Poglavlje 1
Uvrh sela Velike Vrbnice, čak gore — već pod planinom Vratarnom — vidi se odovud s Latkovačkih pogledi, skromna seoska kućica i uz nju dve-tri zgradice.
To je kuća udovice Mione.
Pokojni Sibin Džamić poginuo je u drugome ratu, iza Jankove klisure.
I sad se pričaju priče o Sibinovu junaštvu i kuraži. Ko ga god spomene u Velikoj Vrbnici — svak će reći: „Bog da ga prosti!…“
Njegova Miona ostade samohrana s troje siročadi. Dva sinčića i jedna kći. Sve jedno drugom do uveta. Najstarijem, Ognjanu, beše tek sedma godina.
Seosku kuću ne može zadesiti grđa nesreća nego kad ostane bez muške glave.
Ta je nesreća zadesila još mnoge kuće u ovome kraju. Mnoga udovica žalila je i prežalila svoga domaćina. Posle godinu-dve dana neka se preudade; neka ode u rod i odvede svoju decu tuđem ocu.
Sibinova Miona ne htede se ugledati na svoje, po nesreći, druge. Otresita i vredna žena prihvati u svoje ruke i teške ratarske poslove…
Mioni se sve činilo — doći će Sibin, pa kako će mu pogledati u oči kad zateče svoju kuću rasturenu i pustu!…
Pokojni Sibin ima dosta braće i bratanaca, odeljaka. Svi su vredni, otresiti, dobrodušni ljudi. Nema dana kad se koji od njih ne svrati kući Mioninoj — da joj pomogne štogod.
Najviše je pomagao Mioni mlađi brat Sibinov, Jelenko.
Ne jedanput govorio je Jelenko svojoj snasi: — Zašto me, snaho, ne poslušaš? Što ne pređeš u našu kuću? Vidiš li, jadna ne bila, da ne možeš izići na kraj s tom dečicom!… Kud ćeš, jadnice, pre? Da imaš sto ruku, opet ne bi mogla tako sama stići da sve uradiš… Što ne dođeš barem dok ti dečica stanu na snagu?…
— Ne mogu, dešo! — odgovorila bi mu Miona uzdahnuvši.
— Ama što ne možeš, snaho? U našoj kući bilo bi ti i lakše i rahatnije…
— Kako bih ja, bolan dešo, mogla ugasiti ovo ognjište, gde su se ova siročad prvi put vatre ogrejala!… Šta bih rekla posle svojoj deci, kad bi me zapitala: „Čija je, nano, ona kuća što je zarasla u zovu i korov, te niko ne sme ni danju u nju ući?…“ Kad bih tako učinila, mene bi sapreo onaj hleb i so što sam pojela u ovoj kući s pokojnim Sibinom!… Sačuvaj, bože!… Nikad, dešo, nikad!…
Jelenko samo slegne ramenima, pa zajmi ralo i volove, te ode na njivu da uzore Mioni koliko joj treba za usev.
Ti dobri ljudi pomagali su joj svakad u težem radu poljskom — što već ne može da savlada slaba ženska ruka. Oni joj uzoru malo njive, poseju i srede kao sebi. Ostalo radi sama Miona. Sama okopava, plevi, žanje. Nikad se neće požaliti da joj je teško. Hoće i u tom da joj pomognu. Njoj čisto bude krivo. Obično im odgovori:
— Hvala vam! Gde je bilo teže, tu ste mi pomogli. Ovo već mogu polako i sama!…