Glava 5
I doista, oni se namestili. Zaboravili gde su i zašto su došli, nego toče, služe se i piju i nazdravljaju jedan drugome. I ne izgledaju više na lopove; smeše se dobroćudno. Razgovaraju se i pripovedaju opet sitnije doživljaje, opažanja i iskustva svoja lopovska, a Gaja Provlak im se sve više divi. Zariče se da će ih nadmašiti, i njih, i Roža Šandora, i našeg Maksima iz Parabuća, — pa će ga, veli on, za života, a i posle smrti, pevati šorom paorske devojke kô i Maksima. Pa zapeva, opet tiho:
Ostala mu pusta kuća
Ej, usred Parabuća!
— Ta, jes’ poludeo? Ta, sve će nas u staman odneti!… Ta, čerez tebe ćemo pogubiti glave!… Ništa od tebe neće biti, sinovče! — šapuće Groznica. — Nikad čovek od tebe!
— Ta biću ja bolji od vas! — razdera se Gaja i oteže jače:
Da sam gazda kô što ima gazda,
Da sam gazda, ne bi’ nikad spavô,
Već bi’ lanac po lanac prodavô,
Pa bi’ banke frajlama razdavô!
— Ta jes’ poludeo? — ućutkuju ga i zapušavaju mu usta, a on se otima.
— Ta, zapevaću ja, ma mi šta bilo! — veli Gaja, pa se tek iznenada prodera koliko ga grlo donosi i nastavi:
Krašću vrance, —
Makar vukô lance;
Bedevije, —
Ma dopô robije…