Poglavlje 4
Prošlo je skoro pet meseci. Po selu se slabo govori o zveci i tutnjavi oko Simičine kuće; kašto samo na kakoj pijanci uveče, pored ostalih priča o vampirima, pomenuće se i to. Nahotče je na mestu. Kapetan nije oderao Simicu. Grad nije nikom ništa pobio; gotovo ga nije ni bilo toga leta… Seljaci počeše uviđati da i pop pokašto može mlatiti gloginje. Simica opet vozi na svojim „kočijama“ putnike i drugu kiriju. Sve stvari idu svojim redom. Jedino što se desilo za to vreme neobično — onaj dugajlija praktikant što je pre uzimao na protokol Simicu zbog njegova mrkova, dobio je sad za pisara i premešta se u drugi srez, a na njegovo mesto poslali nekakog dečaka: izgleda kao metiljava ovca — jadno, suvo, neokretno, ne ume čestito ni govoriti…
Tek beše kapetan ušao u kancelariju i seo za svoj sto, a pandur unese jedno pismo. Kapetan otvori, pročita i poluglasno reče: E, siromah Simica — ništa od njegova mrkova! Nadao sam se od ovog poslednjeg akta da će biti što, pa badava!… Baš mi ga žao! Nosi tamo nek se sajuzi!
To je bio poslednji akt od okružnog načelstva; javlja kako su sva načelstva i svi sreski načelnici već odgovorili da „traženog mrkova“ nigde nema…
Kapetan preturi još neka akta preko ruku, dok eto ti opet pandura, prijavi novog zvaničnika:
— Jedno momče čeka.
— Pusti ga.
Otvori pandur vrata i uđe plašljivo novi zvaničnik s pismom u ruci. Kapetan uze pismo i, pročitav, stade meriti novog zvaničnika od glave do pete.
— Jesi, more, još gde bio u službi? — Nisam — odgovori novi zvaničnik.
— Pa šta si dosad radio?
— Učio sam.
— Zanat?
— Nisam nego školu.
— Pa što nisi još učio?
Novi zvaničnik obori glavu i onako zbunjen protunjka gotovo kroz nos.
— Ne može se…
— Viš, brajko, — uze kapetan po svom običaju da mu malo očita — kad nisi mogao učiti školu, bolje bi bilo da si učio zanat. Dok se ovde unaprediš, tamo bi mogao biti svoj gosa… Nije baš ni ovo lak ’leb — nemoj misliti!
Novi se još više zastidi i pocrveni do ušiju.
— A koliko si škole izučio?
— Dve gimnazije — odgovori novi gotovo šapćući i krijući oči.
Kapetan ga malo promotri i premeri, pa zazvoni i reče:
— ’Ajd, idi tamo na svoju dužnost — pokazaće ti pandur. Ali pazi da se dobro vladaš!… Nemoj se svađati sa praktikantima. Nemojte tamo sipati pesak jedan drugom na glavu, ni privezivati kojekake repove na kaput kad izlazite iz kancelarije; jer ne mogu više trpeti da vas ismevaju oni geaci po mehani… jes’ čuo, nije ovo ludačka kuća!… Pa onda nemojte se zgađati lenjirima, ni brljati astale mastilom. Nemojte mi drljati po duvaru kojekake kuke, kao onaj dugački što se sad tornja odavde; jer koga u’vatim, uši ću mu iščupati!… Sad idi, pa radi čisto što ti se da, nemoj praznosloviti; vladaj se dobro, pa možeš vremenom biti i unapređen!… ’Ajd sad na posao!…
Novi zvaničnik slušajući taku lekciju zbunio se da ne može gore biti; pohita na vrata i umalo ne udari nosom o učitelja Nikolu, koji baš u taj mah uđe sa svojim Savom. Oni su uvratili po platu i da se jave kapetanu, pa da idu poslom nekim u Valjevo.
— A ’oćete li na kolima? — upita kapetan.
— Dakako… Išli bismo i peške — lepo je vreme, ali nam valja petljati i nositi mnogo kojekakih stvari.
— Pa ’ajd ponesite i jedno burence majstor-Stojanu, neka ga opravi. Ide blagdan — trebaće mi.
— Drage volje, ponećemo — reče Nikola.
Kapetan ih isprati s burencetom čak do kola. Kad ugleda Simicu s njegovim „kočijama“, nasmehnu se pa reče:
— E, Simo, ’oćeš još da kopaš nahotčad?
— Nikad, gospodine, daleka im lepa kuća! — odgovori Simica, a namešta nešto po kolima.
— Ne da ti đavo sedeti s mirom… Nego šteta, Simo, tvog mrkova nigde! Sad baš dobih poslednji odgovor od načelstva!…
Sava i Nikola prsnuše u smeh. Sava samo što nije legao da se valja od teška smeha. A i Simica se zapenio, pa samo cepti.
Kapetan u čudu izbečio se, pa ne zna šta da rekne:
— No šta vam je sad?…
— Pa eto mu mrkova — reče učitelj pokazav rukom kljuse upregnuto u taljige, pred samim nosom kapetanovim. Kapetan se tek samo uzbezeknu.
— O, da si ti živ i zdrav, gospodine, — poče Simica povrativ se malo od smeha — ja sam ga našao još ono jutro kad sam vratio nahotče na mesto.
— Još ono jutro! — uzviknu kapetan i pljesnu se rukama. — Ih, ja grdne bruke pisati toliko!…
— Aha, gospodin-kapetane! — priskoči Sava, povrativ se od smeha, čisto zajedljivo — ko ono ne piše nikad ništa u vetar? Moja je opklada! To je žao za sramotu — sećaš se!?…
Kapetan samo što spodbi ono burence, pa s njim za plot u avliju. „Daj ponećemo!“ viču oni. Aja — on ode kao oparen u kancelariju; samo tek tresnuše vrata za njim.
Sava i Nikola posedaše, Simica ošinu mrkova, i opet se otkotrljaše nasipom Simičine kočije, a u njima putnici gotovo oplakali od smeha.
— Šta si, vere ti, dao za tog mrkova? — upita Sava Simicu kad odmakoše.
— Dve rublje nasred valjevskog vašara. Ima odonda ravno tri godine. I bog da pomože, dobro me posluži!
— Eto, Niko, jevtin raspis — reče Sava. — Simičin mrkov dve rublje, a raspis više i od deset rubalja!…
Za kratko vreme puče po celom srezu bruka o mrkovu i raspisu kapetanovu. Seljaci to okitiše, namestiše i udesiše još zgodnije. Kad stanu pričati gde na saboru — sve se živo izvrće od smeha.
Kapetan nije nekoliko dana izlazio u srez, nego slao svog pisara. I posle kad god iziđe, gleda čas pre da izmakne, nekako mu nije bilo ni do razgovora ni do hvale…