Glava druga
Šta veli čaršija i domaća štampa, dakle javno mnenje, o smrti Sibinovoj
Za kratko vreme cela je varoš znala da je umro gazda Sibin, redak čovek u svom fahu i u svom kraju. I novine doneše i pripomogoše da se ta vest što pre rasturi po varoši. Sve novine doneše, neke kraću, a neke dužu, belešku o smrti njegovoj. Pa kao i o svakom smrtnom čoveku, i o njemu su bila podeljena mišljenja još i za života, pa tako i sad posle smrti njegove. I on je imao i prijatelja, a — po onom narodnom: „teško onom za kim ne laju“ — i neprijatelja svojih, kao već svaki smrtni, a još kad je taj smrtni primao vidna učešća u svima našim javnim poslovima, utoliko ih je više morao imati. Jer i gazda Sibin nije dugo ostao izvan sveta. I njega je ponela napredna struja. Uskomešao se svet, i pošao za novim vremenom i prihvatio nove ideje. Javiše se i novi listovi. Sve se podelilo u partije i pretplatilo na svoje organe, a gazda Sibin ostao uz vlast i drži njen večiti organ, zvanične Srpske novine, u kojima je najradije čitao onu treću i četvrtu stranu, tamo gde su razne licitacije, liferacije i zvanične beleške Uprave fondova o prezaduženim imanjima — i to mu bila sva lektira i duševna hrana! Iako mu je ta hrana koristi donosila, ipak je naskoro uvideo da nije moglo više samo na tome ostati. Naime, gazda Sibin je video i uvideo da treba i on u neku gungulu da se umeša. Nije bio ničiji i svi ga zvali prosto: gazda, ćifta, pa čak ponekad i: gusenica i parazit. A niko ga ne brani, a radnja, što rekao sam, bila takva da se često morao zamerati svetu kome je davao rukama, a posle morao da traži nogama i svojim i izvršiteljskim; davao sa dve ruke, a posle morao da traži sa četiri noge (tu je računao i svoje i izvršiteljske noge). „A-a“, reče jednoga dana gazda Sibin. „Beše mu ono staro!“ I opredelio se i on sam. Ušao u partiju i Sibin; i to ušao baš u onu što je u opoziciji, a zetove poslao u one druge dve.
Ujedared se preobrazio gazda Sibin, postao drugi čovek. Interesuje se i on za opšte stvari, bole i njega jadi narodni, poče i on da viče: „Ne može se!“, ili se dere: „Ovo da bog sačuva; ništa ne valja!“ Poče da se raspituje; tiho, tajanstveno, šapatom, ili čak očima pita svoje novo društvo: „Šta je? Kako je? Kako naši?“ Oni koji ga znaju rukuju se s njim redom i odgovaraju glasno, šapatom, ili očima, kako kad, prema prilikama; a onima kojima još nije poznat taj najnoviji korak i postupak njegov, čude se „otkud tučak među kašikama“, — otkud gazda Sibin u partiji, i pitaju: „Ama šta se ovaj tu prtlja, šta trabunja?“
— Pa zar ne znaš šta je s njim? — odgovara ponosito drugi.
— Ne znam! — odgovara onaj prvi.
— Pa gde živiš ti? Kad ni to ne znaš!…
— Pa ja ga znam onako…
— E, što je bilo — bilo, ama sad je ovamo, presaldumio čova…
— Može biti…
— Nije „može biti“, nego se izdužio u tevteru… Svojeručni potpis… Nema da mrda.
— Bogati?
— Slave mi!
— I upisao se?…
— I platio i uzeo…
— I uzeo člansku kartu?
— Ja!
— I sad je naš čovek?
— Kako, more! Vatra! Kremen!… Čelik karakter!
— More, za vrelo gvožđe će taj da uhvati.
— More, — veli onaj zadovoljno — znaš što kažu: kad se stari panj upali!
— Nema udarca bez starca. To je moja zasluga što je naš…
— Pa je l’ odavno naš?
— Jok, more, tu skoro… Nema ni nedelja dana…
I doista, kod gazda-Sibina je to išlo brzo, neverovatno brzo, kao kad čovek hita da što više otme od smrti. Jednoga dana se upisao u partiju, drugog već bio u partijskoj kafani, trećega se pretplatio na partijski list, četvrtoga uzeo sedam akcija partijske štedionice, a petoga bio na okružnom partijskom zboru i derao se i larmao na njemu žešće nego sami osnivači partije.
I gazda Sibin napreduje. Postade i on narodni čovek i narodni prijatelj. Mili mu se život, jer mu život nije više onako prazan i pust kao dotle. Interesuje se za sve, nije ravnodušan posmatralac, ne veli više: „Neka ide kako ide!“
Jednom reči, spopao starca neki huk, pa ni onaj ni daj bože stari gazda Sibin, ćifta i lihvar! — Postao nervozan, nasrtljiv, dosadan, — naravno protivnicima svojim. Bio sve kao u nekoj večitoj groznici, a kad govori, a on jednako kvasi i gasi onu grozničavu vatruštinu na usnama. S kim stigne, svađa se; vređa ljude, brani sirotinju i bespravne, i jednako viče: „Nema više! Prođe i vaše!“ Ne možeš ga poznati kako se izmenio — svojima na radost a neprijateljima na žalost. „Ama šta je ovoj matoroj budali! Njega tek sad stiglo što druge već popušta!“ govorili bi neprijatelji, čudeći se toj promeni. A i jeste bio čudan preokret i čudna promena. I nema toga psihologa pod ovom božjom kapom koji bi mogao protumačiti i motivisati tu naglu i jaku promenu na čiča-Sibinu!
Svi samo o njemu govore! Hvale ga. Pronašli mu silne neke osobine i vrline, kao da je čovek ustalac, od inicijative, preduzetan, čist srpski tip, i već tako; a ako neko spomene i ponešto što drukčije izgleda, svi graknu: kako niko nije bez mane. Samo se čuje kad se pojavi, glasno i šapatom: „mi, naši, naš čovek“, a Sibinu se sve više otvara volja, i on gazi više i više u taj javan život i u tu borbu, dok naposletku ne ode i na jedan javan partijski zbor, na kome je istaknut na vidno mesto na tribini, pa je i sam hteo da govori, i počeo, ali kad nepregledna masa povika: „Čujmo, čujmo!“, a njega, zar, prigušili osećaji, pa mu nestalo reči, i mogao je samo usplahirenim i isprekidanim glasom viknuti: „Ovo se više ne može!… Aman!… Spasava!te!“ Burno i neboprolamajući: „Živeo govornik!“ osu se i razletaše se dugo, tako, da je baš i hteo govoriti, ne bi mogao do reči doći, pa da je Demostenova dara bio. Mnogi priđoše, rukovaše se s njim i čestitaše mu na besedi. A još docnije bio je presrećan, kad je u dugačkom dopisu naišao na ono mesto o sebi gde je pisalo kako je taj „zbor zadičio svojim prisustvom i začinio svojim kratkim ali jezgrovitim govorom i česna, seda starina Sibin Sibinović, naš vredni i preduzetni industrijalac, čovek star godinama, ali mlad i čio duhom, — pa mu je, naravno, stoga, tu među omladinom i bilo mesto odvajkada! Lepo je bilo videti kako je sve i staro i mlado, preglo“, itd. A završen je dopis onim Njegoševim:
Gusle gude, a kola pjevaju,
S unučađu đedovi igraju,
Po tri pasa vrte se u kolo,
Sve bi reka’ jednogodišnici!
Te iste novine što ga tada tako toplo dočekaše, prirodno je da ga sada tronljivo i ispratiše. One prve doneše tužnu vest o smrti njegovoj: „Kao munja prolete glas po gradu i kao grom potrese sve sugrađane strašna i tužna vest da je preminuo Sibin Sibinović, čestiti građanin, poduzetan industrijalac, inicijator mnogih korisnih preduzeća, vatren Srbin, primeran suprug, nežan otac, veran drug, dobar prijatelj i otac sirotinje. Ceo život vrsnoga pokojnika samo je neprekidan niz napora i borbe koja se, blagodareći energiji i postojanstvu pokojnikovom, svrši s uspehom. Pokojnik je životom svojim pokazao šta može trud i volja, jer je od sirotog neznatnog seljačeta postao bogat i viđen i uvažen i koristan sugrađanin naš. Gubitak takvoga čoveka osetan bi bio i za velike, a kamoli za naš mali i raskomadani srpski narod. Vest ova odjeknuće tužno ne samo po našem gradu i okolini nego i po svoj Srbiji i širom vaskolikoga srpstva! Jer nema toga čoveka koji nije poznavao našeg čestitog „čika-Sibina“ (od upisa u partiju tako se najradije nazivao), i neće biti srca koje se neće rastužiti, ni oka koje neće zasuziti na glas o smrti njegovoj. Svi ga žale i oplakuju, utoliko više što je smrt njegova gubitak težak, a što je najteže, — gubitak nenaknadiv!… Svi se pitaju: da li je to moguće!?…“
I doista, bilo je tih pitanja. Svi su pitali: šta mu bi da to uradi! I sama Persa, nazvana „Palilulske novine“ — koja, kao i svake novine, ni o kome nije lepo kazala, — kad je čula tu strašnu vest, osetila je kako su joj se noge čisto odsekle, prekrstila se i samo uzviknula: „Noge moje — održite me!“, pa potrčala kao bez duše kući pokojnikovoj, a sve se krsti i govori u sebi: „Bože, da li je to istina! Daj, bože, da je samo neka šala!“ šapuće i krsti se hitajući. A kad je uhvatila za kvaku, zaplaka se još na avlijskim vratima i ote se ženi: „Ej, crni Sibine! Na kome ostavi Persidu u svetu?“ Tešila je neutešnu rodbinu i izvinjavala se što nema uspeha, jer je i sama kao ubijena.
— Ja vas, bajagi, tešim, a ovamo srce mi plače, — veli Persa, a zatim priča kako joj i kuća i avlija izgleda pusta bez gazda-Sibina. Kao sad da ga gledam, veli, u onim papučama, sa onim njegovim zaogrnutim kaputom, kako se šeta po avliji, pa sve, veli, vidi, čuje, nadgleda; grdi kirajdžije, ili kruni kukuruz pa ’rani živinu, ili kako se hladi u leto lubenicom pod onim orahom. Našla je čak da se i živina snuždila, i dodade: „Bože, kao da znaju i oni šta su u njemu izgubili!“ A zatim ih (i ona) zapita zabrinuto: da li bar imaju fotografiju pokojnikovu? I kad je čula da imaju, da se pokojnik slikao, i to još sa šajkačom, u grupi, kao član nekog odbora ili komisije za primanje nekog praviteljstvenog sena za vreme ratova naših, — dahnula je dušom, rekla: „Hvala bogu!“ i otišla obećavši da će se odmah vratiti.