Poglavlje 2
Bogami, ja ne znam šta su ti jadni kapetani toliko natrunili tim ljudma što pišu u novine i knjige!… Ama neka kogod zamoči pero, odmah ti tu potegne kapetana: te ne znam — u crvenim jemenijama s repićima; te — tur mu do zemlje; te prekrstio noge na sidžadetu pa puši iz čibuka; te — uzima mito; a već nos, glavu, vrat, trbuh i noge nemoj ni spominjati! To načine da te bog sačuva i zakloni… Načine od zdrava i čitava čoveka nakaradu! Da ga u snu usniš, bi se uplašio, a kamoli da imaš s njim kaka posla. Ono, doduše, ni ja ih toliko baš ne branim; ima ih i nakarada. Svet je ovaj i onako pun jada i nakarada. Ali što baš sve nakarade pisati, te, ni zašto ni krošto, plašiti poštene ljude? Što se ne bi napisao kakav lep kapetan?! Eto, na primer, znam ja jednog veoma finog i lepog kapetana, nekog Maksima Sarmaševića.
Biće dve godine kako je dobio čin kapetanski. Ja mislim da ste ga viđali, ako ste bili koji put o Vaskrsu ili o Gospođinu dne na saboru kod n-ske crkve. Sreska je kuća blizu; nema ni sahat hoda odatle. Dakle, kad je god sabor kod n-ske crkve, dođu i gospoda iz Vladimiraca na sabor. Kapetana ćete lako poznati. Na njemu je najnovija uniforma od sve uniformisane vladimiračke gospode. Za njim na tri koraka uvek ide jedan dugačak pandur s pištoljima i jataganima za pojasom, a o pojasu mu visi čitav vašar od tobolaca, palasaka, čakmaka i ostalih pandurskih drangulija. Tog pandura veoma voli kapetan; doveo ga čak iz drugog sreza kad se premestio. — Osim uniforme i pandura, poznaćete kapetana i po lepom stasu i obliku njegovom. Nije vajde, baš kad ga čovek pogleda, mora priznati da ga je sama priroda stvorila da bude kapetan. Pa još ono njegovo zvanično ponašanje! Evo, smeo bih se s vama opkladiti, u što god hoćete, da niste dosad našli takog kapetana, da mu se i u govoru, i u smehu, i u pogledu, i u svakom ma i najmanjem pokretu ogleda stroga zvaničnost, kao što je to u Maksima Sarmaševića, našeg lepog kapetana. — Eto, na primer, kakav beše kapetan Jakov Jakovljević, što je bio nad ovom kapetanijom pre Maksima. Nikad ne dođe u kancelariju izjutra pre dok ne popije u mehani pet-šest polića prepečenice; pa onda zavodni očima, a sve pljucka, štuca, iskrmači svaki akt koji mu do ruke dođe, a kancelarija mu zaudara kao rakijska mešina. A ovaj kapetan jok! On dođe izjutra trezan, čist, lepo očešljan, umiven; sedne za svoj sto, pa zaište od pandura svog čašu hladne vode i parčence šećera, što mu se odmah donese na čistom služavniku. On onda pijne malo, pa čisti nokte, pa opet pijne, pa opet čisti nokte — dok popije vodu i očisti nokte lepo. Zatim mu se donese kafa. On zapali cigaru, puši malo i šeta se po kancelariji, pa srkne kafe, pa opet puši i šeta se, pa opet pije kafe. Zatim primeti panduru, ako je našao što neobrisano i nenaređeno, uzme akta i već — počne svoj rad… Eto, na primer, kakav beše onaj Sima Simeunović pred Jakovom. Kancelarija mu uvek zagojaćena, neprovetrena, zaudara na ona akta; osim što se u leto izuvao u kancelariji i držao na polici među aktima uvek bocu surutke, što je „pio od grudi“… Ele, prosto si jedva čekao da čas pre iziđeš na čist vazduh. A ovaj kapetan jok! U njega su posle podne, osobito leti, prozori otvoreni, na stolu mora biti cveća; zimi kadi se izmirnom ili šećerom… milina ti ući. Čisto bi se svaki dan sudio, samo da ulaziš u tako čistu, tako provetrenu i namirisanu kancelariju i kod tako lepog kapetana!…
Pa i kapetanica i deca Maksimova — sve ti je to nekako uljudno i u svom redu. Pa i deca mu se vladaju nekako gospodski — istina su malo nestašna. Jedan mu je sin već poodavno u Beogradu; uči gimnaziju.
Ele, kao što vidite, retko gde ima tako lepo i zgodno kapetansko pleme… I taj lepi kapetan opremio se jedno jutro da ide po srezu.
— Jesi li spremio, Đuko? — upita svog pandura, svog ljubimca.
— Jesam gospodine! — odgovori pandur smahnuv levom rukom fes s kićankom do ramena za vrat.
— I ti ćeš sa mnom… Reci nek okrenu kola. — Kola se okrenuše i kapetan usede, pa mahnu rukom na Đuku: — Hajd, penji se! — Đuko se posadi u kola prema kapetanu.
— E sad ćemo, Đuko, pravo u Vučevicu — reći će kapetan kad već kola izmakoše iz avlije i pojuriše drumom. — Najbliže je i najzgodnije da se doručkuje štogod… Ti već znaš… Ja zbilja, da li si ti poneo i ono? — upita kapetan Đuku malo potiše da ne čuje kočijaš.
— Je li glavu? — upita opet tako isto Đuko.
Kapetan klimnu glavom da jeste.
— Poneo sam. — Eh, gospodine, zar ja to da zaboravim!
— Samo šteta što je onaj lola okrnji…
— Baš šteta, gospodine. Onako velika glava… Nisam je veće video… Pa mi tu soli pamet da ga nešto plašilo i otkinulo parče… Kao da ja ne znam da je on to pijan odlomio… Nagrdio onaku glavu!
— Ne mari ništa… Moći će proći. Šta veliš, Đuko?
— O, te još kako, gospodine! Ova luda svetina… šta ti ona zna? Prava marva!
— Samo, Đuko, pametno!… Neću nikom da si slovca proglavio. Ja neću da mi se rekne da uzimam mit… Vidiš i sam, ako im uzmeš jabuku iz ruke, dignu na te viku kao na belu vranu… Ovako ću ja njih drukčije malo da šišam!… Samo ti budi pametan. A već treća para tvoja i božija!
— Hvala, gospodine! — zahvali Đuko pridignuv se malo i mašiv se za kapu. — A već za to ne beri brigu. Umeću ja njima podići kako valja… Ti samo gledaj sehira dok dođemo u Vučevicu. Tu ćemo učiniti sevte, pa elbet budu batli Vučevčani.
I tako naš lepi kapetan pusti se u dug razgovor sa svojim vernim Ćukom. Tu se razviše golemi planovi; izmeriše se sve prilike i sredstva; izračuna se kapital; pozidaše se kuće — jedanput reći: poče se od malene tačke, od glave šećera što beše u torbi Đukinoj, pa se razvi do najširih granica. U tom razgovoru i planiranju stigoše već i u Vučevicu.
Kapetan je odseo kod kmeta seoskog Stepana Stenčića.
Odavno nije bilo take žurbe oko dočeka kao taj dan u Vučevici. Kmet Stepan, njegovi opštinari i mlađi trče na sve strane i naređuju da se što bolje spremi čast… Tu se kolju pilići, prasci, jaganjci; tu se grade gibanice, uštipci i cicvare; tu se traži mlad kajmak, sir i mleko; tu se iznosi rakija prepečenica od nekoliko godina. Kapetan seo u hladu na prostrte šarenice; oko njega se iskupili postariji i odabraniji ljudi, pa se razgovaraju.
— Kako je ove godine letina? — pita kapetan jednog od njih.
— Ta svakojako, gospodine! Nema onih starih godina.
— Nema ja — nestalo je onog berićeta. Pamtim ja, dok sam bio praktikant, pa sa 60 talira živio sam bolje nego danas, kao kapetan.
— Jes’ bogme, gospodine! — potvrđuju ostali.
— Nema ti danas ni berićeta — ništa! Izopačio se i ovaj svet. Niko ti tu ne poštuje starijega, ni činovnika, vi popa, nikoga… Niti se ko tu bogu moli, niti ide u crkvu…
— Jes’, bogme, gospodine, pravo kažeš! — graknu oni oko njega.
— Eno, znam ja pre… Dođe ti na sabor kod crkve svakog praznika tušta sveta. Lepo se pomole bogu, pa onda zasednu za sovru, prizovu bogme i svoje starešine, pa se tu gosti i veseli do neko doba noći.
— Jes’, bogme, gospodine! — opet graknu Vučevčani.
— Bio sam baš mlađi pisar kod pokojnog Vula Ivića, kapetana. Kad se vratimo tako sa sabora — nose dva pandura pune vreće darova. Tu su ti čarape, peškiri, jabuke, tkanice, pa bogme i po neko runo i ćilim ili jagnje… A sad niko ni da se pošali. Nema, nema, braćo, ništa; prošle su one stare godine kad je bilo berićeta…
— Pravo veliš, gospodine, bogami! — reći će jedan od seljaka. — Ovaj se današnji pojas nekako obezočio i batalio — da bog sačuva!… Šta se čini, čudo te i ovo malo bog još daje.
— A batalio se, brate, dakako, dakako! — nastavlja kapetan. — Eno, pre nekih godina, znam — prođe starešina. Ako ga sretne počem seljak, makar i ne bio iz njegovog područja, sn će mu na čitav puškomet stati i skinuti kapu; čak sjaše s konja, pa mu oda čest. A danas jok! Prođe mimo te, gotovo da se ramenom očeše, pa baš ni u uvo!… Zovem ga, brate, eto poslom zvaničnim u kancelariju — neće da dođe; po deset puta šaljem pandura dok ga jedva doteram… Eto kaki je današnji svet! Eto kaki je današnji naraštaj! I mi se nečemu nadamo?! Mrka kapa, zla prilika!… Sutra da se nešto otme Bosna jali Hercegovina — ko bi upravljao onim narodom nego opet mi činovnici i starešine. A kako ćeš mu vraga upravljati, kad te se ne boji!… I ti opet pravnici i licejiste, što uče tamo po Beogradu, misle tako je to; misle ovamo pečene ševe padaju s neba. Deru se jednako „republiku“,te „komunu“,te „socijalnu demokraciju“, te ne znam šta još. A ne znaju oni, jadni, šta bi bilo od nas! Eto došao bi lepo Nemac ili Ingliz te nas sve ovako kupio i odveo na more da lađe vučemo… Hoće republiku, komunu?!… Virgaz njima treba — virgaz!
I tako dok se čast spremi, naš se lepi kapetan sit narazgovara otprilike ovakih razgovora. Uputi skromne Vučevčane da poštuju svoje starešine, da ih slušaju i budu im na ruci u svakom poslu njihovom. Dalje opomenu ih da se dobro čuvaju „republikanaca“ i uopšte burgijaša, nemirnih i podozrivih ljudi, i čim koga opaze, da im je dužnost odmah ga javiti svom starešini, a on će već dalje činiti što treba. Ele, nasetova ih mnogo i mnogo. A i valjalo je da ih nasetuje. Sad je tek prvi put izišao u Vučevicu otkako ga postaviše da je kapetan nad tim srezom. On je često pohodio sela, ali se uvek dešavalo da Vučevicu obiđe — nije mu bilo po zgodi da svrati i u nju. Zatim je nastala dobra čast. Jelo se i pilo skoro do zaranka. Vino vučevičko dobro, pa se malo kapetan razgrejao i tek sad razdrešio neiscrpljivu torbu zvaničnoga razgovora; torbu iz koje su kadre izvirati sve moguće pouke u svima granama života seljačkoga… Častilo se dugo i za mnogo.
Dođe vreme da se polazi. — Kapetan to nagovesti malo kmetu, a međutim zavara oči svima te namignu na svog vernog Đuku. Đuko je vrlo dobro razumeo taj namig gospodina svoga. Kao čineći se svemu nevešt, istupi malo na stranu, pa zađe za vajat. Za njim pristaše i dva opštinara.
— Ama ti ništa, Đuko, ne ruča, vere mi — reći će jedan od njih.
— Ja, bogme, ne može bolje biti… Alal vam vera i vašem dočeku! Vi osvetlaste obraz danas, beli! — uze ih hvaliti Đuko i potapka obojicu po ramenu.
— Samo ne znamo kako kapetan. Da li je njemu bilo po volji? — reći će na to onaj drugi.
— Kako nije! — poče dalje Đuko hvaliti. — Znam da nije ni u jednoj kapetaniji ni jedan kapetan tako dočekan kao što ste vi dočekali vašeg kapetana. Eno, poznajem ga po razgovoru, kako je veseo i dobre volje. Nikad ga nisam video tako dobrovoljna!… Po drugim selima naljute ga, najedi se, pa je po vazdan turoban. A sad, vidite li samo kako je razgovoran i kako se smeje… Sad kao prvi put kod vas… Je li, dosad nije dolazio, a? — upita ih Đuko, vrebajući zgodu da ostvari svoj plan.
— Nije do danas. Ovo je tek prvi put. Drugi su dolazili češće — odgovori jedan.
— Baš bi valjalo — reći će na to drugi — da mu spremimo jedno jagnjence, a? Šta ti ko veliš, Đuko?
— Ne šalte se glavom! — iskosi se Đuko čisto ljutito. — Jok! To nipošto da niste radili! Odmah ćete mu ukvariti ovu dobru volju.
— Ta ono mi kô htedosmo — poče jedan od njih snebivajući se — da ga ne ispratimo onako prazne ruke…
— A znate li vi — poče pandur veoma poverljivo i čisto šapćući da ih uverava — da to izgleda kao neki mit?… Vi može biti to i ne pomišljate, ama opet nekako izlazi nalik. I što je još najglavnije — znate li vi da ovaj kapetan neće ni da čuje za mit. Ništa ga tako ne razljuti kao kad mu podnese čovek nešto što bi se moglo reći da je mit. Eto, vere mi, tako se razljuti da po dva dana ništa ne okusi od teška derta. Ja znam da vi nemate ni za što da ga podmićujete… Nego hoćete onako ruke radi da date svom starešini, što vam je prvi put došao u selo… Ama on će sam misliti da ga mitite, pa ne valja.
— Jok! Ne daj, bože, da ga mitimo, — poče uveravati Đuku jedan od njih — nego kô velimo gde nam je prvi put došao — neće valjati da ode onako, bez išta.
— Ja, ja — poče opet Đuko da navraća vodu na svoju vodenicu. — Ono, istina, tako je, ali šta ćemo, kad to nekako neće biti u redu? — I pošto se malo promisli, dodade: — Tek opet vi možete, da ne izgleda ni kao mit, niti da opet ode onako prazne ruke.
— Pa dela, Đuko, vere ti, kako bi se to moglo? — upitaše ga pribivši se uza nj da bolje čuju.
— Spremite vi njemu nešto, nek ponese deci — uči ih Đuko čisto šapćući. — To će biti najbolje!
— Jes’, bogami, pravo veliš! Nego kao šta bi? — Hm, hm, šta bi? — promišlja božem Đuko. — He, šta bi — to je muka sad! Da je nešto za decu onako, lepo…
— Da spremimo jedno prasence malo…
— Jok, to neće biti u redu… A i da je — on prasaca sad ima. Tu baš pre neki dan oprasila mu se krmača.
— A bi li valjalo jedno jarence? Deca vole jariće…
— Ta ono vole, nego opet, opet — i to nekako nije lepo… Bolje bi bilo da im se kupi što lepo… Ali vi’š, vi ovde nemate blizu dućana. Hej, hej, baš nezgodno! A mogli biste im kupiti po limun, ili po malko šećera lepa…
— Ih, bolan, da sam znao, — vajkaše se jedan — mogao sam kupiti onomadne kad ono silazah u varoš!
— A! Znate šta? — uzviknu Đuko kao dosetivši se. — Kad reče u varoš, i ja sam baš jutros iz varoši, pa usput sustigoh kapetana, te pođoh amo s njim. Ja sam kupio za moju čeljad nešto šećera, mogu vam dati, kad baš hoćete. Makar ja opet išao kastile za to u varoš.
— A da li će valjati?
— Kako ne bi valjalo? Ja što kupim — pred načelnika da iznesem ne bih se zastidio. Onoliku glavu šećera ne možete naći lako ni u Beogradu…
— E baš, Đuko, hvala ti!… Hajde da zovnemo i onu dvojicu opštinara.
— I kmeta zovnite, — reče Đuko, — da mu što ne bude krivo gde ga ne pitate.
— Jes’, jes’, i kmeta da zovnemo! — i složiše se njih dva i odoše da ih zovnu, a Đuko osta osmejkujući se zadovoljan što mu tako slavno ide posao za rukom. Izviri malo iza vajata i pogleda kapetana, pa namigne — kao veli: „Gosti se ti, gospodine, još malo! Tvoj verni Đuko zna šta radi. Ne beri ti brige!“…
Utom sva četiri opštinara i kmet te za vajat Đuki.
— E pa dajde, Đuko, — reći će jedan od onih što su maločas s njim već uredili posao. Đuko priđe kolima i izvuče torbu, pa kao zaklanjajući je za se da ne ugleda kapetan, donese je među njih. Ali oštar pogled kapetanov dobro je pratio Đuku šta radi, i da se otkud tu desio kakav još oštriji pogled od pogleda kapetanova, mogao bi lepo opaziti kako se kapetan zadovoljno osmehnu kad vide gde Đuko uze torbu iz kola. Đuko saopšti celu stvar i onoj dvojici opštinara i kmetu sasvim potanko i razgovetno, da oni nisu ništa drugo u taj mah zaželeli nego „samo da ne bude odveć skupo“.
— Kako bih ja vama preskupio! — odgovaraše Đuko na tu želju njihovu. — Ta satreo bi me hleb i so vaša. Jok, bogami, ravna tri talira dao sam za nju.
— E, baš skupo si platio, brat Đuko! — primeti kmet. — Skupo, nije vajde!
— Jes, istina, poskupo, ama je i valjano! Pogledajte vi kolika je to glava šećera!
— Dajde, Đuko, da vidim! — zaiska kmet; uze i prevrte tamo amo, pa reče: — Nije vajde, dobra glava — samo šteta što je okrnjena…
— Ništa to ne mari. A bogami, dao sam ravna tri talira. Nije pravo da štetujem…
— Naposletku i vredi — reče jedan od opštinara. — Samo da nije okrnjena.
— Baš, Đuko, dosta ti je dukat — reći će kmet. — Nemoj ni ti sad zatezati… A zaista, da nije tako oštećena, dali bismo ti tri talira…
— Hajde Đuko, da se ide, Đuko! — viknu kapetan i neki potrčaše vajatu da ga zovnu.
— Evo me, gospodine, eto sad! — odazva se Đuko, pa navali na opštinare. E neka je za dukat… Ljudi smo naši, a tri cvancika nije bogzna šta… Dajte pare, eto zove me kapetan; pohitajte i vi. Sad je baš i u redu, kao na polasku, da mu date…
Kmet izvadi iz kese dukat u zlatu i dade Đuku: — Na, brat Đuko, i alali!
— Nek ti je alal, brate! — reče Đuko predajući glavu kmetu. Zatim priđe kapetanu i upita: — Hoćemo li, gospodine?
— Spremi i okreni kola! — reče kapetan i Đuko ode da barata nešto s kočijama oko kola.
Dok se još kapetan zagovarao s ljudma, dotle kola već behu sasvim spremna. Kočijaš drži u ruci vođice i čeka da pođe. Đuko spreman čeka kod kola.
Ustade i kapetan, zahvali im na dočeku, izgovori nekoliko veoma poučnih reči, pa pođe. Dok mu priđe kmet i za njim dva opštinara s glavom šećera.
— Gospodine, — počeće kmet, — nije baš u redu da odeš od nas tako prazne ruke — pa mu pruži glavu šećera. Kapetan kao čineći se da mu to nije po volji, uozbilji se i upita:
— A šta vam je to?
— Ta eto, malo šećera; velimo da poneseš tvojoj dečici, nek su ti živa i zdrava! — veli kmet.
— Ta nije to trebalo… Baš nije trebalo — vajka se tokorse kapetan. — Ja ni od koga ne uzimam ništa. Nego već…
— Ponesi, ponesi deci, gospodine! — graknuše ostali. — Deca su, neka im zaslade kavu…
— Pa ono mogu deci poneti, ali baš niste trebali to činiti; pravo da vam kažem, nije mi po volji. I ne bih uzeo, da niste vi. Ali sad šta mu drago — izgovara se kapetan, a Đuku se samo smeši brk.
— A nemoj što zameriti, gospodine, — veli kmet. — Mi smo ljudi prosti… Nije da rekneš kakav mit, bože sačuvaj!…
— Niti bih vam uzeo ja mit! — prekide ga kapetan. — Da mi date pun ovaj vajat dukata, ne bih vam ni pogledao, samo ako je mit… Ovako za ljubav i dobro poznanstvo mogu poneti deci to malo šećera. — Tu se okrete Đuku i reče: — Dede, Đuko, metni i ovu glavu u kola! — Đuko odmah uze i već ostavi je gde je i stajala.
Oprosti se kapetan sa svima, sede u kola i ode, a Vučevčani ostaše vrlo zadovoljni što umedoše tako lepo dočekati svoga starešinu…
Odatle se krenu kapetan obilaziti ostala sela. U Kujavici je izvidio spor oko potesa, gde obe parnične strane kupiše od Đuka naizmence glavu šećera koju je on „za svoju kuću nabavio kad je jutros iz varoši pošao“ i dadoše kapetanu tek ruke radi da ponese deci. U Zvezdu je kapetan izvidio opet spor oko neke seoske vodenice, poučio ljude da slušaju vlast i da joj budu na ruci; i tu su parnične strane dale kapetanu glavu šećera da ponese deci tek ruke radi. U Krniću je opet izviđao neki spor oko potesa i uzgred dobro saslušao popa Peru Popovića, koji mu se požali na učitelja Sretena Pavlovića da je nemiran, da psuje zakon, veru, da razvraća decu, daje im kojekakve skaredne knjige da čitaju; kaže im da gore nema neba ni raja — nego da je to nekakva praznina; kaže im da ne treba vlast slušati, što je kapetan već „uzeo k znanju“, i dobio naravno opet glavu šećera da je ruke radi „ponese deci“. Odatle je krenuo u Prhovo, Dragojevac, Mrđenovac, Miokus itd. po svih, na broju 54 sela u svojoj kapetaniji. Svuda je imao ponešto zvanična posla: negde izvidi kakav spor, negde naredi nešto, negde ispita da nema kakih burgijaša itd., što već ide u zvaničnu dužnost tako vrsnog kapetana, koji je samo svojim prilježnim i revnosnim radom i velikim snishođenjem prema pretpostavljenim svojim doterao do toga zvanja svoga. Svuda je govorio lepe besede, pune pouke kakvu može samo pokazati tako vredan i revnosan kapetan. Svuda je bio dobro počašćen i dočekan. I naposletku svuda je dobio onu istu glavu šećera iz torbe Đukine da je ponese svojoj deci, „tek ruke radi“… Čitavu nedelju dana začamao je naš lepi kapetan putujući po srezu „po zvaničnoj dužnosti“ svojoj.
Kad se već vratio i bio nadomak Vladimircima, gde je sreska kuća, reći će zadovoljno svome vernom Đuku:
— Pa, Đuko, jesu l’ batli Vučevčani, a?
— Dobro je, gospodine, dobro! — odgovara Đuko smešeći se. — Samo je moglo još i bolje biti. Šteta je što je ona rđa otkrnji, a svud bih je mogao dati po tri talira.
— A pošto prođe ovako?
— Jedva po dukat.
— A koliko si ih već zavezao?
— Onoliko koliko smo sela obišli.
— Baš smo na šteti što je okrnjena, — reče kapetan, pa proračunavši u sebi dodade: — Znaš, Đuko, koliko smo na šteti?
— Koliko, gospodine?
— Pedeset i četiri sela, ravnih 10 dukata i dva talira!…
— Ih, zaboga, gospodine! Mnogo! — zadivi se Đuko tolikoj šteti. — Ah, to je sve kriv Radan.
— Neka ga, vala, Đuko!… Platiće on to meni lepo — popreti kapetan.
Utom već i kola stigoše pred sresku kuću, gde se ustavi kapetan sa svojim vrednim Ćukom i bogatom žetvom.
Sve je opet pošlo svojim putem kao i pre; dužnost se vršila kao i dosad, samo što je sad počela da stoji u sobi Đukinoj pred kancelarijom i ona torba sa glavom šećera, i što kapetan sad, kad hoda izjutra po kancelariji pripijajući kafu, šapuće neke brojeve i često se udubi u računanje. Jednom se bio tako zaneo, da je na nekom aktu umesto numere, koju je trebalo zapisati, zapisao:
„№ 54 duk. sa 12%…“