Poglavlje 2
Bilo je već prevalilo pô noći. Učitelj Nikola, umoran, spava uvelike. Dok stade lupa na vratima školskim. Lupa — rekao bi, sad će vrata istaviti. Skoči Nikola onako bunovan i viknu:
— Ko je to?
— Naši smo! — odgovori neko spolja, a jednako gura u vrata.
— Koji naši? — upita učitelj Nikola promoliv se kroz prozor.
— Ja, učitelju, — odgovori Marjan i priđe prozoru, a iz njega zaudara kao iz rakijske mešine.
— A ti si to, Marjane! Otkud noćas u ovo doba? — Imaš budak, učitelju?
— Budak? A šta će ti budak? — upita Nikola čudeći se šta je tome noćas naspelo.
— Budak… treba mi. Imaš li?…
— Okani se ti, Marjane, noćas budaka… Idi te spavaj — bolje će biti. Ne dam ti ja sad ništa!…
— Ama, molim te, učitelju, daj mi! Bogami, čuvaću ko svoje.
— Ne dam, Marjane, ne dam. Idi, hoću da spavam! — reče Nikola odsečno i zatvori prozor.
Marjan promrmlja nešto, pa se uputi pravo Savinoj kući — prema školi na jedan dobar puškomet. Stade lupati i njemu na vrata. Sava zahrkao, pa baš ni u uvo. Marjan lupa još žešće.
— E, e, ko je, a? — dreknu Sava iza sna, pa skoči te otvori vrata.
Marjan, kako beše navalio, umalo ne pade na nos preko praga.
— O, o! Drž’ se!… A šta ćeš ti sad? — upita Sava razbirajući se.
— Imaš, ćato, budak?
— Šta?!
— Imaš budak — budak treba mi.
— Budak?! — ponovi Sava u čudu. — Hm, budak… A što će ti noćas budak?… Imam ja, te još kakav budak!… Mnogo pametniji od tebe… A što će ti?
— Ta treba mi. Ako imaš, daj — nemam kad čekati!
— Ne dam dok mi ne kažeš što će ti.
Marjan, nema se kud, ispriča Savi sve — i što će mu, i kud se sprema noćas sa Simicom.
— Aha, baš ti tek sad ne dam!
— Pa što me onda varaš?… Dela, bogati, daj mi.
— Idi, idi kući te spavaj! Okani se ćorava posla… Gle ti njega, napao noćas buniti ljude! Idi, ne dam budaka! — reče Sava i zatvori vrata.
Marjan opet nešto promrmlja, pa se vrati. Dok se tek Sava priseti, pa brže za njim:
— Marjane!
— Oj.
— ’Odi, ’odi da ti dam.
Uze iza vrata budak i iznese, te mu dade rekav:
— Ali sutra zorom da si doneo — čuješ?
— Nemaj brige, ćato, i pre zore — obeća se Marjan; zaturi budak na rame, pa ubrza Simičinoj kući.
Sava se brže-bolje obuče, pa poteci školi. Sad opet on uze lupati na vrata školska. Nikola taman beše sveo oči, trže se kad ču opet lupu; promrmlja onako bunovan: „Ta kakva je ova napast noćas!“ pa ustade i izviri na prozor.
— Ko je?
— Ja, Niko! Otvori da uđem — odgovori Sava prišav prozoru.
— Eto ti sad opet, ti! — začudi se Nikola. — Ček’ da otvorim! — i otvori vrata. — A koji je bes tebi noćas? Da nećeš i ti budak?
— Zar je i od tebe iskao? — upita Sava smejući se. — Ja mislim samo je mene budio.
— I jamačno dao si mu?
— Dabome.
— A ako učini kako čudo noćas?…
— Ne boj se… Znam ja šta će mu. Nego dela, oblači se.
— Da se oblačim? — upita Nikola uzbezeknuv se. — A što sad da se oblačim?
— De, de — obuci se ti samo, pa ćeš videti što.
— Ja, bogami, ne mogu. ’Oću da spavam.
— Ali molim te, obuci se!… Zar ti meni ne bi učinio toliko ljubavi?
Počeška se Nikola iza vrata — šta će sad? Tu se apeluje na ljubav, ne može mu odreći. Najposle, hajde da se vidi i ta komedija, pa makar se sutra malo i odspavalo — i onako je praznik. Obuče se i Nikola.
— E sad, Niko, ponesi verige, — reče Sava — pa ’ajdemo!
— Verige?! — uzviknu Nikola začuđenije nego da mu je zaiskao tri budaka odjedanput.
— Verige, verige, ja! Ponesi samo — potvrđuje Sava smejući se.
— Ja, bogami, gotovo neću da idem — poče Nikola da se usteže. — Ovo je noćas da bog sačuva!… Jedan lupa — „daj budak“; drugi „Obuci se i ponesi verige“. Hm, budak, verige, ići u ovo doba… nisu čista posla!…
— Ta šta se zanosiš vazdan! — oseče se Sava ozbiljno, pa otkači iznad ognjišta verige. — Eto, ja ću ih poneti, ako se bojiš… ’Ajde ti samo!
Nikola sleže ramenima i pođe za njim.
Udariše sve jarugom dok izbiše pod Simičinu kuću. Pred kućom taljige i za njih privezan mrkov, koji tokorse malo frknu i naroguši uši osetivši da ide neko. Sava i Nikola prilegoše za jedan koš i ućutaše se.
Malo postaja, a škrinuše vrata. Iziđe Simica, zaturio nekaku vrećetinu i motiku na rame, a za njim Marjan sa Savinim budakom. Sava i Nikola još više prilegoše da ih kako ne opaze.
— Simo, more, kuda ćeš ti noćas u ovo doba? — viče poluglasno Julka Simičina s kućnjeg praga za njima.
— Spavaj ti tamo, spavaj! Šta zijaš noćas? — oseče se na nju Simica.
— Ama, ne idi more!… Jesi l’ pijan, manit li si? Kako te kopanje snašlo noćas uoči praznika!?
— Oćeš ti ćutati jednom, il’ da ti dođem tamo?! — prodera se Simica još oštrije.
Julka tek učini: — O, bog s nama, luda čoveka! — pa pritvori vrata i nešto još progunđa…
Oni zamakoše niz voćnjak i nesta ih u pomrčini.
Sava i Nikola poćutaše još malo dok se sve utaja.
— Ded sad! — šanu Sava i gurnu laktom Nikolu — verige za kraj, pa vuci i trči oko kuće, ali brzo!…
Nikola zinuo od čuda, pa ga samo gleda.
— Ta dela, šta ti je sad! — reče Sava, a napregao se već od smeha. — I još ukći onako strašno, debelo, znaš… No de, šta si zinuo, da se ne dangubi!…
— ’Ajde da i to čudo bude — reče Nikola ni sam ne znajući šta će. — O, napasti noćas!…
Uze verige za kraj, pa juriš oko kuće.
Stade zveka veriga, a Nikola tutnji što igda može i ukće. Dok ti istom uze bobotati u kući prestravljena Julka. I mrkov se poplaši, poče se trzati i pomače kola. Sava se već zacenio od smeha. Pritrča kolima te odreši mrkova, pa učini Nikoli „šš“ da ide za njim, i obojica s mrkovom otutnjiše niz jarugu naniže…