Poglavlje 3
Sutradan već po obližnjim kućama počeše se žene i babe sašaptavati:
— A znaš, jadna, šta je noćas bilo?
— Šta, jado?
— I ne pitaj, bome!… Ovaj nesretni Simica i onaj pijani Marjan, uzeo ih đavo u svoju ruku, otišli da iskopaju nahotče. Vesela Julka ostala sama samcita — dok, veli, ništa ti bog ne dade… stade zveka, tutanj, rika, rzanje, lavež, kukurekanje… ama, sve što je u boga avaza — zavrišta oko kuće! Jadna Julka umalo nije presvisla od straha!
— A šta li će to biti, drugo moja?
— Ništa drugo, nego onaj — u kamen udario!
— O, bog s nama i anđeli božji!…
I tako žene i babe krste se i sašaptavaju, a siromah Simica pokunjio se, pa hita sreskoj kući.
Kapetan Paja uranio pa sedi u hodniku pred kancelarijom na hladovini, a Simica te preda nj.
— Dobro jutro, gospodine! — pozdravi kapetana, na stade gologlav i snužden.
— Bog pomogô, Simo! A koje dobro? Što si se okunjio, bolan?
— Zlo, gospodine! — utanji Simica.
— Kako zlo, naopako!
— Nestalo mi noćas mrkova.
— Jes’ ja?
— Jes’, bogami, gospodine! Nigde ga nema… Evo od jutroske ga jednako tražim; obigrao sam svu Meonicu; trčao sam čak i u Paštrić, već s nogu spadoh, pa nema, gospodine, baš ga nigde nema!…
— Pa šta ću ti ja sad? — reče kapetan i sleže ramenima.
— Ama molim te, gospodine, — utanji opet Simica, — ako boga znaš, naredi da mi se potraži… Siromah sam, gospodine, šteta — ako propadne, ne znam kuda ću.
— Oćeš valjda da raspišem da se traži? — upita kapetan.
— Jes’, jes’, gospodine, — ubrza Simica, — zapiši tako ti boga, kako znaš, samo nek se potraži! Molim te, gospodine, tako ti sreće — sve mu zapiši, ama sve, sve, što god znaš…
— A što ti to nisi javio najpre opštini? — reče kapetan. — Zar ne znaš kako ide red? Opština bi posle meni javila…
— A šta ja znam, gospodine, prost čovek… Molim te, moći će zar i bez opštine… Svud sam, bogami, tražio, pa nigde!
— Odi amo! — reče kapetan pa ustade i uvede Simicu u kancelariju; otvori jedna vrata od druge sobe, gde seđaše za stolom jedan dežurni praktikant, dugačak, kao pritka, pa mu reče: „Dede, ćato, uzmi ovog čoveka na protokol!“
Simica osta s praktikantom, a kapetan zatvori vrata za sobom.
Dokle je trajalo to uzimanje na protokol — valjda će znati sam kapetan, a znaće i Simica, koji se već beše oznojio pričajući po nekoliko puta svoju nedaću noćašnju; a znaće najposle i dugački praktikant kapetanov, koji je čitav sat utrošio i nekoliko tabaka iskvario — dok mu jedva za rukom ispalo da kojekako popiše sve belege i dobrote Simičina mrkova.
Međutim, dok se siromah Simica uzimao na protokol, dođe kapetanu dućandžija Đoša. Potpunom učtivošću i odanošću, kaku već može pokazati i jedan dućandžija seoski, pozdravi kapetana.
Odmah ti tu oni zaturiše razgovor. Kapetan se žali kako je teška služba, kako se mučno živi, kako ga neće da unaprede. Đoša se opet žali kako rđavo ide radnja, novac ne pada, mušterije nema. Uzdiše kapetan, uzdiše Đoša. Jedan se teška kako se mora trpiti, drugi se teška kako se iz svoje kože ne može nikud… Ele, malo-pomalo okrete se razgovor nekako slučajno — te kapetan sazna od Ćoše ko je sinoć bio u meoničkoj mehani, šta se govorilo i ko je iskopao nahotče. Kapetan samo vrti glavom, pa se čudi: „O, gledaj ti njih, molim te!… Čekaj ti, naučiću ja njih pameti!… E, e, — baš ne možeš s tim ljudma izići na kraj!“ U tom čuđenju kapetan i zaboravi upitati Đošu, kad pođe, kojim je poslom došao. No može biti, ni on mu ne bi umeo to kazati načisto.
Kapetan je još vrtio glavom, dok eto ti iz sobe Simice i dugačkog praktikanta. Dugački praktikant čita protokol, a Simica zaintačio:
— Jes’, jes’, gospodine! Sve je tako! Ama baš sve kako sam kazao… Molim te… Ej, moje nevolje!… Molim te, gospodine, nek se svud dobro traži!
— Dobro dobro! — reče kapetan, pa zapovedi ćati: odmah načini akt načelstvu da se raspiše svud za ovog konja.
Praktikant zamače u svoju sobu, a kapetan se okrete Simici, pa vrlo ozbiljno i gotovo ljutito upita:
— A je li ti, more?! Ko tebi reče da ti kopaš noćas ono dete?
Simicu čisto kao da neko posu vrelom vodom, pa u onoj zabuni poče mucati:
— Ja, ja, gospodine — bogami, eto… nisam ja, nego oni… Zdravlja mi — nikad ni pomislio… Idi, vele, te iskopaj… a ja šta ću?…
— Odmah da si išao, s kim si i kopao — da vratite dete na svoje mesto gde je i bilo!… Jes’ čuo, sad odmah — ili ne, noćas moraš! Kad si ga noću već jednom kopao, kopaj ga noću i opet — jes’ čuo?… Da se nisi glavom šalio! Ako sutra ne osvane gde je zakopano bilo, oderaću te… Gle ti njih sad!… Pa još benetate koješta po mehani s onim vašim ludim popom!…
Kapetan je prilično mrzio pop-Stevana, te se tako sad i izreče o njemu.
— Oću, bogami, gospodine!… Odmah noćas — i pre zore, gospodine, zdravlja mi!… Ja ću to sve s Marjanom… Šta ću, gospodine, siromah čovek!… Ej, bog ih ubio, kud i to da mi još natovare na vrat! Malo mi je zar moje nužde i nevolje! — okupi Simica jadikovati.
Kapetan zazvoni i Simica iziđe iz kancelarije brišući znoj kao grašak krupan, pa stište kao oparen kući.
Sutradan osvanulo je nahotče opet na svom prvašnjem mestu. Već svuda po selu govore kako je preksinoć bio tutanj, zveka i rzanje oko Simičine kuće, i kako je nešta odvelo njegova mrkova.
Simica otarasio jednom brigu s vrata, pa ne bojeći se da će ga kapetan oderati — uspavao se, a sunce već prilično odskočilo. Bi još dugo spavao da se Julka nad njim ne razrakoli:
— Ej, Simo, Simice! Ustaj, more, diži se! — On se samo okrene na drugu stranu, progunđa:
— Ne diraj se! — pa zašiče opet.
Zva ona, zva — aja, neće da ustane! Povuče ga najposle za nogu. Đipi on kao besan, zbaci sa sebe ponjavu, te joj smaknu konđu i raščuperi je svu — koliko je lupi onom ponjavčinom, pa se prodera:
— Jesi li ti poludela jutros?!
Ona smejući se veselo odgovori:
— Ta šta ti je, bolan, što ne ustaješ? Evo nam mrkova!
— Gde je? Otkud? — kliknu Simica i stade zverati gde će da ugleda svog mrkova.
— Eno ga u voćnjaku, pase. Probudim se jutros, a on vezan za kola tu — isto onako kao što si ga ti ono veče vezao.
Simica nemaše kad više pitati nego poleti naniže u voćnjak…