Poglavlje 2
Kao što je već napomenuto, prota Matija počeo je pisati svoje memoare, pošto je došao u penziju, i to oko 1833 godine, kada je, po svedodžbi njegova sina g. Ljub. Nenadovića (Memoari, 181), bio oboleo, pa s toga u samome početku memoara veli: „Osećam sada, da moje telo, po večnom zakonu prirode, sve većma slabi, i sve se bliže grobu prikučuje.“
Na ovu godinu upućuju nas i one reči protine s kojima se obraća, svojoj još nedorasloj deci: „Promisao nije mogao lepšu zabavu i zanimanje za moju starost dati, nego da budem vaš učitelj,“ jer je prota, po kazivanju istog g. Lj. Nenadovića, kao penzionar, otvorio školu u Brankovini, doveo učitelja i s njime „uporedo s najvećim zadovoljstvom decu učio“ („Šumadinka“ za 1856, str. 80).
Nu tada nije prota napisao cele memoare, već samo prvih deset odeljaka, a možda i sastavak „O hajdučkim četama pre ustanka Karađorđevog,“ sastavci pak „O praviteljstvujuščem sovetu“ i „Posle propasti“ pisani su koju godinu docnije, ali svakojako pre 1840. To se vidi otuda: što požešku nahiju naziva čačanskom, a ona se tako počela zvati tek od 1834; što Jevtimija Ivanovića naziva, negdašnjim protom zemunskim, a on je bio prota u Zemunu još 1834; što spominje istoriju Sime Milutinovića, a ona je štampana 1837; najposle, što Milosava Resavca naziva savetnikom, a on je postao savetnik prvi put februara 1835 a drugi put 1839 godine.
U protinim memoarima opisuju se događaji, poglavito u severozapadnom delu Srbije, od 1787 do 1806 i iz godine 1813 kako su Trci zauzeli predeo između Drine i Kolubare. Iz jedne protine beleške doznajemo, da je nauman bio da napiše svoje memoare i o vremenu od 1807 do 1818, ali to nije učinio, jamačno zato što se opet vratio u državnu službu i umešao u političku borbu. Kamo sreće, da je nastavio svoj mirni život u Brankovini i posle 1838, pa makar ne postao savetnikom, te bismo danas mnogo bolje poznavali našu noviju, pa i pak nedovoljno poznatu prošlost.
Memoare te prota je pisao svojoj deci da ga se sećaju bolje, a nije ih namenjivao za javnost.1 Tako je u izdanju od 1867 stajalo na naslovnom listu „mojoj deci.“ Tamo su bile i dve izreke, koje su proti u nekoliko predgovor zastupale. Te su izreke: „Jegda prestoli na sud postavjatsja, Gospodi, i sudilišču Tvojemu predstanut čelovjeci, ne predpočtetsja car vojinu, ne preimuščestvit vladika raba, kiždo bo ot svojih djel ili proslaviteja, ili postiditeja.
„Otverzite mnje vrata pravdi, všed v nja, ispovjemsja Gospodevi.“
Veći deo protinih memoara štampao je, prvi put, njegov sin g. Lj. Nenadović u svome listu „Šumadinci“ za 1856 godinu (u brojevima: 11—14, 29 do 35, 61, 64, 73, 76, 79, 82, 85, 94, 97, 106), pod imenom: „Rukopisi prote Nenadovića,“ za koje reče, da ih ima preko sto tabaka. Nije kazan uzrok za što njihovo štampanje bi prekinuto baš na onom mestu, gde se opisuje dolazak srpske deputacije u Petrograd (str. 144 sadašnjeg izdanja, do prve tačke poslednje alineje).
Cele2 pak memoare izdao je isti g. Lj. Nenadović tek 1867 pod imenom: „Memoari prote Matije Nenadovića“ i podelio je, radi bolje preglednosti, događaje od 1787—1806 na deset odeljaka. Nu osim protinih memoara štampao je u istoj knjizi g. Nenadović: nekoliko „kratkih zapisaka“ protinih i Dnevnik njegovog drugog putovanja u Beč (od 9 dekembra do 1 juna 1815), dnevnik Bože Grujevića (od 7 juna do 10 jula 1805), njegovo „ustrojenje saveta“ i „slovo“ koje je hteo besediti tom prilikom, i još 64 razna pisma (od 1790 do 1852 god.).
Kad se uporedi izdanje od 1867 sa onim u „Šumadinci“ (koliko ga ima), videće se da među njima ima na više mesta razlike. Ta razlika dolazi poglavito otuda, što g. Lj. Nenadović neka mesta, a osobito docnije neznatne dometke protine, nije štampao u „Šumadinci,“ a u izdanje od 1867 godine nije uneo neka mesta, koja se nalaze u „Šumadinci.“ Drugi će uzrok biti tim razlikama, što je prota imao „o nekim događajima po dva po tri rukopisa,“ ma da se oni, po uveravanju g. Lj. Nenadovića, „u samoj stvari ne razlikuju“ (Memoari, 381). Veći deo tih razlika, među kojima ima znatnih, ja sam izbeležio, i čitaoci će ih naći na kraju ove knjige.
Ma da se g. Ljub. Nenadović starao da u izdanju od 1867 „iziđe pečatano sve onako kako je u rukopisu“ i da ostavi „jezik i pravopis onakav kakav je“ (Memoari, 381), i pak mu to nije za rukom potpuno ispalo. O tome sam se uverio iz 21-vog tabaka oriđinalnog protina rukopisa, koji sam dobio od g. Nenadovića, kad je već štampanje memoara bilo blizu kraja.
Uporedivši ovaj tabak sa izdanjem od 1867, našao sam razlika ne samo u pravopisu nego i u samom tekstu.
Prema ovome tabaku osobine protina pravopisa ovo su:
……….
Napomene
- „Ja se sećam — pisao mi je g. Lj. Nenadović, — jednom dođe k njemu Vuk Karadžić (oko 1850), i bio sam kad su se oni razgovarali o starim vremenima, i prota mu kaže: „Imam ponešto napisano samo kao spomen deci, ali ja ne umem da pišem za trukovanje.“ Na to mu Vuk reče: „Napišite, Vi, tako kao što pričate; a ako poče učeno pisati, ništa neće valjati.““
- Na strani 284 toga izdanja veli g. Nenadović da nema više protinih memoara i obeća da će štampati još neke njegove beleške, što do sad nije učinio.