Mitrova do Đurđeva dana. Poznajem ga, a ko ga ne poznaje!
— Ta dobra čoveka, ’rano, svaki poznaje! — veli baba.
— T-a-a-a, — oteže Perka vešerka. — Pa da, bog da mu dušu prosti! Pa, dobar…
— Mora da je neki bolji čovek bio, — prihvati neko. — Eto kolika mu pratnja, pa i novine šta pišu, a i maločas onaj u slovu što reče! Pa neka je i pola od toga, pa dosta je. Veli: bio blago od čoveka, naročito je imao srce za sirotinju.
— Ohoho! — uzviknu Perka vešerka. — Šta kaže, „za sirotinju“!… Lako je njima kad su pismeni pa mogu da pišu šta ’oće… A „hartija trpi sve“, što rekô ovaj naš Mika novinar (raznosač i prodavac novina, što je sedeo tu u avliji). A ne bila ja pismena, — a ja bi’ to već drukčije napisala…
— Eh, tetka Perka! — reče jedna. — Pa nije valjda baš ni tako!
— Šta nije? Šta nije tako?… E sad, ja ne poznajem gazda-Sibina što sam, kaz’ti, bila jedna kô njegova kirajdžika i on kô jedan meni „hauzmajstor“… nego će ona meni da tolmači; ko je bio gazda Sibin!… No, lepa parada!…
— Kuku! Ko bi to rekô! — uzviknuše žene. — Pa zar baš tako, tetka Perka?
— Šta mislite! — veli Perka i odmahnu rukom. — Mrzi me samo da govorim!
— E, a zašto?
— Ju, mene! A kako bi, kad što kažu, tek ga skinuli sa stola!
— E, a zašto?
— To bi onda istorija bila jedna najžalosnija nauka — umeša se jedan đak i slušalac geodetske škole, — kad ne bi čak ni posle smrti smela pravedni svoj sud i ocenu izreći!…
— Kuku, a šta je radio? — graknuše nekoliko žena.
— A da šta vi mislite! — veli Perka. — Nego, et’ tako!… Umrô — bog da mu dušu prosti — pa sad on najbolji čovek!… A za života… ta man’te me, molim vas… Samo me terate da grešim dušu! A za života gore stipse nije bilo od njega!…
— Kuku, a šta vam je radio?… — graknuše radoznalo sve žene.
— Ta nije ništa!… A i šta bi opet radio!… Nek’ se pofali… nema tog u celoj varoši… Al’ to je zato što sam ja bila jedna žena karakteristična i, što kažu, žena na svom mestu!…
— Kuku, šta da čujemo!…
— Kad god obilazi kvartilje, a on se uvek tuži da mu seva plećka! — Jedva sam spasla dete, — a on onda nasrne na mene!… „Pa, bog s vama, reko’ ja, gospodar-Sibine, ta okan’te me se; ta kadašnja sam ja žena!“ — „Pa nisam, kaže, ni ja mladić!“ veli mi on. — „Ama, pa ja imam svoga čoveka!“ branim se ja. — „Ama, pa zar ja, kaže on, nemam svoju ženu! Zar ja nisam čovek?“ veli, a sve mu drhće brada, a tresu brojanice. Jedva sam skinula bedu s vrata, a i to ne bi’ da mu nisam popretila s gospoja-Anastasijom. A on se onda kô malo poplašio, zastidio i povukô…
— I ti ispustila tako što! A mogla si da živiš tri sveta kod takog bogataša!
— A, zar je opet za njega ono bogatstvo bilo?… Joj!… Svakog prvog, a njega eto još rano ujutru! Samo metne u džep čekić, klešte i jeksere, pa zaređa iz kvartilja u kvartilj… Traži pare, kiriju! Pa kad nema, — zlo i naopako! Odma’ grdi i tera napolje… Odma’ lepi cedulju na prozor: izdaje se udoban stan pod kiriju. Samo sedne pa se dere: „Napolje, napolje!“ Pa pola stvari zadrži za kiriju, a pola izbacuje napolje u avliju, a sve viče: „Idi, idi; siđi s kola, a džaba ti kirija!“, a kad pogledaš, a on sve što je bolje zadržao, a sve kojekakve prnje izbacio!
— Zaboga! — čude se žene.
— Hehe, — smeje se Perka vešerka. — Još mi jednako u glavi ono preklane kad sam sedela kod njega. Ho-ho-ho! Bog da mu dušu prosti; moram da se smejem još i danas kad se setim!… Pamtim: baš mi se muž zadržao nekim poslom u Smederevu, a došô prvi u mesecu, a on još po mraku eto ti ga kod mene! — „Šta je s kirijom?“ veli on. — „Pa ja nisam spremila, a vi znate da smo vam mi uvek tačni bili!“ velim mu ja. — „Meni pare trebaju, gospoja-Perka“, veli on. „Imam plaćanja!“… — „Pa strp’te se nedelju-dve dok mi se muž ne vrati!…“ rekoh ja. „Istrošili smo se. Znate kako je! Kupili drva — a bila jaka zima baš kô ovo sad! — Meni korito, a detetu — još mi onda Juca nije bila udata — cipele i ’aljinica malo… Istrošili se… pa čekamo njega, odma’ ćemo… platićemo… Platićemo vam za obadva meseca ujedared.“ — „Ne znam ništa“, veli on. „Ja pare ’oću! Pare, pare, pare!“ — Moli’ ja, moli’ — pa ništa; on furt viče: „Pare, pare ’oću!“ — „Nemamo zasad!“ — „Dakle ne možete ovog meseca platiti?“ — „Pa znate nas, za ime boga, da tačno plaćamo“, molim ja. „Nego et’ tako se strefilo!“… A on kô da se, rekô bi, umekšô malo; uzô stolicu pa seo, a ja reko’ u sebi: „No, fala bogu, pa ima i on dušu!“ — A on se stade pipati po džepovima, pa će mi tek reći: „Bogati, Perka, otrči do Janaćka bakalina; čini mi se da sam tamo maločas zaboravio moju tabakeru, a ja ću te, veli, ovde čekati!“…
A ja, sirota, potrči kô bez duše, a Janaćko se čudi, kaže: nije on ovde ni svraćao! — A kad sam se vratila, a ono ima šta da vidim! Sve širom otvoreno, pa se luftira; a kad bolje pogledam, a ono nema ni vrata ni pendžera. — „Jao mene žalosne, a gde su vrata i pendžeri?“… zapitam gospoja-Katu bandistovicu. „Kakva je to luda šala?“ — „Nije to nikakva šala, veli gospoja Kata, nego skinuo gazda Sibin i odnô dok ne platite, kaže, kiriju. Eno ga, kaže, i on i momak Uprtili, pa nose.“ — Ho-ho-ho! — priča krsteći se Perka vešerka. — O, bože, ne upiši mi u greh, — a moram da se smejem, kad god se toga setim. — Pogledam ja niz sokak, a moj gazda Sibin uprtio one pendžere, pa mi se, žene, učini kô onaj pokojni klozer Mata, što je imô brata cara Todora u Abisiniji — pa grabi li, grabi! Ne sme ni da se osvrne! A momak za njim; on, opet, uprtio ona vrata!… Ho-ho! Moram i sad da se smejem kad se setim. — A ja onda šta ću, neg’ onda brže bolje potrč’ po kućama gde radim, a ’fala bogu — sve dobri ljudi, bog im platio — nakupim pa mu platim, a on mi onda vrati vrata i pendžere. Pa me još savetuje. Kaže: „Ama nije meni do para. Ovo ja za tvoje dobro, gospoja-Perka, kaže, radim! Imam ja para. Ako ti treba, da ti uzajmim! veli, a meće u šlajpik pare, a sve mu drkću ruke! Za tvoje dobro!… Zašto, kaže, kad se poviše nakupi, teže čoveku pada plaćanje, a ovako lakše. Ti me sad, kaže, grdiš, a posle ćeš mi kazati: fala!“
„The, taki je on bio, bog da mu dušu prosti!… Oči mi ispale, tako mi onog mog jedinčeta, Juce, što ga volem više neg’ oči svoje, — ako sam slagala!“ završava Perka vešerka, a baš u taj par ču se i dopiraše sa groblja glas Mike dopisnika, početak i poslednjeg nadgrobnog slova pokojnom gazda Sibinu:
Naši dani sve su bleđi,
A junaci sve su ređi!
(1903)