Poglavlje 1
Na sredokraći i u stalnom kolebanju između podataka o životu onoga ko ih piše, zatim izveštaja o događajima vremena i najzad onih osobina i vrednosti koje čine spisatelja ili književni spis, memoari su vrlo neodređeni kao književna vrsta. Jedan od najpoznatijih istraživača memoarske literature, filozof Georg Miš (Misch), naziva ih čak „kameleonskom vrstom“. — Razlog ovakve njihove prirode nastaje — rečeno odmah i uopšte — iz onog tako reći radnog odnosa u koji dolazi čovek kad svoj sopstveni život, isto kao i svoja iskustva o događajima i ljudima oko sebe, uzme za predmet pričanog prikazivanja; kada ono što se u njega vremenom nataložilo — prirodno, bolno, polusvesno, nesvesno; i samo isto takvo — uzme da preobraća u svest i, što je možda identično, u medij ili materiju jezičkog izraza, koja ima svoje, njemu može biti i nepoznate zakone. uslovljenosti i preduslovljenosti ovakvog posla mnogobrojne su i složene.
Sopstveni život kao predmet prikazivanja, identitet pisca i teme, stalno se, međutim, ponavlja, mada u raznim oblicima. Odnos između sebe kao prikazivača i istoga toga sebe kao predmeta prikazivanja izlaže memoarista bez prestanka, i ponekad kao da su u pitanju jake suprotne struje, objektivnoj prirodi stvari koje priča, isto takvoj prirodi reči kojima to čini, jezika i njegovih zahteva, zahteva stila i metodike prikazivanja; pa onda, amo, samoga sebe, onoga prostora u sebi iz koga sve niče, kao i svoje ličnosti i njezinih apetita, i najzad nekakvog svog ličnog daha, ili aure, ne samo skrivenog u onome objektivnom i spoljašnjem već njim baš kao omogućenog, u onome dijalektičkom jedinstvu koje čini život, ali koje u isti mah ne mora značiti i našu ličnu saglasnost i pomirenost sa ovom činjenicom: bilo sa sobom, bilo sa stvarima.
Sve u svemu, složen proces i isto takav predmet analize. Instruktivno će biti stoga da se navedu rasprave koje u jednome spisu posvećenom ispitivanju memoara i autobiografija pišu o ovoj temi dva autora, Nemac Erih Haze (Haase) i Francuz Žorž Gisdorf (Gusdorf). Iako svaki sa posebnom temom iz ove oblasti, oni obojica ipak zalaze u suštinska pitanja memoaristike, a to zalaženje liči u jedan mah na zanimljiv disput, pa takvo u stvari i jeste; zanimljiv pre svega što polazi od istih stavova, kreće se putem istih zapažanja, ali ne izilazi i u iste zaključke. Uza sve to, i možda pre svega, on, sa razumljivošću pažljivo rađena posla a kao njezinu nužnu pretpostavku, prikazuje i svu širinu ove književnoistorijske teme.
Tako, Haze konstatuje da su memoari ili autobiografije aktualizacija prošlih iskustava, pismena rekonstrukcija sopstvenoga curriculum-a vitae, koja isti taj curriculum ocenjuje po unapred prihvaćenom planu. Činjenica koju će temperamentniji Gisdorf nazvati ništa manje no grehom. „Istočni je greh autobiografije“, veli on, „greh logične povezanosti i racionalizacije“ događaja l situacija, koji su, međutim, nastajali na svoj način, onako kao što se „življeni život razvija iz dana u dan, shodno zahtevima trenutka“. „Pričanje je svest, a kako pripovedačeva svest upravlja pripovedanjem, pripovedaču se nepobitno čini da mu je ona vodila život. Drukčije rečeno, konstitutivna refleksija kojom se dolazi do svesti, prenosi se, izvesnom vrstom neizbežne optičke iluzije, na nivo samoga zbivanja.“ A odatle posle proističe ozbiljan metodski pripovedački nedostatak, da autor vazda unapred zna smisao i svrhu događaja koji priča, kao i čitave priče, — to jest, da u neku ruku rešava već unapred rešen zadatak.
Ovde treba odmah dodati i izvrsnu primedbu Gisdorfovu o prirodi nastajanja životopisa, tj. o vrednosti i smislu vremena, trenutka u kome on nastaje. „Trenutak života koji priča, i kome nastoji da otkrije smisao“, to je vreme, naime, i „samo po sebi jedan smisao tog života“. Deo celine koju nastoji da izrazi, „ono nešto dodaje toj celini, čiji trenutak sačinjava“, tako da „autobiografija nije prosto ponavljanje prošlosti; ona je poduhvat, i drama, čoveka koji se trudi da se sjedini sa svojom sličnošću u jednom trenutku svoje istorije. Stavljanje u pitanje pređašnjeg življenja pretpostavlja jedan novi životni poduhvat.“ „Saopštavanje prošlosti“, reći će Gisdorf čak, „zbiva se kao delo u sadašnjici: ono ostvaruje pravu kreaciju sebe samim sobom“. Iz ovoga, onda, on će dosledno doći do shvatanja da „čisto književna, artistička funkcija autobiografije ima veću vrednost od funkcije istorijske i objektivne“ — i zaključiće, i dalje jednako dosledno, da je „svaka autobiografija umetničko delo“ i da se njezina „privilegija sastoji na kraju krajeva u tom da nam pokazuje ne objektivne etape jednoga životnog toka, čije je tačno ispitivanje zadatak istoričara, već napor stvaraoca da dâ smisao svojoj ličnoj legendi“ — što je, svakako se može reći, tvrdnja koja za dobar korak premaša već i samu svrhu ispitivanja.
Haze drukčije raspravlja ovu materiju. On polazi od razlike između doživljavanja i prikazivanja, pri čem „doživljavanje“ shvata kao momenat spontane reprodukcije nekog postupka, zapažanja ili misli, datih onako kako nailaze „u nesređenome kompleksu“, dok prikazivanje, za razliku od spontane autentičnosti, shvata kao jedinstvo i koherenciju pogleda i celine. Memoari naime, naknadnom koncepcijom okvira, menjaju i neposrednost „sopstvenog doživljavanja“ i njegovu autentičnu otvorenost, u korist „prikazivanja“, usklađene preglednosti celine. Tako se po ovom shvatanju mogućnost životopisa stavlja između takozvanog „sopstvenog doživljavanja“ i „prikazivanja“. I „sopstveno doživljavanje“, istina, daje se pismeno, ali je ono, za razliku od „prikazivanja“, kome je težnja književna vrednost, prevashodno od psihološkog interesa, iako tu odnosi i granice, razumljivo, ne mogu biti kruti. (Valja reći da i Gisdorf uočava ovaj momenat. On ga naziva antropološkim, i daje mu vrednost u skladu sa svojim shvatanjem). Tako književna priroda memoara dolazi u oba slučaja u suprotnost s njihovom dokumentarnom prirodom, i to do mere koju Haze izražava veoma zaoštreno. On joj, naime, za razliku od Gisdorfa, ne nalazi rešenja. „Da li je prema tome „idealna autobiografija kao prikaz sopstvenog doživljavanja“ uopšte moguća?“ — pita se on. „Prema datim karakteristikama, ona bi bila forma iskazivanja koja nastaje na taj način što njezin autor koncipira, „prikazivanje“ samo „sopstvenog doživljavanja“ radi, i u isti mah „sopstveno doživljavanje“ „prikazivanja“ radi: ona se, otud, ne da zamisliti. „No“, nastavlja on, „koliko god bile protivurečne s obzirom na idealnu mogućnost, toliko su ove karakteristike celishodne za osvetljavanje problematike autobiografije i za sondiranje konkretnih pojava. Pokazujući stalni antagonizam koji suočava kategorije doživljavanja sa kategorijama prikazivanja, nužnost koherencije sa slučajnostima protivurečnosti, konačno saznavanje samoga sebe, usmerenost ka koncepciji jedinstvene slike sa u svome totalitetu nepojmljivim datostima sopstvene ličnosti, ona otkrivaju fundamentalnu aporiju ljudskoga duha.““
Može se reći da je ovo drugim, stručnim rečnikom izrečena bezmalo ista ona misao koju je o autobiografijama izrekao Ruso na početku prve verzije svojih Ispovesti. Autobiograf, po njemu, iako jedini zna svoju unutrašnjost, svoj istiniti život, pišući, sakriva ga; on piše svoju apologiju. I najiskreniji istiniti su u onom što kažu, ali lažu u onom što prećutkuju. „A ono što prećutkuju toliko menja ono što kažu, da oni, govoreći samo deo istine, ne govore ništa istinito.“ Iako je jasno da ovoj tvrdnji ne treba pridavati apsolutnu vrednost. I istinito i prećutano dobijaju svoj pravi značaj i vrednost tek u funkciji celine.
U zaključnom delu svoga suda o istoj materiji, Gisdorfovo mišljenje nimalo se ne podudara sa Hazeovom skepsom. Za razliku od Nemca, Francuz, iako i sam svestan protivurečnosti između doživljaja i njegove pisane fiksacije, nimalo zbog toga ne dolazi u zabunu. „Značenje autobiografije“, veli on, „valja tražiti iznad toga da li je što istinito ili neistinito u smislu kako to zamišlja prostodušna zdrava pamet.“ Umetničko delo, autobiografija je „projekcija unutrašnjosti“ čovekove „u spoljašnji prostor, u kome on, ovaploćujući se, stiče svest o samome sebi“, pa je otud značajna pre svega po načinu kako se odnosi prema „elementima uzetim iz življene stvarnosti“ kao i po tim elementima samim. Malo mari, otud, što su Šatobrijanovi Memoari s onu stranu groba puni propusta i neistina; njihova književna vrednost je prava istina autorova života i sveta, kao što uopšte „istinitost života nije specifično drukčija od istinitosti dela“. Tvrdnja koja, ako ona suprotna grabi prekratko, odlazi za dobar korak predaleko, te bi se možda najbolje bilo zadržati na formulaciji u ovim poslovima iskusnoga Moroa, koji u memoarima vidi „nemogućnost da se stvari nehotice ne izokrenu i nemogućnost da se hotimice izokrenu.“
I tako, ni čista ispovest, ni istorija, ni pripovetka, a sa mogućnošću da to svaki čas budu, ostaće da se skromno rekne kako se memoari ipak drže samo kohezijom jednog života. Taj pojedinačni život u vrevi svekolikog mnoštva dolazi pretežniji od sveg mogućeg drugog zbivanja. Podzemno, ali odlučno, on opredeljuje i samo sećanje-pripovedanje. On čini to ne pre svega time što daje čoveku samo jednu temu i ostavlja samo jednu, njezinu, mogućnost, nego zato što, pričao što mu drago drugo, memoarist ipak, hteo ili ne, mora da kazuje ko je i kakav je on sam. Uvek, autobiograf je lišen onog čoveka blagotvorno prevazilazećeg prava umetničkog stvaraoca, da inauguriše svet nezavisno od sebe i svoga života. Neizbežnost sopstvene ličnosti u njezinoj bukvalnoj sličnosti i prisutnosti, to je u autobiografiji neizbežnost strukture. Otud je najbolje kad se najjednostavnije prihvati. Ona tad stoji na raspolaganju svome prikazivaču kao svaki drugi predmet prikazivanja. Slobodno joj je da bude podloga dugog i samozadovoljnog sećanja kao kod Kazanove; predmet poetsko-stvarne kreacije kao kod Getea; strasnog i ne mnogo prijatnog samotražilaštva kao kod Rusoa; blagorazumne i pedagoške stilizacije kao kod Dositeja. Ili pak, kao u slučaju Simeona Piščevića, priče s namerom da bude verna činjenicama i u isti mah slobodna da u njima traži i nalazi zadovoljstvo (ili lepotu i neophodnost) više satisfakcije jednog ne suviše običnog a za nas i po mnogo čemu zanimljivog i značajnog života.