Glava 2
— Ta, gle čuda! — ote se uzvik Gaji Provlaku. — Ta… podrum baš otvoren!…
Svi zastaše. Podrum doista stoji širom otvoren.
— Zaboravili da ga zatvore.
— Pa ni sveću nisu ugasili! Ej, Glišo, Glišo! Što će sutra biti batina!
— Ta, šta bi im i pomoglo i da su ugasili!… — veli Veresija. — Nosim ja uvek sa sobom voštani kotur od bdenija.
— Oćemo l’? Onaj Gliša će već i onako da bude bijen te bijen, — bar nek zna i zašto! — veli Groznica.
— Kako bi bilo da natočima malo? A? — pita ih Groznica.
— A u šta ćemo?
— Biće tamo svega: i putunja, i čutura i stakladi, kô u gazdinskoj kući. Ja znam sve, — veli im Gaja Provlak — jerbo sam ja s Glišom bojtarom jedanput dan i noć provô eto baš tu. Pomagô mu… Tu sam ja kô kod svoje kuće. Nego ’ajd da ne dangubimo! Brže…
Ostaviše džakove iza ambara pa siđoše u podrum. Podrum pun-puncat buradi svake veličine, a burad puna vina svake vrste.
— Ta nemojte da padnemo kô mušice na prvo ma kakvo!… Kakvo kuduško (prosjačko) vino, što ga piju vandrokaši, nego, — veli Aca Groznica — kad već grešimo dušu i — što kaže gospo’n popa — našu sovjest, onda bar da znamo zašto grešimo, onda bar nek je štogod „vajn“… Onako kô pred solgabirova, ili pred pusta-komesara. ’Ajd biraj, jerbo ti si ovde, kô što i sam kažeš, kô kod svoje kuće.
Stadoše probati. Zarediše od bureta do bureta pa probaju vino, pa se zaustaviše kod jednoga koje im se najbolje dopadalo. Na buretu piše kredom: karlovački auspruh.
Tu sedoše. Još kad su probali (a imali su dosta da probaju), već su prilično bili zategli.
— A ja kô velim, — reče Aca Groznica kad sede — ja kô velim, kô jedan koji je ovo i predložio… a kad vi mene već priznajete kô jednog, kaz’ti, starešinu i firera… a ja kô velim da onda malo sednemo i posedimo… A i koga da se bojimo? Znam ja i gazda-Gecu i onoga njegovog Glišu… Ta ne bi’ nji’ sada, kako su u prvom snu, probudili ni svi varadinski topovi, ni sva karlovačka zvona… Nego mi lepo da posedimo malo, i da se gospocki napijemo; to će nam trebati i radi snage, a i radi hrabrosti! Aj’, kako velite?…