Pismo 8
Majringen, avg. 1847.
Putovanje od Vazena dovde nije najprijatnije, ali za mene je najzanimljivije i najčudnovatije. U ovom pismu nemam ti o čem drugom govoriti nego o pužanju uz brdo, o posrtanju i padanju, o snegu i smetovima, o strahu i užasu, o zimi i ledu. Ali svuda u te nezgode umešala se šala i veselje, te mile crte đačkog bezbrižnog života. Sad, pošto sam prešao velike bregove Furku i Grimzl, pošto sam se odmarao u kolibi alpiskih pastira, pošto sam u ovom toplom mesecu gazio sneg do kolena, sad mogu kazati da sam video Švajcarsku u svima njenim različnostima.
Iz Vazena ceo prvi dan išli smo gothardskim putem. Odmah kod Vazena ima čuvar koji od svakoga putnika naplaćuje poputninu za opravku ovoga druma. Od toga plaćanja nisu ni pešaci izuzeti. Mi smo svaki platili po dve krajcare; konji valjda plaćaju dvaput toliko, jer oni imaju četiri noge. — Put neprestano vodi uz brdo, ali tako vešto zaobilazi, da se jedva moglo primetiti da se penjemo. S obe strane puta stoje veliki kameniti bregovi. Reka Rajis bila je sve manja, ali sve većom brzinom i hukom jurila je pored nas. Nigde nije tekla kao što teku druge pametne reke, nego se u samoj peni razbijala od kamena na kamen. Magla se digla u visinu, vreme je bilo tiho, ali iz onih gudura nigde nismo mogli sunce videti. Bili smo u sklopu, među planinama. I s jedne i s druge strane videli su se vodopadi koji, kao što nam kažu, traju samo kad je kišovito vreme. Oni su tako bili česti, da mnogo puta nismo se mogli od njihovog šuštanja razgovarati. Visili su niz omčite bregove kao dugačko belo platno. Prema gdekojim većim vodopadima duže smo stojali i gledali ih. — Na nekim mestima s velikom mukom otiskivali smo velike stene niz brdo, pa smo onda gledali za njima kako se silno kotrljaju, kako hiljade drugih stena pokrenu i za sobom vuku; sa nekom divljom milinom slušali smo kako tutnje niz brdo, i naposletku kako se stropoštaju u valovitu reku, te voda pljusne na sve strane. Na jednom mestu smo zapeli i tako veliku stenu otisli smo niz brdo da umalo nismo njome oborili jedan kameni most. Oko toga i oko drugih besposlica mnogo smo izdangubili. Ali šta znači to danguba za one koji još svojim trudom ne zaslužuju svoj hleb.
Blizu je podne bilo kad smo stigli na ono mesto što se zove Đavolji most. Izdaleka čula se huka od skakanja vode preko kamenja, izdaleka još moglo se primetiti da neka strahota pred nama stoji. Što smo se bliže primicali, sve su više mravi neke nehotične jeze kroz nas išli. Kad smo došli, vidimo da nas put preko toga mosta vodi na drugu stranu reke. Strahota je bilo pogledati, a kamoli tuda ići. Most je uzan a visok, reka ispod njega nije tekla nego je u samoj peni niz kamenje padala, tako da nam se, kad smo bili nasred mosta, činilo da se sva zemlja trese. Stari most, koji je u dvanaestom veku zidan, stoji malo niže, na jednom preko sedamdeset stopa visokom svodu; po njemu sada niko ne ide. U ratovanju 1799. godine taj su most zauzeli i branili Austrijanci; Francuzi ih potisnu odatle i mnogo pobiju, među njima istorija spominje i nekoliko srpskih imena. Tada Suvarov dođe sa pet hiljada Rusa i oteraju Francuze.
Kad pređemo preko toga zaista đavoljeg mosta, sednemo s druge strane, ne toliko da se odmorimo, koliko da se toga čuda nagledamo. Bregovi više nas bili su sklopljeni, na kojima se nije videlo ništa drugo osim kamena. Pogdekoji pramen oblaka prolazio je i krio nam i ono malo neba što se plaviše nad nama. Na sve strane sve samo golo kamenje, po kome ne može ni divlja trava da raste. Ispod nas šuštala je reka Rajis; od njene huke ništa se nije moglo čuti kad kogod govori. Put kojim smo dotle išli bio je zatvoren visokim urvinama. Nigde se nije video izlaz. — Ćuteći ležali smo na hladnim stenama, samo su nam oči vrljale i tražile kakavgod umiljat predmet, tražile da od želje vide kakav cvetak. Gledali smo na sve strane, ali što nam je god izlazilo pred oči, sve nas je to opominjalo da smo u velikoj pustinji. Sama divljačnost zabavljala nam je oči i misli naše. I ljuta guja i krilati orao beže odatle; jer je i za njih strahota tu zamrknuti. Nikakve senke od života nismo mogli primetiti. Toj planinskoj divljačnosti trebala je još jedna četa hajduka, pa da bude savršena. No mi smo ih zamenili. Nas dvadeset posedali smo na mostu i oko mosta. Ćutali smo. Ko bi nas sa strane gledao, mogao bi pomisliti da smo pravi hajduci koji u zasedi čekaju putnike. Izgled nas nije izdavao za hajduke, ali ono divlje mesto, ona zgodna zaseda, ono ćutanje naše, oni zamišljeni a pri tom oprezni pogledi predstavljali su čudnovatu sliku. U tome nekoliko njih počnu, a svi drugi prihvate, pevati onu pesmu iz Šilerovih Hajduka:
Slobodan život živimo mi,
Život pun sladosti;
Čarna je gora naš kvartir
Mesec je sunce mladosti.
Tutnjava vode, stene, pećine, cela okolina — sve je to odgovaralo toj hajdučkoj pesmi. Neka tama pokrila je korito reke i vrhove bregova. Mi bismo tri dana ostali tako da gledamo, da nije trbuha koji nema oči da gleda lepe i divlje predele. Tek kad ogladnesmo, prenemo se iz našeg udubljenog smatranja. Svaki se maši u džep da vidi koliko je sati. Svi se začudismo kad vidimo da je odavno prošlo podne. Okanusmo se daljega gledanja i čuđenja, pa otvorimo svoje putne knjige i mape da tražimo ima li gdegod blizu kako selo ili gostionica. „Evo!“ — povika jedan Bavarac koji prema nama na jednoj visokoj steni seđaše — „evo našao sam. Budite veseli i slušajte; knjiga kaže: od Đavoljeg mosta kad se pođe, odmah ide put kroz jedan kamenit i mračan tunel koji se zove Uriska rupa. Put kroz taj breg prosečen je godine 1707. Pre toga išlo se ozgo preko te velike urvine, i bilo je vrlo teško prelaziti. Nedaleko odatle ima selo Ačdermat sa 600 stanovnika. To selo ima četir gostionice i dobrog talijanskog vina.“ Ostavismo svi knjige i pažljivo smo slušali šta nam čita drug naš. On zatvori knjigu, uspravi se na visokoj steni, prekrsti ruke na prsima kao Napoleon i povika iz sveg glasa: „Junaci! Mi smo gladni i žedni; u ovoj pustinji nigde ništa nema. Pred nama stoji kamena i mračna klisura kroz koju moramo proći ili umreti. Selo Andermat sa svojim raskošnim gostionicama leži s one strane te mračne pećine. Sad imam dve reči samo da vam kažem: postavljen ručak sa talijanskim vinom leži samo pola sata odavde. Napred!“ — Tako je otprilike general Bonaparta govorio svojim republikanskim, gladnim vojnicima kad su sa vrhova ovih alpiskih bregova videli pitome doline Italije. Kad čusmo da do Andermata nema više od pola sata, hitro skočimo i pođemo s junačkim uzvikom: „Ura!“
3aista, put nas odmah uvede u jedan mračan i vlažan tunel. Išli smo kroz tu pomrčinu s nekim malim strahom, jer nismo znali gde ćemo i u kakvu ćemo goru pustinju i divljačnost izići. Taj prokop nije vrlo dugačak, a širok je da mogu kola proći. Kad iziđosmo na drugu stranu, svi se začudismo i zadivismo: pred našim očima otvori se prostrana, lepa dolina. Sunce toplo greje, nijednog oblaka nema da se vidi na nebu; sva dolina pokrivena pitomom travom; ljudi kose i svlače seno. Reka Rajis, koju smo od njenog ušća celim putem gledali da ne teče, nego s kamena na kamen okomce pada, ta ista reka verugala se tiho kroz tu ravnicu i milela je kroz livadu kao guja. Pred nama se pružio lep utrven put. U vrhu te poljane vidimo kuće i crkvu lepog nekog sela ili varošice. To je Andermat.
Kako je koji izlazio iz onog mračnog, podzemnog puta, svaki je stao kao ukopan, gledao je i divio se toj čudnoj promeni. Posle onih divljih, gorskih strahota učini nam se ta dolina kao neki raj. Mišljasmo da smo sve visine i oblake prošli i da smo došli u samo vedro nebo, gde sami gospod bog caruje. „Ovo je pravi raj!“ — poviče jedan od našeg društva. „Ako je ovo zaista raj, — poviče drugi — ja ću da potražim mog strica što je preklane umro, da mi pozajmi novaca, pa da se vratim u Hajdelberg gde ima više pivara nego bogomolja.“ — Mi nismo bili anđeli, zato smo se i smejali kad se o raju govorilo. Po našem gladnom trbuhu osećali smo da smo zemaljska stvorenja. Brzo smo prestali diviti se tim lepim okolinama. Trbuh, ako ne može biti bez zuba, bez očiju zacelo može biti. Pođemo brzo. Mesto pola sata, mi stignemo za dvadeset minuta u Andermat, gde smo tek iza punih stolova kroz prozore gledali i uživali u lepu izgledu na Ursku dolinu. Gostiju nađemo još dosta, osobito Engleza, koje posle ručka ostavimo na istom mestu, za punim stolom, gde smo ih našli. Bogati, besposleni putnici imaj u običaj jedan sat ručati, a dva sata sedeti te preživati. Mi smo iz Andermata odmah pošli dalje. Nismo se imali radi čega u tom mestu zadržavati. Nije nam nužno bilo odmarati se, jer smo celo pre podne, svaki čas, stajali i gledeći one vodopade i lepe predele odmarali se. Uostalom, kod đaka je lep običaj: kako je trbuh pun, noge su odmorne. — Udarimo desnom stranom te lepe doline koja je bregovima sa svih strana kao kakvo korito ograđena. Dolina je ova dugačka šest sati, a široka je samo pola sata. Kažu da je ta dolina negda bila jezero, dok voda nije provalila, te otekla. Sada na toj dolini ima četiri sela, u kojima ima blizu dve hiljade stanovnika. Oni se bave pravljenjem beloga smoka. Na toj ravnici koja stoji preko četiri hiljade stopa nad morskim koritom, u prošlim ratnim godinama delile su megdan tri velike vojske. Suvarov je predvodio ruske vojnike. To je bio starinski, čudnovat general. Pričaju o njemu da je znao da kukureče kao petao. On u logoru porani, mesto doboša lupne nekoliko puta rukom o ruku, i onda kukurekne. Tada svi vojnici ustaju i spremaju se. Suvarov, kad se jednom povratio s vojske i ušao u carev dvor, sretne u dvoru slugu što loži peći. Suvarov skine kapu i duboko mu se pokloni. Njegov ađutant reče mu: „Šta to radite? To je sluga što loži careve peći.“ — „Meni su kazali — odgovori Suvarov — da me i on može kod cara opasti i ocrniti.“
Selo Hospital nije daleko od Andermata. Kad dođemo u to selo, ostavimo gothardski veliki drum, koji vodi dalje u Italiju, i okrenemo jednom pešačkom putanjom koja ide preko snežnih bregova Furke i Grimzela. U tom selu više od deset ljudi nudilo nam se za vođe da nas preko ovih opasnih bregova prate i put nam pokazuju, da se gdegod u snegu i u pustim bregovima ne izgubimo i od gladi i zime ne pomremo. Mi smo držali da su nam naše putne knjige, u kojima se najmanje sitnice spominju, dovoljne, smejali smo se onim vođama što su nam pripovedali da se toliko nesrećnih slučajeva dogodilo onima koji su bez vođa išli. Nismo mogli ni misliti da se u sredini prosvećene Jevrope dvadeset odraslih ljudi može izgubiti i propasti. — Ostavimo gothardski put nalevo, a nedaleko odatle ima na jednoj visokoj steni kraj puta krupnim slovima napisano: „Suvarov pobeditelj“. — To je natpis za spomen srećnog uspeha ruske vojske 1799. godine. Tu je Suvarov bio vrlo pritešnjen od Francuza. Trebalo je imati duh Hanibala ili Bonaparte da se izbavi od takve opasnosti. Suvarov, koga su s jedne strane neprohodni bregovi, a s druge strane neprijatelji opkolili, padne u očajanje, i to očajanje spase i njega i njegovu vojsku. Kad ruski granatiri počnu uzmicati, Suvarov, pod čijom komandom dotle vojska nije bežala, istrči pred vojnike, legne u jedan jarak i sasvim ozbiljski zapovedi i poviče: „Ovde me zakopajte, ovde gde moji vojnici, moja deca, počinju da beže; hoću da umrem.“ — To razdraži Ruse, povrate se, te nanovo udare i žestoko potisnu Francuze.
Putanja kojom smo od Hospitala dalje išli jedva se poznavala, jer je sva okolina bila pokrivena samim kamenjem što se skotrljalo s bregova. Da smo veselo putovali, to se razume. Smej i šala nigde nas nisu ostavili. I išli smo brzo, da se ne bismo zadocnili. Želeli smo stići u Realn, poslednje mesto ispod bregova gde ljudi još stanuju. Svuda kud smo prošli bila je prava pustinja. Kako smo izašli iz Hospitala, naišli smo na reku Rajis, koja je mnogo manja nego sniže Đavoljeg mosta, no ipak bila je prilično jaka, i brzo je jurila. Mrak se počeo hvatati, a pred nama i oko nas ništa ne vidimo osim pustih i kamenih bregova. Međ visokim brdima brzo se smrkne; često u podne, kad je oblačno i magla, smrači se. Vreme se svaki čas menjalo, dunu jak i hladan vetar koji nas je gruvao u prsi. Snežni oblaci, jedan za drugim spuštali su se s bregova i padali oko nas. Nastade noć. Bila je takva pomrčina da se prst pred okom nije mogao videti. Stanemo svi. — „Mi smo izgubili put!“ — reče jedan. „Ako je tako, iz ovih vrtloga nijedan nećemo izneti glave“ — reče drugi. Za četiri puna sata našeg marširanja nikoga putem nismo sreli. Ni krave, ni koze, ni ptice, ni vatre, ni dima nismo nigde videli kuda smo prošli. Prava pustinja. Zabrinemo se, što ništa drugo ne znači nego — uplašimo se. Mladi ljudi nemaju brige, oni imaju samo strah. Nijedan od nas još nije prešao dvadeset prvu godinu. Reku Rajis bili smo izgubili međ ovim klisurama. Uzalud smo osluškivali, njeno šuštanje nigde nismo mogli čuti. U razgovoru i u brzom hodu ni na što nismo motrili. Izmeđ ostalih nezgoda i to beše jedna što smo ozebli i ogladneli. Umorni smo bili, to se razume, jer nijednog dana više prostora, a po ružnijem putu, nismo prešli. Sednemo svi i dogovarali smo se šta ćemo raditi. Razgovarali smo se u mraku; nismo mogli jedan drugog videti. Jedni su vikali da se vratimo natrag u Hospital, pa sutra da uzmemo vođe; no nismo bili sigurni da ćemo pogoditi put za povratak. Drugi su predlagali da naložimo vatru, pa da tu noćimo, ne misleći na zimu i na to što tuda nigde nema drva. Dugo smo se dogovarali, a ni na što se nismo mogli rešiti. Svaki je imao svoje mišljenje i svoj predlog. Trebalo nam je izabrati predsednika. Saglasismo se da stanemo u red, a jedan da broji, pa na koga padne broj sto trideset i četiri, taj da nam bude starešina, i kako on rekne, onako da bude. Rečeno učinjeno; i ta sreća pade na jednoga pravnika iz Pomeranije. „Čujte! — povika on veseo kao da smo ga za kralja izabrali. — Složili ste se da me slušate; mene je slučaj izabrao. Ja sam zemljak Blihera, ja ne znam drugo nego da idemo napred, pa makar šta bilo.“ — „Bravo!“ — povičemo mi sa sviju strana. — „Ali — produži on — pre nego što se krenemo, neka trojica idu na desnu stranu, severu, a trojica zapadu, da nađu reku Rajis, pa ćemo onda svi uz reku. Realn leži blizu te reke.“ — Odmah šestorica odberu se, i mesto oružja zapale po jednu cigaru, i pođu da traže reku. Da se ne bi u mraku i magli izgubili, oni su se neprestano međ sobom dovikivali, a mi smo im se svaki čas odzivali. Za kratko vreme našli su reku po njenom šuštanju. Obučemo svoje zimske kapute, pritegnemo uprte na leđima i pođemo dalje.
Pomrčina je bila gusta kao testo. Na svakom koraku zapletali smo se granjem i travurinom, posrtali smo i padali preko kamenja. Išli smo ćuteći; nije nam više bilo do šale i pevanja. Šuštanje reke bilo nam je jedini vođ. Čujemo njeno hučanje, a ne vidimo je, tako je bio mrak. Često smo do kolena upadali u vodu, jer se tuda reka beše razlila na sve strane. Ako smo pogdekoju reč rekli, to smo samo jedan drugog plašili. Neko govoraše kako po tim planinama ima opasnih zverova; drugi je pripovedao kako hajduci iz Italije, koja odatle nije daleko, prelaze ovamo, te pljačkaju putnike, i o mnogim drugim stvarima razgovarali smo. Kad, najedanput, oni što su napred išli, uplašeno poviču: „Stoj, ko si? Ne idi bliže!“ — Oni što su ostraga išli i daleko bili od te opasnosti, poviču: „Držite ga za gušu!“ Svi pomislismo na talijanske bandite. Gdekoji počnu u svojim torbama tražiti svoje male zakisnute pištolje. — „Mene pustite napred“ — poviče naš Bliher i potrči ispred sviju nas. U tome i mi svi skupimo se, spremni za bitku. Kad tamo, a ono jedan pastir tera pred sobom magare na kome su bile natovarene dve putunje pune mleka. On nam kaže da nismo daleko od Realna. Zapitamo ga možemo li tamo noćiti. On nam odgovori: da mogu noćiti petorica, ili najviše šestorica, a za više nema mesta; jer to je samo jedan mali manastir, i u njemu živi samo jedan pustinjak, stari kapucinerski kaluđer, koji prima putnike. Oko manastira ima nekoliko pastirskih koliba: to je sve. Pastir nam kaže još da se držimo neprestano reke, pa ćemo doći do jednog malog mosta, preko koga kako pređemo videćemo Realn.
Mi obdarimo tog pastira i pođemo dalje, veselo i bez brige. Razgovor, pesma i vreva opet počne. Svaki onda govoraše: „Ja se nisam poplašio. Onaj pastir nije nas prevario.“ Za kratko vreme dođemo na most. To beše samo jedna brvina, jedna uzana greda, preko koje smo morali preći. Išli smo polako i pipajući; brvina pod nama uvijala se. Tu smo strahovali: idemo preko uzane grede, čujemo kako ispod nas huči plahovita reka, a ne vidimo je. Našem uobraženju činilo se da su sve strahote pakla pod brvinom preko koje idemo. Da je jedan svojim korakom pogrešio i dole se stropoštao, svi bismo za njim otišli. Ovce kad idu preko te grede, pa kad jedna padne, i one sve druge kad dođu na to mesto redom skaču dole. Mi smo prešli srećno. Zemljak Bliherov išao je pred nama i svetlio nam paleći po nekoliko listova od svoje putne knjige. Kad pređemo reku ugledamo pred sobom slabu svetlost kao žižak. To je bio manastir Realn. Nama se jednako vrzlo po glavi ono što nam onaj pastir reče: da se ne može više od šestorice smestiti na prenoćište. Zato stanemo i počnemo se nanovo savetovati: šta da radimo. — Pa naposletku saglasimo se i rešimo: da četvorica odu napred, da lupaju na vrata i da kažu kaluđeru da nas nema više od četvorice. Pa kad on otvori vrata, onda da svi brzo uđemo. Pošto budemo unutra, onda i da hoće, ne može nas isterati.
Tako i učinimo. Četvorica izmakoše nekoliko koraka pred nama; a mi smo, ćuteći, u najvećoj tišini išli za njima. Oni počnu lupati na vrata. Dva psa iznutra odmah stadoše lajati; glas im beše krupan i strašan. Odmah posle prvog kucanja javi se onaj eremit na prozoru i zapita: „Ko je?“ — „Mi smo! — odgovori jedan od one četvorice — radi smo da prenoćimo.“ — „Ne žalimo dobro platiti!“ — pridodade drugi od te naše deputacije s kojom smo se mi već sustigli i pred vratima stajali. „A koliko vas je?“ — upita kaluđer dalje. No kako je smešno bilo kad najedanput mi svi graknemo „Nas petorica.“ — Takva vreva digne se od toga odgovara, da bi mogao čovek pomisliti da nas je čitava vojska. No stari kaluđer nije ni čuo, jer je već bio otišao da otvori vrata. Kad vidimo vrata otvorena, mi svi navalimo i počnemo se gurati ko će pre ući, i tako osigurati se da će pod krovom noćiti. Dobri kaluđer stajao je pored vrata uz duvar i, osvetljavajući nam ulazak, smešio se i radovao svojim mnogim mladim gostima. Odmah je poznao da smo đaci. Pusti nas odmah u jednu veliku sobu gde beše jedan dugačak sto sa prostim stolicama naokolo. Svuda pored zidova bile su drvene klupe. Bili smo zadovoljni što smo samo pod krov došli, pa makar i na tvrdim klupama spavali, a o večeri nismo se smeli ni misliti, jer je već bilo dockan. Samo se osvrtasmo da vidimo gdegod hleba. No kaluđer pošlje te dođe jedna žena, i dok smo se mi odmorili, poče se stol postavljati. On je sam sobom nadgledao. Za malo vremena donese se lepa večera. Prženih pilića, hladnog pečenja, jaja i drugih sitnica bilo je. Osim toga donese nam nekoliko činija najlepšeg meda koga nigde dotle nismo videli: beli se kao mleko, a tako je tvrd, da smo ga morali nožem seći. Sira, butera, mleka sa skorupom bilo je više nego što treba. Začudismo se obilatosti večere a kaluđer nam odgovori: „Manastir je božja kuća, ima svašta dosta.“
Čim se donese čorba, posedasmo oko stola, i onako umorni i gladni okupismo jesti. Kad najedanput pogledamo, a otac kaluđer u dnu sofre skupio ruke pa čita molitvu. Vidimo da smo po grešili što smo pre njegove molitve počeli jesti; gurnemo jedan drugog laktom, i svi ustanemo na noge. Ali ko da se uzdrži od smeja! — Čorba se puši na stolu, gdekoji žvaću, gdekoji, da bi smej prikrili, našli se u poslu te butelje otvaraju, neki kako su poneli kašiku ustima drže je punu u ruci; — tako, dok najedanput prsnusmo svi u jedan glas smejati se, i time svršimo molitvu. Razboriti onaj starac nije nam ništa zamerio, samo što nam šaleći se reče: „Sutra ćete zacelo imati kiše, što ste se smejali na molitvi.“ — Taj kaluđer beše veselog i zdravog izgleda. On je od onih božjih ljudi koji, posvećeni crkvi, nisu se odrekli sveta. I on sede s nama za večeru. Dobro talijansko vino otvori razgovor. Čudio nam se kako smo bez vođe smeli poći na bregove, i smejući se našim putnim knjigama i mapama, koje nam služe mesto vođe, kaže nam da ćemo mi sutra doći na takva mesta gde će nas sneg i vetar tako zavejati da nećemo znati otkuda se sunce rađa i gde zalazi: i da su mu putnici sa takvim knjigama posle tri dana lutanja polumrtvi dolazili.
Mi smo pri večeri, koja je dugo trajala, bili dobre volje. Pustismo se u pravo đačko veselje, šalu i smej. Dobri kaluđer pristao je s nama. Njemu se omili društvo. Setio se sveta, i radovao se da može nekoliko časova usamljenog pustinjskog života provesti u našem veselom i nestašnom društvu. Kad nestade pred nama običnog talijanskog vina, on ustade i pošto je u džepu napipao ključeve i zapalio sveću, izađe iz sobe. Svima nam beše milo, jer smo se lako mogli setiti da neće na drugu stranu nego u podrum. Tako je i bilo. Posle nekoliko minuta eto ga gde polako ide i smešeći se nosi u naručju nekoliko velikih butelja na kojima ne piše: „Svjat, svjat!“, nego „Malvasija“. Mi mu radosno pomognemo spuštati butelje na stol. „Eto — reče nam — tim vas častim. Svake godine gotovo prolaze ovuda studenti iz Minhena, Tibingena, Hajdelberga i drugih mesta. To su moji najmiliji gosti. Oni me razvesele. S njima se malo i ja nasmejem. Hladni i ozbiljni Englezi, bežeći od svoje ćudi i od duga vremena što ih kod kuće mori, kad dođu ovde, još većma naoblače ovo divlje nebo. Eto, pijte i uživajte vašu mladost. I ja sam negda bio vašega doba, i ja sam gdekoju godinu tako proveo, i ja sam živeo u velikim varošima; pa sada, evo, slučaj ili sudbina donese me međ ove planine, u ovu pustinju, da čuvam da se ne ugasi vatra u ovom božjem domu.“ — Tako govoreći ređao je naš domaćin jednu po jednu butelju niz sto. Pri tome poslu i mi smo mu pomogli. Butelje su već otvorene, čaše nalivene, mi se zgledamo i gurnemo jedan drugog laktom, dok naš oštri Pomeranac u ime sviju nas ustade i podiže čašu: „Da bog večito podrži slobodu Švajcarske! — poče on — i da sinovi ovih slobodnih bregova i stena ne poznadu nigda više šta je to jaram tuđega gospodarstva; da ne poznadu nigda ni od tuđina ni od svoga šta je to neograničena volja pojedinih ljudi! Zakon da bude vrhovni glavar, sloboda da im bude večita kraljica. Napredak, poredak i opšta sreća da bude cilj njenih stanovnika. Ljubav, sloga i pravda da im bude društvena sveza. Da bog dâ da Švajcarska doveka ostane zvezda prethodnica jevropske slobode kao što je i dosada bila!“ Ova lepa zdravica završena je kucanjem čaša i pevanjem najlepših đačkih pesama. Druge zdravice bile su izmešane. Domaćinu, koji je češće išao u podrum, pili smo nekoliko zdravica, i on je na svaku odgovarao punom čašom, i pio u zdravlje svojih gostiju i za slogu Švajcaraca, koja im je sada malo poremećena. — U neko doba noći svršimo veselje i odemo da spavamo. Smestimo se svi u tri sobe. Imali smo postelje daleko bolje nego što smo se nadali. Slatko zaspimo misleći na Getea koji je, 1799. godine putujući ovuda, prenoćio u istim sobama.
Sutradan, kako se probudimo, potrčimo na prozore da vidimo kakvo je vreme napolju. No kako je koji pogledao kroz prozor, on se lupao u prsi i bežao nanovo u vruću postelju; jer je napolju hladna kiša pljuskom padala. Tek u neko doba, kad čujemo da je gotov doručak, jedan po jedan siđemo u onu sobu gde smo večerali. Sve što je potrebno za švajcarski doručak, bilo je već na stolu. Svaki sedne na prvu stolicu koju je praznu našao. Opet s nama sedne i kaluđer kao i sinoć, samo što nije čitao nikakve molitve. On je rado govorio, mi smo ga rado slušali. Hvalio je Švajcarsku, njene mudre uredbe, njene proste običaje; mi smo mu preko zalogaja sve odobravali. Najposle kaže nam da se mi nikako ne smemo krenuti dalje po tako rđavu vremenu, jer možemo u snegu svi izginuti. Pripovedao nam je mnoge nesrećne slučajeve koji su se dogodili putnicima. Dok je on to govorio, mi smo delili među sobom kajganu od jaja, mazali smo buterom i medom kriške hleba i dolivali smo vina u prazne čaše. Pri doručku zaboravismo kako je napolju. Zveka čaša i lupa tanjira i viljušaka odgovarali su i prkosili pljusku. Kažemo kaluđeru da ćemo sedeti u toj božjoj kući dokle god kiša ne prestane. I zaista, bismo više dana, jer nam beše po volji jesti, pa spavati. „A šta ću ja raditi — predusrete nas čovekoljubivi kapuciner — ako danas ili noćas dođe još jedna gomila putnika, koji su ozebli i umorni, kao što ste vi juče došli? Gde će oni noćiti? U ovom mesecu nema dana kad putnici ne prolaze ovuda.“ — Mi slegnemo ramenima i produžimo naš doručak koji se beše pretvorio u pravi ručak.
Tek što mi počnemo oko stola dremati i zevati, a na vrata rupiše nekoliko putnika, međ kojima su bile i dve ženskinje. Oni su nameravali istim putem na bregove kao i mi. Imali su za našu sreću tri vođe. Vodili su još dva magarca osedlana, na kojima,su one dame dotle jašile, gde je put bio ugodan. Obradovasmo se novom društvu, a i oni nama; nisu to bili Englezi, pa im beše povoljno naše društvo. Svaki lakše podnosi nezgode i opasnosti kad je društvo veliko. — Novi gosti sednu i počnu jesti, a mi za to vreme ugovorimo s vođama i obvežemo ih dobrom nagradom da i nama svuda usput budu na ruci i u pomoći. — Kako novi putnici budu gotovi s doručkom, mi se oprostimo s našim dobrim domaćinom. Možemo se pohvaliti da nam je za takav lep doček načinio vrlo malen račun. On nas daleko isprati. Penjući se uzbrdo, nebrojeno puta vikali smo zbogom. Na bregu Bernhardu ima takođe jedan veliki i bogat manastir gde primaju putnike, ali pričaju da su tamo kaluđeri vrlo čudnovati: pitaju najpre putnike, pre nego što ih prime, jesu li dobri katolici. — A ovaj kaluđer primio nas je lepo bez ikakve ispovesti, i za trpezom prva mu reč beše: Il’ ćete talijanskog ili francuskog vina?
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .