Poglavlje 1
Prota Matija ne interesuje nas samo kao pisac ovih memoara. Njegovo ime vezano je za našu noviju istoriju kroz čitavu polovinu veka, pa s toga je vredno progovoriti koju više o njegovu životu.
Kao što sam kaže u svojim memoarima, on se rodio pri kraju 17771 godine od oca Alekse, oborkneza valjevske Tamnave i Posavine, i matere Jovane. Čitati i pisati učio je u svom selu Brankovini kod popa Stanoja, i u Kupinovu kod nekog starca, Ignjata Sabova, a crkveno pevanje i bogoslovske nauke u Ašanji kod prote Lazara Đorđevića. Godine 1793 vratio se iz Srema, i odmah ga je zapopio, u šesnaestoj godini, vladika valjevski Joakim, pa je na skoro i protom postao.
Prota Matija popovao je mirno u svojoj nuriji, starajući se da sa svojim drugovima sveštenicima zavede u crkvi i parohiji red kakav je video u Sremu. Kad su dahije obladale beogradskim pašalukom i otpočele činiti razna nasilja i globljenja, i prota Matija beše jedan od onih ljudi, koji mišljahu da se tome zlu treba silom odupreti. Pod izgovorom da sebi načini odelo, prota je išao u Sarajevo, u stvari pak da se razgovori sa znatnijim ljudma na koji bi se način mogla skrhati dahiska sila.2 Na skoro za tim o Ilinu dne 1803, bi uhvaćeno pismo kneza Alekse, upućeno austriskom majoru Mitezeru u Zemunu, kojim ga moli da spremi džebane i oficira, jer vojske dosta ima, pa da se proteraju dahije. Prota je obećao u memoarima da će o tome pismu na drugom mestu opširnije govoriti, pa to nije učinio; nu od g. Lj. Nenadovića čuo sam, jednom prilikom, da je to pismo pisao sam prota bez očeva znanja s namerom da kompromituje knezove i nagna na ustanak, koji, posle nepunih sedam meseci, izazvaše same dahije, počevši ubijati znatnije ljude u pašaluku.
Čim je dopro glas, da je ustanak planuo (14 februara 1804) u Šumadiji, prota Matija živo nastane da se digne i valjevska nahija. Koliko je truda, energije, prisebnosti i mudrosti pokazao u tome poslu, vidi se iz njegovih memoara. Slobodno može se reći, da je u početku ustanka glavno lice u tome kraju bio prota, a njegov je stric Jakov došao na gotovo.
Rad protin na narodnom ustanku od 1804 do 1806 opisan je opširno u memoarima. Već za prve tri godine on se pokazao kao dobar vojvoda, diplomata i organizator, ma da nije imao ni trideset godina. Kao vojvodu nalazimo ga: 1804 godine pri osvajanju Valjeva i Šapca i opsadi Beograda, 1805 pri osvajanju Karanovca, Užica i Smedereva, 1806 u boju na Bratačiću, pri opsadi Šapca i na Mišaru. Vidimo ga, dalje, kako preko mitropolita Stratimirovića i đeneral-komande radi da zadobije za srpsku stvar Austriju, a preko ruskog agenta u Risnu, Marka Ivelića, Rusiju; da kao srpski poslanik, u istoj nameri, putuje u Petrograd i Beč; da se, u nevolji, obraća i crnogorskom vladici Petru Prvom, kao najprirodnijem savezniku Srbije; da je umešnošću i opreznošću sklonio šabačke Turke da isteraju između sebe janičare i predadu grad; najposle, da je, odlaskom svojim preko Drine u tursku vojsku, 1806 godine, i veštim pregovorima, zadržao Turke više dana u neakciji, dokle nije Karađorđe stigao s vojskom u pomoć, a bez toga ko zna šta bi bilo od ustanka. Pored svega toga dospeo je prota: da uredi nabavku municije iz Austrije, da propiše najglavnije tačke iz krivičnog zakona i osnuje sud u Valjevu (1804) i da nastane kod Karađorđa i znatnijih vojvoda da se osnuje savet, ma da je promašen cilj koji se želeo time postići.
Prota Matija kratko je vreme bio predsednik saveta. Još u aprilu 1806 otide on iz Smedereva valjevskoj vojsci, pi po njenoj želji i ostane s njome. Pošto je osvojen Beograd, prota se vrati u savet, ali već u polovini aprila 1807 otide na Drinu i tamo je ratovao do jeseni, a mesto njega postao je predsednik saveta Mladen Milovanović.
Kad je 1809 počela iz nova vojna, prota je bio s vojskom koja je u Bosnu upala; a kad se vojska povratila iz Bosne, ratovao je s Turcima oko Drine do avgusta meseca, a znatna mu je pobeda od 30 juna, u kojoj je ranjen Tuzla-kapetan i poginuo sin Kulina kapetana. Godine 1810 malo se ratovalo na bosanskoj strani, ali i tada nalazimo protu Matiju na tom kraju.
Kad se u početku 1811 na mesto saveta osnova šest ministarstava i Jakov postade ministar unutrašnjih poslova, prota Matija dobi vojvodsku diplomu nad 34 sela u nahiji valjevskoj. To mu nije bilo po volji, jer je voleo svoju svešteničku titulu, pa je molio Karađorđa da to mesto da njegovu mlađem bratu Simi, ali mu molba ne bi ispunjena.
Na Vidov-dan iste godine prota Matija i Luka Lazarević biše postavljeni za glavne komandante od sokoske Rače do reke Save nad vojskom iz valjevske, šabačke, sokoske i zvorničke nahije. Prota se bavio u Podrinju od 8 avgusta do 12 novembra. Turci su prešli Drinu 8 oktobra i, posle borbe na Bratačiću i Ostružnju, prodru do sela Bukovice, ali tu budu potučeni (16 oktobra) i vraćeni na Drinu. Sad Sulejman-paša nadre uz Drinu, ali ga prota i Miloš Obrenović pobede u Ovčini (26 oktobra) i vrate na trag, i posle nekoliko dana Turci otidu u Bosnu.
O Velikoj Gospođi 1812 nalazimo protu u Vraćevšnici na skupštini kojoj je Marko Ivelić saopštio bukureški mir i koja mu se zaklela da će biti verna caru ruskom i primiti mir, a o novoj godini 1813 u Kragujevcu na skupštini, koja je odlučila da ratuje s Turcima, Prota je postavljen za glavnog komandanta od Rače (sokoske) do Loznice. Nu Turci osvoje Lešnicu i Loznicu, pa se upute Šapcu. U šancu na Ravnju dočekaju ih hrabro prota Matija, Miloš Obrenović i Stojan Čupić i zadrže ih 17 dana, pa se onda povuku Šapcu. Tu čuju glas da je Karađorđe prebegao u Zemun i vojska se razbegne. Nu prota ne izgubi prisebnost, već pošalje molbu Ali-paši Derendediji i svome prijatelju Hadži-Salibegu da se zabrani vojsci paliti i pljačkati već da se primi pod carevu vlast predeo između Kolubare i Drine. Tek kad je paša ispunio protinu molbu, prešao je i on u Srem.
Prota ne htede, kao većina vojvoda, da ide u Rusiju, već ostane na granici Srbije, da bi joj mogao pomoći, kad nastupe za to bolje prilike. Na molbi, koju su 21 aprila 1814 napisali u manastiru Blagoveštenju iguman Grigorije Radojičić, Miloš Obrenović i još trojica vojvoda i poslali ruskom caru po Melentiju Nikšiću, potpisao se i prota Matija sa još trojicom prebeglih vojvoda. Kad na ovu molbu, koja je iz Beča ispraćena caru u Brisel, ne dođe nikakav odgovor, jedanaest srpskih starešina, baveći se u Beogradu radi razrezivanja poreze, napisaše, 14 avgusta 1814, krijući u Topčideru, novu molbu, koju potpisa još sedam prebeglih starešina, i ovlastiše protu Matiju, da je nosi u Petrograd caru Aleksandru. Prota se krene na put, ali kad dođe u Žitomir, čuje da je car otišao u Beč, te se i on tamo uputi. Nu ruski poslanik Stakelberg pošlje ga odmah na srpsku granicu s porukom da se utiša Hadži-Prodanova buna. Došav u Zemun, prota sazna da je buna ugušena, pa se opet vrati u Beč. Tu je pet i no meseca (15 dekembra 1814 — 1 juna 1815) obijao pragove ruskih, austriskih, pruskih i engleskih državnika i uzalud molio da se pomogne srpskom narodu. Za to vreme nije mogao ni jednom izići pred cara ruskog, dokle ga je car austriski dva put primio i odmah naredio svome poslaniku u Carigradu Štirmeru, da se zauzme za Srbe. Ruski državnici neprestano su mu svetovali da se u Srbiji strpe i da se ne bune. Te poruke Srbi su neko vreme slušali, ali kad turska nasilja pređoše meru, planu, 11 aprila 1815, novi ustanak pod predvođenjem vojvode Miloša Obrenovića. Prota se vrati iz Beča u Varadin, odakle ga htede Miloš opet poslati u Beč, ali se predomisli i pozva ga k sebi. Prešav u Srbiju, otide u srpski logor na Belicu, a pošto Miloš utvrdi mir s Marašli-Ali-pašom, i ovaj bude propušten u Beograd, nalazio se u njegovoj pratnji, osim Vujice Vuličevića i Đuke Filipovića, i prota Matija.
Od tada pa do 1826 godine prota Matija vršio je dužnosti tako zvanih narodnih knezova. Neki od tih knezova bili su obor-knezovi nahiski, npr. Vujica je bio obor-knez smederevske, a Miloje Todorović obor-knez jagodinske nahije, pa je i prota Matija jamačno bio obor-knez valjevske nahije, bar pre no što je došla pod upravu Jevrema Obrenovića, jer tako se naziva u Vukovu Rječniku, na koji se pretplatio. Narodnim knezovima poveravao je knez Miloš razne poslove državne, a ponajčešće slao ih da budu u Narodnoj Kancelariji u Beogradu.
Prve dve godine prota Matija vrlo dobro je stajao kod kneza. Na aktu kojim je, 25 oktobra 1815, javio knez Miloš vojnim komandama u Temišvaru i Varadinu da je mir s Turcima zaključen i molio da se otvore skele, potpisan je osim Vujice i prota Nenadović. Posle 6 dana, „po sabornom dogovoru i odluci,“ poslao je knez Miloš protu da prođe po šabačkoj, valjevskoj i sokoskoj nahiji, da skupi glavne ljude i kmetove, svakom svoju dužnost pokaže i u dogovoru s kmetovima izbere svakom „srezu“ kneza i njemu dostavi, da bi mu se poslalo potvrđenje od Narodne Kancelarije. Na ovlašćenju, izdanom, 15 Februara 1816 u selu Raniloviću, Mihailu Đermanu da kod ruskoga cara radi u korist srpskog naroda, potpisan je, osim kneza Miloša i Petra Molera, i prota Matija, koji se u pismu, upućenom caru, naziva i „knezom valjevskim.“ Na pismu pisanom u Beogradu 29 februara caru turskom potpisana su ista lica i još Vujica i šabački knez Milosav Trifunović.
Godine 1817 prota ne stajaše dobro kod kneza Miloša, kao što se vidi iz pisma Mihaila Grujevića, negdašnjeg sekretara u savetu, pisanog u Adi 14 jula. U tom pismu, koje je odgovor na protino, Grujević veli: „ako je istina da je gospodar Miloš Obrenović na Vas napao i kojekakve račune pod drugim vidom istražuje, to mu se nikad načuditi ne mogu“ itd. Zapetost ta nije dugo trajala, jer već 15 maja 1818 prota Matija i Miloje Todorović biše poslani u valjevsku, sokosku i užičku nahiju da svaku tužbu prime i izvide, novu porezu razrežu i staru izmire.
I pošto je knez Miloš valjevsku nahiju podvrgao pod upravu brata Jevrema (22 septembra 1819), prota Matija vrši javne poslove. Tako 11 februara 1820 odredi knez Miloš njega i kneza Iliju Markovića da izvide u užičkoj nahiji zloupotrebe knezova Jovana Demira i Jovana Mićića, i naredi da do njihova povratka „ispunjuju dužnost knezova narodnih“ Miloje Todorović i Sava Ljotić, iz čega izlazi, kao da je u to vreme prota bio u Narodnoj Kancelariji. U avgustu iste godine nalazimo protu Matiju u Kragujevcu gde s protom Radojicom Žujovićem zastupa kneza Miloša, koji se tada bavio u Crnući.
U početku 1821 pozvao je knez Miloš oba brata i najglavnije ljude da se s njima posavetuje kaka će se uputstva poslati srpskoj deputaciji u Carigradu, i među tim ljudma vidimo i protu Matiju. Kad su se, 29 marta iste godine, pobunili požarevački knezovi Stevan Dobrnjac i Marko Todorović Abdula, knez Miloš poslao je da ih pozovu na predaju osim brata Jevrema i Gaje Nikolajevića i protu Matiju, koji se lično sastajao s njima i obećavao im u ime Miloševo oproštaj, ako se mirno predadu. Pošto je buna stišana, prota je otišao vući, jer 26 aprila zapoveda knez Miloš Jevremu, da pošlje protu na dogovor Hadži-begu, jamačno zbog pokreta među Turcima usled bune u Vlaškoj. U polovini avgusta pisao mu je sam Miloš, da potraži u Kolubari trp topa, koja su 1818 u nju bačena, a posle desetinu dana naređeno mu je da primi neko olovo iz Austrije na Zabrežju i da se sastane s Milošem Uroševićem, Zemuncem, poverenikom austriske vlade, i s njim razgovori. 23 septembra odredio je knez Miloš protu Matiju i još dva člana Narodne Kancelarije da dočekaju u Požarevcu novoga beogradskog pašu Abdurahmana, i da mu, sa Jevremom Obrenovićem u Beogradu, podnesu žalbu na beogradske Turke zbog njihovih nedela.
Nu već posle dva meseca prota ne stajaše dobro kod kneza Miloša, koji ga pozva preko brata Jevrema u Kragujevac. Javljajući mu o tome u Brankovinu, u pismu od 28 novembra 1821 piše mu Jevrem: „Zaludu si Abdulu i Dobrnjca gonio; sad si ti onaj, a ovi su pošteni.“ Nisu prošla ni tri meseca posle ovoga pisma, a prota Nenadović isključen je sa svim iz državne službe i poslan u Brankovinu da živi tamo kao privatan čovek. Koliko sam mogao ispitati, to je išlo ovako.
U Valjevu je bila neka skupština, na kojoj su bili i prota Matija i prota Radojica Žujović. Biće da je na toj skupštini palo oštrijih reči o vladavini kneza Miloša i njegovom privatnom životu, čemu je valjda dala povoda smrt kneginjine suparnice Petrije (☦ 1821). Skupština ta beše sastavila i jedno pismo, po svoj prilici u istom smislu, s namerom da se preda knezu Milošu, a pisao ga je Jovan Mioković, sekretar Jevrema Obrenovića. Među tim knezu Milošu bude dostavljeno: da je prota Matija glavni uzrokovač, što je to pismo napisano, i da je oporo kritikovao ne samo vladavinu njegovu, nego i privatan život njegov i njegove braće.
Knezu Milošu malo je trebalo. Jamačno u dogovoru s njime, podnese mu Narodna Kancelarija, (kragujevačka, osnovana 29 septembra 1821) kao narodnu želju: da duhovna lica ne vrše više narodne poslove i da se otpuste iz narodne službe i upute kućama prota Radojica i prota Matija s tim, da se ovaj drugi „od svakog narodnjeg zbora udaljava i ni u kakvom narodnjem dogovoru ili sudu ne prisustvuje, jer je on, po kazivanju narodnjem, često uvodio među narod metež, razdor i neslogu, i, šta više, trudio se da ga na partije razdeli, od kuda je lako mogao postati međusobni rat.“
Razume se da je knez Miloš usvojio ovu predstavku Narodne Kancelarije, i naredio je još istog dana da se Žujović pošlje kući (objava za put data mu je 17 februara), a prota Matija tek onda, kad iznese ono pismo skupštinsko i pokaže šta je govorio protivu kneza Miloša.
Na saslušanju istog dana prota Nenadović kazao je, da je bio na skupštini u Valjevu, ali da ono pismo nije napisano po njegovom nagovoru, niti na njemu ima njegova potpisa i pečata, da ne zna gde je to pismo, niti je ma šta govorio protivu kneza Miloša. Da li je još koji put saslušavan, ne znam, ali je tek 7 marta dobio objavu da ide iz Kragujevca.
Knez Miloš se brzo povratio, pa čuvši da se prota jako poplašio, piše mu 13 marta pismo i slobodi ga, a u isti mah stara se da svoj postupak opravda: „Vi pravo imate bojati se i o položaju Vašem mnogo misliti, jer pravi uzrok Vašeg isključenja jošte ne doznajete, niti mislim da ćete doznati moći; a kad bi znali da sam ja upravo prinuđen bio tako s Vama postupati, Vi bi o svačem drukčije mislili. — Strpljenje za sad, a nije daleko vreme, i doznaćete pravi uzrok Vašeg položaja, koji ću Vam u četiri oka saopštiti, i onda znam da ćete mi i sami za pravo dati.“ A 11 oktobra iste godine ovlastio je knez Miloš protu Matiju i Miokovića da izvide i presude raspru između šabačnjih sveštenika i vladike Đerasima.
Kad je prota, posle toga, povraćen u državnu službu, nisam mogao doznati, ali ga 1826 nalazimo kao člana Narodnog Suda, koji je od februara 1825 imao dvanaest članova. Maja 19 iste godine ustanovi knez Miloš „sovet srpski“ pod svojim predsedništvom, sličan „prvim do vladaoca sudovima ili kancelarijama,“ koji je u isto vreme bio i apelacioni sud. Između pet članova toga saveta bio je i prota Matija. Godine 1827 bejaše prota opet član Velikog Narodnog Suda, do 9 novembra kada je postavljen za kneza valjevske Posavine. Kao takav učestvovao je prota u komisiji od 10 lica, koja je izradila u Kragujevcu, 21 juna 1829, odgovor na pitanja grofa Dibića. Za tim je postavljen prota Nenadović za člana valjevskog suda, ali je već 1 decembra 1831 razrešen od te dužnosti s obzirom „na njegove molbe i slabost zdravlja.“ Tom prilikom oslobodio je knez Miloš njega i njegove kuće od svakog danka i kuluka, a 29 septembra 1833 odredio mu je 200 talira penzije, koju je 28 februara 1835 povisio na 250 talira.
Od 1832 do 1833 živeo je prota Matija kod svoje kuće. Pridigavši se posle bolesti (1833), došao je na srećnu misao da napiše svoje memoare, čime je zaslužio naročitu zahvalnost našu. Šteta što ih nije dovršio.
Godine 1833 bio je prota Matija neko vreme član komisije za izradu građanskog i krivičnog zakonika. Tom prilikom vidimo ga sa ustavobraniocima, koji, iz želje da ograniče vlast Miloševu, udružiše se s Rusijom i Turskom, ne uviđajući da te dve države, nametnutim ustavom, hoćahu da Srbiji vežu ruke unutrašnjim pitanjima, i time joj oduzmu mogućnost da se bavi spoljnom politikom, koja je tako lepe uspehe postigla bila pod Milošem često i protivu volje njihove.
Po tome ustavu bi osnovan državni savet od 17 članova, među kojima beše i prota Matija. Nu zle posledice nametnutoga sa strane ustava brzo su se javile. Knez Miloš morao je dati ostavku i otići iz zemlje. U žalbi podnetoj caru ruskom kao glavne krivce tome naveo je knez Miloš, pored brata Jevrema, A. Petronijevića, Vučića, St. Simića, i protu Matiju.
Ostavkom kneza Miloša partiske strasti nisu se ni malo stišale, šta više, one su se još više raspalile, naročito time što je Porta — da bi se još više mogla mešati u srpske poslove — nametnula knezu Mihailu za savetnike Vučića i Petronijevića. Kad se knez Mihailo s vladom i savetom premesti (maja 1840) u Kragujevac, prota Matija i još dva savetnika ne hteše ići.
Zbog ovih nereda Porta izasla u Srbiju svoga komisara Musa-efendiju. Narodna skupština, sastavljena poglavito od protivnika ustavobranilačkih, zahte od komesara da se uklone iz Srbije, osim Vučića i Petronijevića, jošte četiri savetnika, među kojima i prota Nenadović.
Pošto se do sporazuma nije moglo doći, Musa-efendija odvede iz Beograda ustavobranioce, koji se behu sklonili kod paše u grad, te neki od njih ostaše u Vidinu, a najglavniji odoše u Carigrad, među njima i prota Nenadović. Tamo je probavio punu godinu dana, pa se vratio u domovinu s većinom ustavobranilaca i dobio penziju.
Pod vladom novog kneza Aleksandra Karađorđevića prota je opet postao državni savetnik (26 oktobra 1842). Kada je Stojan Jovanović 1844 prešao s katanama u Srbiju i pokušao dići bunu u korist kneza Miloša, prota se desio kod svoje kuće u Brankovini i odatle pohita sa skupljenom vojskom pred njih i potuče ih u Bukovici (25 septembra 1844). Te iste godine bio je član komisije, koja je imala da pregleda zakone koje je pisao Jovan Hadžić.
Prvog maja 1848 učestvovao je prota Matija na znamenitoj srpskoj skupštini u Karlovcima, koja je proglasila srpskim patriarhom Josifa Rajačića, a srpskim vojvodom Stevana Šupljikca. Prvog januara 1849 pozove ga valjevska vojska, koja je prešla da vojuje protivu Madžara, da je predvodi. Prota se odazove toj molbi i otide preko, gde je neko vreme bio član vojnog i narodnog odbora.
Posle tri godine, po svojoj molbi, stavljen je u penziju s punom platom (18 septembra 1852), i otišao u Valjevo da živi, gde je umro 29 novembra 1854, a sahranjen je u svome selu Brankovini uz svečanu pratnju.
Prota Matija dva put se ženio. Od prve žene imao je više dece, koja su sva mala pomrla. Drugi put oženio se, po nagovoru i odobrenju kneza Miloša, udovicom Jovankom, iz kuće nekih Milićevića, u selu Raniloviću, po svoj prilici februara 1816, kada su se tamo bavili i pisali gore pomenuto pismo caru ruskom. Od ove žene ostavio je nakon sebe jednu kćer i dva sina od kojih je mlađi, izdavalac njegovih memoara i omiljeni srpski književnik Lj. P. Nenadović, jošte u životu.
Prota je bio stasa umerena, kosmat, a pod starost ćelav, lepe brade, lica rumena, više blaga nego vojničkoga.
Po svedodžbi njegova sinovca Koste, bio je naravi vesele, razgovoran, šaljiv3, bistar i dosetljiv. Živeo je prosto, u piću je bio umeren, ali je dobro jeo, i osobito voleo ajvar, ribu, rake i salatu. Pod starost je bio velika tvrdica, ali se opet do smrti bogato i čisto nosio.
Slika koju donosimo izrađena je po fotografiji sa slike masnom bojom rađene oko 1847, koja se čuva u narodnom muzeju. Ćurak od belog atlasa na njemu bio je, po kazivanju g. Lj. P. Nenadovića, negda dahije Mehmeda Fočića i dali su mu ga Srbi, kad je Beograd osvojen. Zlatan krst sa zlatnim lancem poslao mu je na dar Aleksandar Prvi. Na krstu ima natpis: „za lюbovь vѣrы i otečestva.“
Napomene
- „Najpre je bio napisao 1762 godine, pa je docnije prevukao to i napisao 1770, pa, po svoj prilici u novije vreme, prevukao perom i te godine i napisao 1777“ piše g. Lj. Nenadović u „Šumadinci“ za 1856, str. 82.
- O toj nameri protinoj doznao sam od g. Lj. Nenadovića.
- Kao lep primer protine šaljivosti navešću jedno mesto iz pisma, pisanog Lazi Todoroviću. To mesto glasi: „Od kako sam penzioniran, počeo sam naglo stariti, i sad palo mi je na pamet što sam kao dete u Sremu čuo: da, koga god penzioniraju, taj ne može dugo živeti. Ja sam već testament napisao, i ostavio sam amanet knezu Milošu, da i tebe, i još vas nekoliko penzionira, ako je rad da on ne dođe u penziju“ („Šumadinka“ za 1856, 81).