Poglavlje 2
Sutradan opet uranio ćir Trpko, pa pogleda hoće li naići kaka mušterija. Dok eto ti Vitomira, uputio se mehani; o ramenu mu nekaka garabiljčina, a za pojasom dve pećanke. Čim ga vide, ćir Trpko stade se smejati, pa povika:
— Be, Vitomire, ’oćeš u ’ajduke!?
— More, ovo ti je došlo gore i od ’ajduka!
— A što, kako gore?
— Eto kako, ne sme čovek serbes ni u svoj zabran izići.
— Hm, što ne sme? — upita Trpko i namršti se.
— Ta znaš, — poče Vitomir sasvim polako i bajagi poplašeno — počeli se ovud viđati nekaki lopovi.
— Gde, more, gde?
— Ta noćas su tumarali gore po šumi i prelazili čak i u moj zabran.
— Hm, ne laži, bre! — učini ćir Trpko kao ne verujući.
— Bogami, jes’! Jedan je kresao na mog čobanina, i sreća te mu nije upalila puška, a ubio bi ga.
— Uh, uh! — povika ćir Trpko uplašeno. — A koliko gi ima?
— Viđaju se dvojica, a jamačno ima ih još. Valjda su gde na Velikom Kosmaju.
— E, e, nestreća! — učini ćir Trpko. — A da li to zna kapetan?
— Može biti i da zna; ali dok on krene poteru, oni mogu ovud jade pograditi — samo dok se spuste u selo.
— Noćas li, reče, videše se?
— Noćas! — potvrdi Vitomir, pa ode najlak naviše; a nešto se smeši.
Gazda Trpko uđe u mehanu, pa viknu svoje momče:
— A be, dete, donesi mi onija pusat!
— Šta, gazda, puški da donesim?
— Puški, puški, bre, donesi! — prodera se ćir Trpko. Otrča momče i iznese nekake dve cevare i jednu dugačku arnautku kao pritku. Odmah ćir Trpko uze nekake krpetine, pa stade čistiti svoje oružje.
Dok eto ti pomoli se na vrata Tiosav; i u njega za pojasom mala puška i nekaka dugačka nožina. Pogleda Trpka, nasmehnu se jedva primetno, pa upita:
— Kako, ćir Trpko?
— Eto kako, sega sam u Romanija!
— A šta se ti oružaš?
— Ne me pitaj, more! — pa ustade, priđe Tiosavu i sasvim šapćući reče mu: — Znaješ li, more, da ima ’ajduci?
— Gde? — upita Tiosav, tokorse iznenađen.
— Gore u Kosmaj! Dvojica gi ima.
— E jes’?
— Jes’, bogami ti kažem! ’Edan je hteo da ubije momak Vitomirov sos pušku, teke mu ne upali.
— E vi’š ti sad belaja! — učini Tiosav uzdržavajući se da se ne nasmeje. — Bogami, eto ih noćas u selo.
— A zašto ja kurdišem ovija pusat? — reče ćir Trpko, i tu učini „hm, hm“ i kucnu prstom u čelo da pokaže kako je to pametna glava.
— Ama da vi’š ti, ćir Trpko, još neke bede! — poče sad Tiosav sasvim ozbiljno.
— Ošte beda! Kako, more!
— Odnekud naišli kurjaci.
— Kurjaci!?
— Jes’, bogami! Meni noćas dve ovce zdrpili. Da nije čobanin nadao viku — zlo!
— E, e! — učini Trpko kao ne verujući.
— Ja ti kažem. Napast neka — eto čovek sad nije pristao ni iz kuće kročiti bez pusata — reče Tiosav, pa iziđe iz mehane gradeći se zabrinut, a u sebi se napregao od smeha.
— Ih, ih! — zavika ćir Trpko, pa dokopa jednu od onih svojih cevara i zape žurno čistiti je. Naviknu na momče da mu donese barut, pa uze i puniti.
Utom uđe u mehanu neki Velja, pa kad vide šta čini Trpko, začudi se:
— O, o, šta je tebi jutros, ćir Trpko?
— Ne me pitaj, more, nesreća!
— Kakva nesreća?
— ’Ajduci, kurjaci, nesreća! Došô zeman da poginemo sos našu stoku.
— A gde to, Trpko? — upita Velja i grohotom se nasmeja.
— Eto gore, u Kosmaju!
— More, kaki ’ajduci, kaki kurjaci?
— Ama kad ja kažem, de!
— Ti si, bogami, to usnio!
— A’de, a’de, gledaj svoj posao! — reče mu ćir Trpko gotovo ljutito što mu ne veruje. — Ne razgovaram više sos tebe.
Velja sleže ramenima, uze jednu žišku na lulu, pa iziđe rekav:
— E ako, ako, ćir Trpko!…
Ćir Trpko imao je jednu naviku koja se nije baš tako slagala s onim njegovim pravilom „sos račun“. Kad prvi put čuje nešto, pa bilo to istina ili ne bilo, on primi sasvim za gotovo, i više ga niko ne može obavestiti da nije tako kako je čuo. On samo rekne: „Tako sum čuo od pošteni ljudi“, i svadiće se ako mu ko htedne osporavati da nije tako.
I taj dan hteo je ćir Trpko iz kože izići što mu niko neće da veruje da u Kosmaju ima hajduka i kurjaka. Ali on je ostao tvrd u svom prvašnjem uverenju, i kad bi predveče, reče svom momčetu da ode do njegovog čaira i da kaže njegovom čobaninu da večeras dotera ovce k mehani — „jer ih mogu kurjaci napasti“. Čair mu je više sela, pod Kosmajem; golema prostorija, izmeđ seoskih njiva, zagrađena vrljikama. Tu je tor za njegove ovce, tu mu pasu, tu noćivaju, tu se muzu.
Taman momče ode da uradi što mu je zapoveđeno, a eto ti Tiosava i Vitomira, onako naoružanih, u mehanu. Slučajno se nije desio tu niko drugi od seljaka. Ćir Trpko hoda po mehani, uzvrdao se; nit mu se sedi ni stoji.
— Ćir Trpko! — zovnu ga Tiosav — ’odi de malo ’vamo.
— Što ćete, more? — odazva se on i priđe im nestrpljivo.
— Bi li ti uzeo još vrljika, da ti doteramo?
— ’Oću, ’oću! Mi treba za livada, ona dole u Reci. A koliko imate vrliki?
— Biće dva’est kola.
— E, ’oću, ’oću! A pošto?
— Po dve rublje kola — reče Vitomir.
— Dve rublje! Mnogo, more, ej! Pare nema, pare, pare!
— A šta bi ti platio? — upita Tiosav.
— Šest cvancika kola.
— E ne možemo za šest, aja! — reče Vitomir.
— More, nemam pare, brate, živ mi gospod! Šest cvancika, pa nek je sretnje!
— E znaš, ćir Trpko, šta je! Evo po tri’est groša kola, pa da doteramo.
— Ne mogu, bogami, ne mogu. Evo radnja ne ide, daj ovo, daj ono, daj na momke, plati porez, plati prirez… para ide, ide, ide. A ne pazari se, brate! Nego po šest, pa nek je sretnje.
— Ne možemo! Za tri’est groša, ako ’oćeš — reče Vitomir, pa tokorse pođe, a za njim i Tiosav.
— Stani, stani! — povika ćir Trpko. — ’Oćete za sedum cvancika?
— Aja, ni pare niže!
— E a’de, nek je sretnje. Moji ste ljudi i mušterije! — pristade ćir Trpko, pa odmah upita: — A kad da mi doterate?
— Pa mogli bi i noćas; suvota je, volovi su nam odmorni; sutra i onako nemamo kad, valja nam raditi na njivi.
— Hm, — učini Trpko — noćas! A ’ajduci, a kurjaci?
— A rašta nam je ovaj pusat? — reče Vitomir. — Ne beri ti brigu za nas.
— Baš bih i voleo da ih nagazimo! — prihvati Tiosav. — Ako budu ’ajduci da ih povežemo, ako kurjaci da ih pobijemo.
— Meni i onako treba kurjački zub i zev.
— A što ti treba? — upita brzo Trpko.
— Ta za lek.
— E dobro, dobro! — reče Trpko. — Doterajte noćas.
— Samo, ćir Trpko, — reći će Vitomir, — da nam odmah platiš čim ti teslimimo sve.
— Meni ne verujete?
— Nije da ti ne verujemo, nego nisi mi još platio ni one vrljike što sam ti onomad doterao.
— Ni meni one vrljike, znaš? — dodade Tiosav.
— E ’oću, ’oću; a’de samo vi meni doterajte.
Oni pođoše, a ćir Trpko tek zovnu:
— Tiosave, Vitomire!
Oni se vratiše, i Trpko im sasvim poverljivo reče:
— Kad doterate koja kola, čuknite na moj pendžer; mi javite da znamo račun. Znaš ko ljudi, da ne bude reči…
— Lepo, lepo, ćir Trpko, — odgovoriše oni i odoše naviše smejući se.