Poglavlje 3
Čim se uhvati suton, a ćir Trpko poče isterivati goste iz mehane: „A’de, a’de, more kući! Nema vino, nema rakije. Oću zatvorim meana.“ Ljudi se čude šta mu je sad naspelo, pa odlaze jedan po jedan. Kad ćir Trpko otera sve, zapovedi momku i čobaninu, koji beše već doterao ovce iz čaira i zatvorio ih u avliju iza mehane, da dobro zatvore sva vrata, da ih podupru iznutra stolicama i ciglama; dade njima dvojici po jednu cevaru, a on zadrža sebi arnautku; reče im da budu na oprezu, pa čim opaze hajduke, da pucaju i viču. Kad sve to naredi, ode u svoju sobu, koja beše s lica, zaključa vrata, i podupre ih čim je god mogao podupreti, pa sede na krevet i metnu pušku preko krila.
Taman se utiša sve po selu, dok se čuše ozgo teško natovarena kola, škripe i prikučuju se mehani. Vitomir i Tiosav već dogone vrljike, uzeli četvora kola. Kad stadoše pred mehanu, priđe Tiosav i kucnu Trpku na prozor.
— Ko je? — viknu Trpko.
— Ja sam!
— Koj si ti?
— Ta ja, mi.
— Vi, ko, more, vi?
— Vitomir i Tiosav!
— E, e, — reče Trpko tiše i oškrinu malo prozor. — A’de stovarite tu pred meana — pa odmah pritvori.
Stovariše oni, pa se vratiše po ostale vrljike. Taman zora malko zarudila, a Vitomir i Tiosav doteraše i peti put vrljike. Stovariše na gomilu, pa onda priđoše prozoru i kucnuše.
Ćir Trpko oškrinu malo prozor, pa upita plašljivo:
— Jeste sve doterali?
— Jesmo sve, dva’est kola ravno — odgovori Vitomir i prihvati se rukom za ono krilo prozora što ga već ćir Trpko oškrinuo.
— E dobro, brate, dobro!
— A pare, ćir Trpko?
— Dođite ujutru, rano, popićemo po jednu i daću vam — odgovori ćir Trpko i povuče da zatvori prozor.
Vitomir ne pušta krilo, nego ga otvori još više i reče:
— Ne može drukčije, ćir Trpko! Tako smo pogodili!
— Ama de kad ti kažem, more, sutra! — veli Trpko nestrpljivo.
— Aja, sad ti nama plati; sutra nemamo kad doći, a pare nam trebaju.
Utom neko slučajno viknu daleko gore u selu.
Ćir Trpko sav pretrnu, pa drž za prozor da pritvori.
— Idite, molim vas! Noć je! Neko viče!…
— Ama ono jauknu neko! — reći će polako Tiosav tokorse i on uplašeno.
— Da ne pogibe ko? — odgovori Vitomir i povuče sebi krilo prozora.
— A’de, a’de, brate, ’oću da spavam.
— Daj ti nama pare, pa spavaj! — odgovori Tiosav.
Opet neko viknu u selu i odazva se drugi glas nerazgovetno.
— Hm, — učini Tiosav poluglasno, — ima neki đavo!
— Ne viče se kako uzalud! — dodade Vitomir.
— Ih, ih! — učini ćir Trpko, pa stade šuškati po sobi dok nađe pare; odbroji im prema vedrini kraj prozora, a sve dršće. Dade im i brže-bolje pritvori prozor.