Glava 1
Kuća Gece Pakaškog poznata je bila nadaleko sa svog bogatstva, kao i domaćin Geca što je čuven bio kao čovek veseljak i dobra srca. Tolike manje krađe i veće pohare što su mu se desile, — i sve to niti se poznalo niti ostavilo traga ni na imanju ni na naravi njegovoj. Geca je ostao i dalje najbogatiji i najveseliji gazda u selu. A to je možda i ohrabrilo lopovski trijumvirat seoski, naime: Acu Groznicu, Miju Veresiju i najmlađeg im druga Paju Provlaka, — ljude koji su se redovno tužili na dacije i nerodicu, — ohrabrilo ih je, velim, da jedne noći uđu neopaženi u avliju, a odatle u ambare gazda-Gecine, radi malo ’rane: koliko tek da se ishrane do prve žetve, koja će kroz tri-četiri nedelje biti. Tri džaka samo, to se na imanju gazda-Gece — koga su u okolini zvali „bogatim Gavanom“ — neće ni poznati, a njima će, ko jednim siromašnim ljudima, biti spomoženo.
Što rekoše, to i učiniše jedne večeri. A lako im je bilo. Te večeri bila je neka večera kod gazda-Gece; jelo se i pilo dobro,i to je celu kuću uspavalo. I sve je spavalo mrtvim snom,čak i sam Gadža, stari pas gazda-Gecin, — koji se toliko s večera nalajao a posle najeo, da ne pamti da se kadgod tako najeo, — i on se, sit i umoran, uspavao, pa hrče i spava kô zaklan.
Dakle, živa zgoda. Ušli su neopaženo u avliju i u ambar. Izabrali tri najbolja džaka brašna mutmela i jednu kesu opet brašna. „To je — kako Groznica reče — za onoga lopova (misleći tu na Proku Boktera, koji je obično bivao „na talu“), ako ga sretnemo; a ako ga ne sretnemo, još i bolje, biće to kò poručeno za onu moju sirotinju… Za one moje crviće!“
Uprtiše džakove, pa će pored podruma.