Glava četvrta: Patarica
— Stoj! — ču se komanda kočijašima. Fijakeri stadoše.
Prema naredbi g. predsednika — a i prema njihovom sopstvenom saglasiju i obećavanju — trebalo je pravo kućama da teraju. Obećali su predsedniku da će pravo kućama, a on njima opet kazao da će noćas svu noć on sam glavom obilaziti patrole i grad, pa će, veli, videti jesu li održali reč. Ali se njima nije nikako išlo kući, jer onaj zao demon koji ih je zadržavao sva tri dana kod Ivka i doveo ih dotle da je morala i sama vlast intervenisati, taj isti demon šanu i sad Kalči, i on predloži društvu: pošto je već ponoć prošla, da bi dobro bilo da ne uznemiruju svoje po kućama.
A bila je divna noć; nebo vedro, posuto zvezdama. Čarobna noć, niška noć! Izdaleka se čulo kako huji i šumi Nišava i lomi se i pada kod grada. Pa ko bi prezreo sve te lepote prirodne, ostavio ih i otišao u zagušljivi vazduh doma i legao da spava?! Divna noć ih je zadržala od toga koraka. Ali da ostanu ovde u varoši, nisu smeli; zadali su reč, a što je još važnije, zadao je reč i predsednik — pa može negde natrapati na njih. A međutim momenat je bio znatan i svečan; tako reći, jedared u životu dolazi. Svetislav isprosio, isprosio i Kurjak. Kurjaku je, upravo, što kažu, dupli praznik; isprosio, a i slava mu, upravo patarica. Zato Kalča predloži: pošto je ponoć prošla, da bi trebalo da proslave Kurjakovu pataricu.
— Kad mogamo na onoj kuče Ivka da smo čoveci sprama njeg’, — veli Kalča — ta i za pataricu da mu ostanemo u dom; a zašto pa da je pobratim Kurjak pološ od njeg’?! I njegovu pataricu će’ da slavimo. E li usvajate, drustvo? — viknu oduševljeni govornik.
— Usvajamo! — grmnuše kao iz jednog grla svi i narediše kočijašima da ne teraju kućama, nego da teraju pravo u Banju, a na onaj treći fijaker — iz kojega je Čapa iskočio odmah čim su se krenuli — uzeše neke bedne svirače Cigane (neku bosonogu dečurliju, među kojom se jedan odlikovao belim tvrdim filcanim šeširom, ali i on beše bos), koji su se već vraćali kućama i kod jednog zapaljenog čkiljavog fenjera džakali, deleći zaradu u bakru.
— Cigani, bre, — viknu Kalča — koji vi je starešina nek’ iskoči napred.
— Ja sam, ako iskate čalgidži-bašiju! — veli onaj bosi u belom tvrdom filcanom šeširu.
— ’Ajdete s nas! pare će naprajite — veli Kalča.
Uzeše ih i namestiše u treća kola, a Čapu uze Kalča u svoja kola, jer je već počeo urlikati, pa se krenuše. Prođoše i Ćele-kulu, i kad su u najvećem kasu jurili, viknu jedan s kola „Stoj!“ Kočijaši stadoše, Cigani umuknuše, a kardaši se stadoše dogovarati kuda će, jer srećom nekome pade na pamet da je sada banjska voda hladna — jer, kao i svake godine, baš u ovo doba, i sad teče u banji po nekoliko dana samo hladna voda. Složiše se da produže put, ali da okrenu u Eminovu Kutinu. Poteraše kola opet.
— Cigani, bre, čađava vero, — okrenuo se Kalča, pa im naređuje s kola — sag da mi svirite moj žalos’! Svirite: „El’ si čuja dek sam isprosena?“ Toj da mi svirite! — reče, pa se zavali u sedište i nakrivi kapu. — Aaa! Kurjak, Kurjak, — veli, pa trese glavom — nesi mi pobratim, veće si mi, ete, dušmanin! Takoj ću te zovem, ete, po sag.
— ’Ajd, ne budali tu! — veli mu prekorno Kurjak.
— Što, bre, — pita ga Kalča. — Zar nesi dušmanin i pa kurjak?! Alis kako gladan kurjak ugrabi ni naše najubavo jagnjence, našo malečno Sike. Vide li gu kol’ko je malecno?! Za silan, bre, da gu metneš kako karamfilče, pa da gu čuvaš i gledaš i sas kef mirišeš!
— More, nemoj da se mlatiš tu! — veli Kurjak.
— Heee! Ama ti mi men’, pobratime, baš podvali, ama onako cvrsto, hadžijski mi podvali! Heee! Dušmanine, a ne pobratime! Dođe, bre, iz beli svet, pa kako gluva kučka ćuta, ćuta, dor me tike uapi, i pa jošte za srce me uapi! Heee! Ama ti me men’ baš zakla, i pa sas tupu čekiju me zakla, kako ovna na kurban!! E, e zašto toj? — reče, pa zapeva:
Mit—Mit—Mit—Mitanče,
Crkni mi, pukni, dušmanče!
— Sedi tu, more, pa ćuti! — veli Kurjak.
— More, teb’ ti lasno beše! Udovac si, pa koj će kako teb’! A ja što će, što znajem da si prajim; žena mi, ete, cvrsta i zdrava kako selska Dena, će da poživeja jošte sto godine! — A ja trebašem da gu uzmem jošte u onoj vreme, ama majka i tatko gu me ne običaše! Ah, što beše jedno gugutče i antika-devojče, kad zapoje!
— Ama, pa ti si ženjen čovek, otkud ti možeš imati dve žene? Nisi ni udovac, a ni Turčin.
— Pa može i ja da ostanem udovac. A što pa da ne možem?! Hadži-Katlak u oneja godine pa si ima sedam! Vide li mu ovuj sedmu što gu dovede; šestnaese’ godine bre, mlado kako gondže od ružu! pa si miriše na pamuk od jorgan, kad promine pokraj teb’!
— Ama, ti si neka budala.
— Stoj, fijakeris’, dok narednik nađe uzenđiju! — komanduje Kalča, i fijakeri stadoše. — Đopeci, bre! Ela pri men’, pri kola ovamke! — zovnu Kalča, i jedan Ciganin, onaj s belim krutim filcanim šeširom, skoči s kola i dotrča po instrukcije.
— Što iskaš, bata-Kalčo? — reče Ciganin.
— Kakav bata, bre, ćopek-sene! Zar na Cigani li ću sam bata! Kome bata? — grmnu Kalča, pa potegne šakom, ali se hitri Ciganin izmače šamaru, odskočiv bestraga od kola. — Znaješ li, bre, da si imam od vreme jošte bujruntiju za dva Cigana da mogu da gi utepam bez raboš kako dva zajca u šumu, pa ič da me ne pituju nikoj za toj?!
— Čor badži-Kalčo — izgovori Ciganin i pokloni se, a ostalo proguta od straha.
— E, e, takoj te iskam… spram teb’ će sam berem čorbadžija; razbiraš li, čađava gurbetska sorto?
— Razbiram, maale-bašijo Kalčo.
— E, e, takoj te iskam… A sag, iskam da mi snirite onuja pesmu (ama gu, ete, zab’rani, pa neće da iskoči baš pod formu), onuja što se poje za Todoru, prvo ljube i ašik, onuja:
Prvo ašik, Todoro,
’Ajd sas mene, Todoro,
Da ti kupim, Todoro,
Anteriju, Todoro;
Ti da nosiš, Todoro,
Ja da gledam, Todoro!
Neka puknu dušmani,
Tvoji dušmani i moji.
Sve se, ete, spominje za Todoru, a posle se — razbiraš li bre, ciganska vero?! — kazuje, ete, u tuja pesmu, kako će da gu kupi jošte i: srma-kolan i tunofes, i mumlešamiju i prištevske nal’ne, i široći fustan janjinski i čift papuči; sve će toj, vika u pesmu, da gu kupi, pa ona si sal’ da nosi, a on da gu gleda i pa da se ponosi; a da gi puknu dušmani od muku, i njojni i pa njegovi, kako, ete, sag ovaj Kurjak, pri men’ što sedi, što crca i puca od muku zaradi Siku i men’. Ete toj da mi svirite, pa tag drustvo će da vi da carski bakšiš, a ja neću da ve tepam — a od men’ i tol’ko dosta!
— ’Oćemo, čorbadžijo i maale-bašijo Kalčo.
— Ama iskam takoj da mi svirite ta da vi sve plače kemane od žalos’ golemi, kako Ciganin kad ga ostavi žena pa zaredi da odi po drugi čoveci! Razbiraš li? Toj da svirite, i toj si je moj žalos’!
— More, Kalča, — viknu Kurjak — sad će da bude još jedan „tvoj žalos’“, ako te dočepam, pa izbacim iz kola. A ti kako si počô, to će ti i biti!
— Ihaaaa? Kud ga pa ti iskara! Javaš, more, more! Što misliš, bre! Kalča nema dve ruke! Kalča će da si sedi i da se sramuje kako selska nevesta prokaj devera, a ti da ga izbacuješ! Kol’no ve, bre, ima takvija u teste?! More, toprv će da vidimo, koj će iz pajton!
— E, pa kad si budala! — veli Kurjak. — Il’ ja il’ ti iz kola. Ovako zajedno ne možemo! Svetislave, odi ovamo! Sedi ti do ovoga budale; vas dvojica ćete se valjda bolje složiti.
— Ihaaa! Što mi ti pa tuj nakazuva! E, pa de! Ako nemamo više drustvo i žalu, kako do sag, a ti sal’ kaži! Ja mislešem da sas pobratima može da bidne i da ima šala, a ako da je za karanje — karanje nema! A ja će si mogu i peš da idem sas mojega Čapu.
— More, ne luduj tu, nego sedi — veli Kurjak.
— A za ovaj reč „budala“, što mi ga otoičke kaza, mlogo ti fala, pobratime! Fala ti, pobratime, maksuz fala! Toj do sag mi jošte nijedan čovek neje reknaja. Trebašem, ete, od pobratima toprv da ga čujem, ete, taj reč „budala“! Fala ti, pobratime, do crnu zemlju fala; da ti se preklonim do zemljicu za taj jedan reč, ama tamnina je, pa me stra’, neće da vidiš!
— De, more…
— Berićat-versun, pobratime, kako na priliku od teb’! Fala! — veli Kalča, pa se klanja i skida kapu. — Pa… kako reče… ja budala… heee… E sal’ kad si mi ti čovek, učevnjak i razbiraš se u gramatiku i anatematiku; sal’ kad si mi ti knjižovan čovek, i bogoslovac, i indžilir, a ja ako će sam budala. Što ću prajim; sas taj moj pros’ pamet ću i umrem! Berićat-versun i za ovol’ko malko što znam! Od Tasu staroga daskala što nauči malko da četim i da pisujem, tol’ko! Psaltir do treću katizmu, i zagazi u četvrtu, dor mene ispudiše iz čkolju zaradi dživdžani što gi mlogo faća’; a i ja si sam da batalim tešem. Što će mi više nauke; vladika li ću sam?! Što mi treba više! A teb’ ti i opet fala! — veli Kalča, i hoće da siđe s kola.
— Sedi tu, more, pa batali taj razgovor! — veli mu Kurjak i zaustavlja ga.
— Što misliš, bre! — veli Kalča, a sve ljući i ljući. — Sag sam si, vikaš, ženet, Sika će mi je domaćica, pa što mi veće treba i taj Kalča, i to drustvo, i tija bagatele?! A bude akšam, a ja će si turim čiviju na portu, pa će si primaknem bukaru sas kominjak, pa sas domaćicu: pa malko kominjak, malko leblebiju, a malko, znaš, razgovor — pa će si takoj po sag ubavo da teram vek. A onija ešeci, oni kardaši će, vikaš ti, da idu spored portu kako pceta okol kasapski panj, pa kad si vide dek je porta zamandalena, a opija pa neće ni da mi ulazu ni pa dolazu u kuću — a ja ću si sag sam da krkam kominjak u drustvo sas moju Siku, a ona će mi poje, pa će si teram vek kako tetreb u planinu kad si padne u sevdal’k. Eheee! Znam ti tabijat! Poznavam te ubavo, kako kalpuzan-paru! Aaaa! Takoj li će mu bidne! Pogle ga sal’! Toj li ti sag prebiraš u tvoješečki pamet, jagurido?! Toj li je druželjubivos’?! — reče Kalča ljutito, pa siđe s fijakera. — Nesrećo kurjačka! A ovaj sag će smo se, vikaš, bajađim, skarili i posvađali! Takoj li se ti premisleja u toj pros’ pamet, nesrećo kurjačka! — Hehe! Za tol’ko sam si belkim pismen i ja pa nešto; razbiram se, de!
— Jok, jok! Kad ti tako misliš, onda bolje da siđem ja s kola, a ti sedi! — reče Kurjak, pa siđe i on s fijakera.
— ’Ajde, šta se mlatite tu sad kâ budale! — viknu Smuk s drugih kola. — ’Oće oznojeni konji da nazebu. Sedajte, da ne dangubimo.
— Ama pa zar ne vidiš ovu nesreću, kako mi — veli Kurjak — dira i vređa familiju?!…
— A, familija jošte neste! — veli Kalča jetko, stežući kajiš oko sebe. — Može da iskoči — dodade pakosno — da će da ste niki rod…
— A, to još nismo! — veli Kurjak.
— A, pa će’ da vidimo! Neće ni da bidnete… Javaš, more! Će’ da vidimo! Zar toj pa da je u sagašnjo vreme neka muka! Ću prežalim, ete, banku-dve za taksene marke, i pa banku i tri piva i švapski sudžuk sas ren za advokata, — pa advokat će da pronađe veće!… More, ti će da vidiš muku sas men’, zašto ja, da rekneš, za fajdu i nesam roden, veće za inat! Pa će da ti naprajim jedno veselje, da se iskidaš od smej; polako, de!
— ’Ajde, sedajte more već jedared! Sedi bar ti, Kurjače, ti si bar pametniji — viče nestrpljivo Smuk.
— E, pa dobro, — veli Kurjak i sede opet — ja ću da sednem, a ja ga ništa i ne diram. Al’ onda reci i njemu da bude miran i pametan. ’Ajde, Kalčo, sedi.
— Ba! Od danas nemam veće s teb’ „živo-zdravo“!
— Kalčo… Kalčo, more… — zove ga Kurjak — kardaš…
— Beše mu veće! — veli Kalča ljutit i stade onako u mraku čistiti šakom pantalone. — Čapo! Ovamke, verni druže! S men’ da ideš; mi će peš, a neće da smo u drustvo s ovuja gospodu učevnjaci. Mija smo jedni prostaci. Ja berem izuči do treću katizmu, a ti ni tol’ko! — pa stade milovati Čapu, koji mu je došao, pa lupa repom o zemlju u znak svoga pristanka.
Kad ti umrem, moja mila nane,
Ti da vikneš Manulaća doktura!
zapeva Kalča i pođe peške s Čapom.
— Kume! — viče mu Kurjak. — ’Odi ovamo, kume. A ja te računam za kuma, a on gle kakav je!
— More kakav kum?! Kum! Nesam kum — veli Kalča malo mekše i zaustavi se.
— Kume, nesrećo moja. Nije drukše, ti mi moraš biti kum.
— Što ti trebam ja. Ima jošte čoveci učevnjaci… i stari kum kude ti je?
— Jok, jok! Niko drugi nego ti! Kad sam se prvi put ženio, nismo se poznavali, a i gde sam ja bio! Pa nećeš mi ni zameriti; ali sad… već ako se ne oženim, te mi tako ti ne budeš kum… da zastupiš staroga kuma koji je umro.
— Pa će može da bidne jošte niki od staroga kuma familiju…
— Kume! — da se poljubimo, — a kumica će da ti spremi vezen učkur i tanke svilene boščaluke…
— He, he! nesrećo kurjačka, — veli Kalča, i stade da raščešljava brkove i ljubi se — što da prajim, naše si, ete, kuče! I ja ću si do teb’ tu da sednem, kume.
— Sedi, kume, radosti moja!
I kumovi sedoše jedan do drugoga i zagrliše se.
— Razgovor, de! Što j’ si je bilo, bilo! — veli Kalča. — A sag nema ništo, a, belki, ništo neje ni bilo! Tike nauči sas usta kef da si prajim!
— ’Ajde, terajte već jednom u Kutinu! — viče Smuk.
Gena majku ljuto kune:
Što me dade za udovca,
Za trgovca iz Leskovca!
zapeva Kalča, pa nabi kumu do sebe kapu na nos. — Eh, kude mi je tufek na ovaj sagašnji moj žalos’!
— Hooo! — hukne Kurjak — ama ti pa i opet!
Kočijaši poteraše, Cigani zasviraše, kardaši zapevaše i Čapa zalaja, trčeći uz Kalčina kola, i tako u toj galami odoše u Eminovu Kutinu, mesto vrlo zgodno za svakovrsne izlete.
Šta su sve u Kutini radili i kako su se proveli i oni i Kutinci, nije po svoj prilici manje interesantno i poučno od ovoga dovde — ali je, na žalost, piscu nemoguće ispričati to, jer nema ni izbliza tako pouzdanih podataka kao što ih je imao za ovo dovde, za koje, naravno, on, po urođenoj mu skrupuloznosti i savesnosti, i jamči. Raport pak mesne policije kutinske — a to bi jedini verodostojan podatak i bio — bio je, na žalost, usmen, i primljen samo k znanju, pa ga pisac stoga i nije mogao ni potražiti, pa, sledovatelno, ni naći u arhivi i upotrebiti u pripoveci. A da se, opet, (kao što to, na žalost, mnogi i naši i tuđi, čak i odlični pisci rade) posluži izmišljotinama, — nije ni dosad bio njegov običaj. Time bi se ogrešio o dosadašnju skrupuloznost i savesnost svoju i što je još gore, time bi izgubio dojakošnji lep glas verodostojna beležnika, pa naposletku i stečeno poverenje poštovanog publikuma. Toliko samo mogu kazati da je nekoga đavola tamo u Kutini moralo biti. Jer Čapa je sam došao u varoš, obilazio Ivkovu kuću, mahao repom i samo što nije progovorio, toliko je lajao; kao već svaki pas koji ima nešto da saopšti. A Čapa je bio jedan inteligentan stvor; Kalčina hvala nije nimalo preterana bila. Iako, po svoj prilici, nije bio nikakav rod onom čuvenom sveto-bernhardskom psu Bari-u, ipak je, kao što će se čitatelji uveriti, spasao četiri, ili upravo sedam putnika, s tom samo razlikom što su Bari i ostali sveto-bernhardski psi spasavali smrznute, a ovaj „ugrejane“ putnike. Ali na stvar. Ivko je naposletku video iz Čapinog silnog skičanja, lajanja i mahanja repom, da tu mora biti nekoga đavola, pa se zato posavetovao s gospodinom Vlajkom, predsednikom (jer Vlajko se zvao predsednik), i krenu se na kolima da ih potraže, a Čapa mu je bio kalauz. Dakle, kao što vidite, Čapa u ovoj pripoveci nije neka stvar, ili neka epizoda; ne, on je jedno od glavnijih lica, ako smem reći dejstvujuće lice, koje pomaže i ne malo doprinosi da se stvar rasplete, i tako opravdava i hvali Kalčinu i pažnju piščevu prema njemu, i brani ga od mogućih kritičara, koji obično vole mnogo da izvolevaju i zakeraju. — Idući tako za Čapom, Ivko ih je našao u Kutini u bednom stanju, bili su — kao pod nekim policajnim nadzorom! A kako su počeli još 23. aprila, čitatelj će priznati i sam da su samo tako mogli i svršiti! Priznaće da je to najlogičnija, te i najprirodnija posledica ranijih uzroka; a ako hoćete i sa strane večne pravde i morala, i pravda je tako najbolje zadovoljena, jer nisu nekažnjeni, za ovo dosad, promakli! Njihova opština ih je reklamovala, uložila protest — i oni su bili najzad pušteni. Kako je do svega toga došlo, ostaće večno tajna, jer g. Vlajko je zabranio da se o tome dalje govori. A čitateljima stoji na volju da promuče svoju uobrazilju — imajući u vidu karakter, stanje i okolnosti „u reči stojećih“ kardaša — i da popune ove praznine u pripoveci. Kao jedan fragmenat, prema kome će moći sastaviti celokupnu sliku onoga što je bilo u Eminovoj Kutini, neka im posluži i taj podatak da je Kalča neko vreme posle ovoga, u detaljima svojim tako malo poznatoga izleta u Kutinu, privijao slačicu po snazi. Drugo ništa ne ume pisac, kao koliko-toliko pouzdano, navesti, sem još ovo. Oni fijakeristi koji su ih tamo odvezli nisu hteli zadugo posle toga ni po koje pare da voze u Eminovu Kutinu, a emino-kutinski seljaci opet nerado su se zadržavali, kad dođu u grad, u onoj mahali u kojoj su kardaši stanovali, nego je svako jurio i promicao kao tatarin kroz Ražanj, ili još bolje, bežali su odatle kao pas od topa. Sad zašto i krošto je sve to bilo, sam bi bog znao! Moje je bilo da to spomenem, a poštovanim je čitateljima od volje da tumače to kako ko hoće; od volje im, kao Šokcu post. Pisac samo htede ovom pripovetkom da im očuva jednu sliku iz veselih i bezbrižnih dana staroga Niša; jednu sliku starih i dobrih Nišlija onih dana koje je mutna Nišava šumom svojim odnela u Moravu, Morava u Dunav, a Dunav bestraga negde; iščezlu sliku onih dana koji se nigda više neće vratiti kao ni mladost naša.
I s ovim bi bila stvar svršena. Ali iako ovo što sleduje strogo i ne spada u priču, ipak, okuražen vašim poverenjem (a još više vašim strpljenjem), pisac će dodati k ovome dosad još jednu glavu, u ime prida, kako se veli — kao i svaki trgovac (jer i pisac je neka vrsta trgovca, koji svoju robu iznosi na pazar). Zato na završetku, onako uzgred, još i ovo.