Poglavlje 4
Već je blizu i podne. Čobanin Trpkov davno oterao ovce gore u čair, i davno je trebao da dođe i da donese pomuženo mleko mehani. Sam momak dočekuje i uslužuje goste.
Dođoše u mehanu Tiosav i Vitomir, nešto vrlo razgovorni i veseli. Sedoše za jedan sto, naručiše polić rakije i zapališe lule, a sve se zgledaju i osmeškuju jedan na drugoga.
Kad momak prinese rakiju, upita ga Tiosav:
— A kamo ti, more, gazda?
— Spava.
— Zar do ovo doba?
— Nije svu noć zaspao.
— A što, da nije slab?
— Nije, nego je presedeo tako na krevet sos puška.
— S puškom?… Idi, more, probudi ga; može te psovati.
Momak ode u sobu, a Tiosav i Vitomir prsnuše u smeh.
Malo postoja, iziđe ćir Trpko u mehanu; oči mu podbule, koliko je još bunovan.
— Zar ti do to doba, more? — upita ga Vitomir smešeći se.
— Vrate, mi se razbi san; i sunce ogreja, ne zaspah.
— A jesi usnio što? — upita Tiosav.
— More, sum ti snio mnogo: sve sos neki ’ajduci, ’ajduci, ’ajduci, pa se koljem, pa se rvem, rvem; pa a oni mene, a ja njih. Pa ti se teke trgnem. Malo svedem oči, a ono kurjaci, kurjaci, čitav čopor, da me izedu — reče Trpko i iziđe nekud u avliju.
Malo zatim vrati se i viknu:
— Dete, bre!
— Čujem, gazda!
— A kamo mleko?
— Još nije doneo.
— Trči, bre, mleko da se donese! Šta čini tamo!
Momče otrča naviše k čairu.
Ćir Trpko nastavi pričati do kraja svoj san. Malo-pomalo nakupi se poviše seljaka u mehanu. Zametnu se tu razgovor o svačem. Neki uzeše dirati ćir-Trpka za njegove hajduke i kurjake; on se ljuti, nikako neće da popusti ni da prizna da nije bilo ništa u stvari. Neki ga zapitkuju za vrljike stovarene pred mehanom šta će mu, od koga ih je kupio, pošto? On im kaže kako hoće da zagradi livadu dole u reci, kako йh je kupio dosta skupo, ali nikako neće da kaže od koga. Ćir Trpko je imao i taj običaj da nikom neće za živu glavu kazati od koga što kupi. Pitaj ga vazdan, on će ti samo odgovoriti „he, he“ i kucnuti se prstom u čelo, tokorse — kaže: „To samo ova glava ume da nađe od koga će što kupiti“…
Taman razgovor i šala u najveći jek, dok eto ti momka trči kao bez duše ozgo k mehani. Smotri ga ćir Trpko, pa istrča na vrata i još čak odovud uzvika:
— Šta je, bre! a?
— Vrlike!
— Šta kažeš?
— Ni’edna vrlika nemat na čair! — jedva izgovori momak koliko se zaduvao.
— Ama šta reče ti, šta? — dreknu ćir Trpko, podboči se rukom i čisto se sav nakostreši od iznenađenja.
— Odneo neko sve vrliki sa naš čair…
— Ne može biti! — opet uzviknu ćir Trpko i sav uzdrhta.
Vitomir i Tiosav zgledaše se kradom.
— Bogami jes’, — veli momče. — Jutros čobanin izjavio ovci, kad tamo čair sav razgraden. Ne se mogao maći od ovci ni pomusti gi ne mogao.
— Ama baš sve odnesene!
— Sve, ama ni vrlika ’edna nemat!
Ćir Trpko samo učini: „Ih!“ pa se dokopa obema šakama za glavu i šmurnu u sobu.
Utom će jedan od gostiju zavikati ispred mehane:
— More, ljudi, evo mu vrljike ovde! Ovo su, bogami! — I svi istrčaše pred mehanu da vide. Stadoše se smejati i zapitkivati ko li bi majstor da mu tako podvali. Neko reče da je noćas čuo nekaka kola gde često nešta prevlače; ali čija su nije znao. I Vitomir i Tiosav iziđoše tokorse da vide. Pročudiše se kao i oni malo, pa se učiniše nevešti i odoše.
Čak posle počeli su već i oni sami kazivati kako su ćir-Trpku podvalili, da mu se osvete što im je mnogo puta štošta zakinuo; kako su se dogovorili da ga najpre poplaše da ne izlazi nikud one noći, pa mu onda ponudili vrljike; kako je on pristao; kako su oni za noć prevukli sve vrljike od njegovog čaira i prodali mu. Ele, sve su kazali kako je bilo. I svak im je davao za pravo. Čak su to kazivali ljudma i u mehani pred Trpkom. Ali ćir Trpko nikako nije hteo priznati da se tako grdno prevario.