Glava 4
Mladi Gaja Provlak samo ga je gledao i divio mu se. I, oduševljen podvizima iskusnoga Ace Groznice, pade u ushićenje.
— Ta ja ću da zapevam! — kliknu Gaja i nakrivi svoj bećarski šeširić.
— Ps! — viknuše na nj obojica.
— Kakvo te pevanje napalo! — šapnu uplašeni Veresija.
— ’Di bi ti pevao sad? — veli Groznica.
— A ’di bi, opet, bilo veselje bez pesme i gajdaša? — veli Gaja i iskašljuje se i čisti glas.
— Ta nisi valjda lud! — graknuše opet ona dvojica.
— Ta pevaću ja makar polako; onako kô komarac kad zuji u ritu… Ta, vi’te da nam i sam ovaj bog pomaže.
— Ta, nemoj se ludirati!… — odvraćaju ga oni.
— A, to je svršeno! — veli Gaja i, setivši se svoje dragane, zapeva tiho:
Duni, vetre, od banatskih strana,
Da porobim tri nova dućana!
Da ja Milu odenem u svilu:
Da mi Mila šorom paradira!…
— ’Ajd da se ide! — opominje ih i žuri uplašeni Groznica.
— Još malo! — zadržavaju ga ona dvojica. — Vi’š kako je lepo ovde. Ta, šta se bojiš? Ta, ovi u kući probudiće se tek kad prosjak bude u devetom selu…