Poglavlje 10
Pišem gospodaru Đorđu opširno kako je amo i da Turci hoće jamačno doći u Šabac, jerbo je vrlo mnogo Turaka, niti mi sami možemo im zabraniti da u Šabac ne dođu, i da ćemo mi ovu našu vojsku istupiti od Šapca za Dobravu, da u narod ne pustimo.
Jakov je otišô na Zabrežje volove predavati, koje smo po narodu pokupili za džebanu, i džebanu primiti. Ja i pop Luka krenemo vojsku ispod Šapca sa Dumače i u Vučijevici namestimo. Treći, četvrti li dan, zaboravio sam, dođe vezir i pet paša i sva ordija u Šabac1. Napuniše sve šabačko polje. Prosuše puške pucati i po sata su neprekidno pucali, kao naša parada što bez komande puca, i šest topova jednako, zato da bi našu vojsku većma poplašili.
Međutim, došlo je pismo od gospodara Đorđa da je on razbio na Moravi Turke i da u Topoli kupi vojsku i da će nama skoro doći.
U koji je dan bosanska vojska pošla za u Šabac, u onaj isti dan Hadži-beg Srebrnica izišao na planinu Rožanj prema valjevskoj nahiji, poslao, i nekoliko sela ozgo zapalio. Kad vojska dimove opazi, a oni noćom svi otrčaše svoje familije uklanjati s puta.
Pisali smo i ja i Luka Jakovu kako je kod nas, kako Hadži-beg od Sokola pali valjevsku i komad šabačke nahije, i on je pisao Katiću i knezu Simi da dovedu indat, i počeli se u Drenu — selu valjevske nahije — skupljati. Ja čujem da je Karađorđe došao na Beli Brod, i odem k njemu. On vodi sa sobom kneza Teodosiju iz Knića i Gružana oko trista vojnika; Milan i Miloš Obrenovići s Rudničanima, i gornji kraj beogradske nahije. Dođem ja. On doboga ljutit; samo što se pozdravismo, pak opet ćuti. Malo posle pita za vojsku. Kažem: kako gornji kraj opazi gde Hadži-beg pali kuće, a oni otrčaše da roblje uklanjaju; a Posavina kako vidi, onda i oni utekoše; no odoše Jakov i knez Sima i nanovo u selu Drenu kupe i čekaju Katića Janka, i ko je gode pobegao opet svi u vojsku dolaze.— „To nije istina“ — reče — „kod Jakova nema nikoga!“ I on posla Stefana, svoga momka, da vidi; ode Stefan i dođe i kaže: kod Jakova ima i kod kneza Sime 4.000 vojske; on i tome kaže: „Nije istina!“
Da, odmah me je zapitao: „Kamo ti hat?“ — Kažem: „Poslao sam u Zabrežje da se malo poizleči, gde ga je tane malo udarilo na Šapcu s Turci bijući se.“ — „Nije, nije, — veli — onaj tvoj hat beli, no onaj što su ti Turci poklonili i 400 dukata.“ — Ja kažem: „Da su mi hata poklonili, ja bih ga doista dojašio, a dukate bih doneo; ali nisu, no sam ja mojih 18 dukata potrošio, a da sam imao, i više bih potrošio, gde sam zapao i u kakvoj sam muci i strahu bio.“ — „A, kojekuda, ko tebe posla u Turke? Ti ide po Petroburgu, ide po Beču, pak ode u Turke da sve tajne pokažeš.“ — Ja kažem da ne bih nikakve tajne otkrio, makar poginuo. — „Enede! a kad Tura metne na muke, kako ne bi kazao? Ko te posla? Zar nisi imao koga poslati i zavaravati Turke, već sam sobom da ideš?“ — Ja mu kažem: „Gospodaru, mi smo vam poslali i javili da Turaka sada je pošla najveća sila, da sami ne možemo protivustati, i da oni govore da ako primimo teskere i rajaluk okabulimo da će se oni vratiti. Tako dođe Čupić, i s dogovorom sviju ja sam otišô s Čupićem. A našim odlaskom mi smo ih na Drini zadržali barem dvadeset dana, ako ne više.“
Uze on malu čuturicu, napi se, pak pruži meni. Ja prinesoh ustima i ne mogoh se napiti. Pomislih: Bože moj, kako je Karađorđe mogao pomisliti da bih ja uzeo od Turaka 400 dukata, a da njemu ne bih kazao! I same suze zališe,— ne mogah se rakije napiti. Spustih čuturicu pokraj njegova kolena, ustah — a on samo pogleda — i odoh pod jednu šljivu, nabijem džube na glavu, i tu ne znam koliko sam plakao i suza izlio; utom i zaspim. Rekao mu Popović Pavle iz Vranića: „Javi mu se, gospodaru, crče plačući, žao mu je.“ — „Neka, neka, kojekuda, neka zna drugi put kako će u Turke ići. Zar je malo drugih ljudi da ih šalje kuda vidi da ih treba slati?“ — Probudi mene Popović Pavle: „Hajde, — veli — zove te gospodar.“ — Ustanem, umijem se, dođem. On sedi i Milan i knez Teodosije iz Knića, i Pavle Popović. Sedoh i ja, a on odmah: „Eto valjevska i šabačka se svi poplašili i zbrkali, a ovaj (rukom na mene) sve što je radio i pisao sve je dobro bivalo, pak sad neće ni on, a šta ću ja sam da radim!“ — Ja onda reknem: „Gospodaru, ja sam, istina, kod vezira govorio da smo mi svi caru pokorni, i da ćemo primiti haračke teskere, i caru harač dati, eda bi vezir vojsku dulje zadržao, dok i vi na Moravi Turke razbijete i nama dođete. A da smo Turke bar 20, ako ne više dana našim odlaskom zadržali, te u Šabac nisu došli, to ćete posle se i od drugih osvedočiti. A sad su mene kod vas opali da sam od Turaka novce uzeo, i da mi odsad, ni ti ni drugi, kao neveri verovati kao dosad nećete. Zato mi je žao, zato sam sada u ovom magnoveniju zbunjen i smućen, od mene ništa zasad ne gledajte, niti mogu kao dosad što raditi.“ — „Ene ga sad! Ja ne kažem da si neveran meni i narodu. No kažem da si lud. Zar ti je malo drugih ljudi, makar i vojvoda, da šalješ, a ne ti sobom da ideš sam“ itd. Vidim i ja posle da nije sasvim od mene pametno bilo i od Čupića, ali je probitačno, jerbo smo zadržali Turke više od 20 dana, dok i Karađorđe dođe. „Kuma-Stevo, — povika — donesi divit i hartiju!“ Donese Steva njegov. „De, — veli — uzmi, pa piši kome znaš i kako znaš.“ Odem ja sada pod šljivu gde sam plakao. Pišem knezu Peji u Zabrdicu i kažem da je: „… gospodar Đorđe prešao Kolubaru na Beli Brod, i da se ulogorio u selu Lajkovcu, i da je doveo 12.000 vojske i petnaest topova (samo sa dva topa došao je, ali tako je onda valjalo l…ti), i da će 4000 vojske i pet topova poslati na Ub, drumom, bliže k Šapcu; i da je on čuo da se Hadži-beg ušančio u Bratačiću valjevskom, i da kod vas nema vojske, zato će gospodar Đorđe odavde pravo u Valjevo, sa ovo osam hiljada vojske i jedanaest topova, iz Valjeva upravo na Hadži-bega, da ga razbije, pa koga kneza blizo Hadži-begova šanca ne zastane i svu njegovu vojsku u gomili, taj će knez na mukama umreti; a koji se vojnik ne nađe u svojoj vojsci, taj će vojnik pred njegovom kućom na kolu biti. No se glavama igrati nemojte; svak svoju vojsku, koji pušku poneti može, u gomilu, pred Hadži-bega! A eto gospodara, sutra ćemo odavde poći; pošli bi[smo] danas, ali ne možemo da volove odmah iskupimo koji će topove vući. Ja sam njemu kazao da vi kod sebe imate vojske, no nisu svi, ali ste vrbovke poslali i dogonite vojnike. Zato opet velim: ako kod vas ne bude sva vaša vojska na broj, ti ne možeš živ ostati, a i mene će poseći što ga varam. A on ima dosta vojske, i bez vas može Hadži-bega razbiti i na Drinu nagnati. U Lajkovci julija 1806 (zaboravio sam datum). Prota Mat. Nenadović. (Ovo je Karađorđev dodatak🙂 P. P. Gospodar Đorđe poslaće svoje momke tajno preko sela, i koga nađe kod kuće, onde će ga ubiti i na točak metnuti a kuću zapaliti. Ovo ti tajno pišem za tajne momke, da ne bi koga kod kuće zastali.“
Drugo tako isto pismo napišem kn[ezu] Milovanu Grboviću; treće kn[ezu] Miliću Kediću, četvrto Mijailu Nediću, buljubaši. Odnesem njemu pisma, pročitam. „E tako, tako!“ reče. Pošljem po momcima svakom.
Dok mi drugi dan iz Lajkovca u Valjevo dođosmo na konak, ali nam kazaše da svi su oni kojima sam pisao u skupu s vojskom pred Hadži-begom kod Bratačića. Rano ujutru posla gospodar Đorđe Milana sa njegovom vojskom i njegovim bratom Milošem Obrenovićem, Lazarom Mutapom, Jovanom Kursulom, i odoše u indat Kediću, Grboviću i knezu Peji. — Sutra ujutru rano povika gospodar Đorđe: „Hajte, spremajte, da idemo Bratačiću.“ — Počeše spremati momci, a ja iskupim glavne ljude, tj. kneza Teodosiju, buljubašu njegova Milovana iz Garaša, Hadži-Melentija [Stefanovića], arhimandrita račanskog, (jerbo je Karađorđe ljutit i u brizi, Turci sa sviju strana; slabo s kim govori) i reknem: „Hajdete da govorimo gospodaru Đorđu da on ne ide sobom gore, no neka sedi ovde. Ako razbije Hadži-beg naše, svi će ovde doći; ako li ode gospodar, i bože sačuvaj da Hadži-beg razbije Karađorđa, onda sve propada.“ — A oni kažu: „Mi mu ne smemo govoriti; a ti, ako smeš, govori“; a spremaju. — Mučno meni da on ide. Pak odem njemu i reknem: „Gospodaru, mi smo se svi dogovorili da ti sobom ne ideš gore. Jer ako Hadži-beg razbije našu vojsku, to je ništa, kao jednu četu, i opet će se sva vojska ovde oko tebe skupiti; ako li ti ideš, pak, bože sačuvaj, da tebe razbije, a on više vojske ima nego u nas, onda bi pukô glas da je Hadži-beg razbio Karađorđa, i naše vojske i narod gde je gode koji, svi bi nadeždu izgubili, a Turci se oslobodili, i posle konečna propast svima kad glava strada.“ — „E, čiča proto, tako je, to sve i ja znam, ali će reći: ne smede Karađorđe da iziđe Hadži-begu na bitku, a kako će sutra veziru i svoj Bosni izići!“ Mahnem ja rukom, dođe Hadži-Melentije i Teodosije, počnemo svi govoriti koliko smo bolje znali, da ga ustavimo; i on odobri bar danas da se zadrži, da čujemo za našu vojsku koja je pred Hadži-begom, kako stoji. Tako prestade spremanje.
Prođe po sata, a njemu dođe opet uja, povika: „Spremajte!“ Brže obališe čador. Ja opet pokupim ono moje društvo i dođemo moliti, od svake ruke dokazivati da za njega nije danas putovanje, bar dok naša vojska gore učini probu na Hadži-begu itd., i odobri. Ovo je bilo pod Kličevcem u Valjevu, na mestu gde je sada kula. Poćuta malo, pak povika: „Kuma-Stevo, hajde uzmite taj top, pak otidi sa čiča-protom, Grboviću i kuma-Milanu u pomoć!“ (On je mene često čiča-protom zvao). Mi spremimo top i oko 60 konjika, pođemo; on ostade i kod njega knez Teodosije iz Knića, i sa njima oko trista vojnika.
Ja i Steva [Jevtić] (njegov pisar) odemo, i na jedan sat i po, blizo logora, čujemo puške mnogo pucaju. Poznamo da je boj. Pohitamo što brže. Dođemo do Milanova šanca. Milan uvuče top u šanac i kaže: „Turci su naše razbili, i eto naši begaju.“ Ja sa ono 60 konjika istrčim na brdo, imamo šta i videti: naši niz jedan potok šumarom begaju, a Turci s obe strane poljem, opkolili konjici, a pešak za našima kroz čestu trče i biju. Mi sa brda svi uglas povičemo i nekoliko pušaka opalimo: čuše i videše Turci nas i pomisle da za nama velika vojska ide, pak pobegoše natrag, a naši, kako ih mi sretosmo, okuražiše se i za Turcima. Od rečice (ta je rečica po sata od Hadži-begova šanca) naša se vojska opet povrati i terajući Turke i ubijajući, sateramo u šanac. Obilazimo sa dve strane. Knez Grbović Milovan i Miloš Obrenović s vojskom (jer je Milan u šancu) od istoka; ja s ono moga društva pređem od juga, i Mutap, Živko Dabić i Jovan Kursula. Mi smo se na jednom bregu u planini nadneli nad turski šanac i tučemo u šanac, i dobre puške lepo u šanac dobacuju, i koja zgodi, ubija. Dođe nam iz šanca kroz čestu neki dobar junak, Gača iz Skadra, sokolske nahije, koji je Hadži-begu na Štiru hranu odneo (jerbo je sokolska nahija jošte politično pod Turcima), i on iz svoje dobre šešane nekoliko izbaci i jednoga ubi u šancu. Jedan povika od naših: „Aferim, Gača!“ — „Ćuti, — veli — dušu ti; ne viči Gača, veće viči: udri, Đuro, jerbo ću ja sad Hadži-begu opet u šanac.“ I Turci pucaju iz šanca na nas, no mi smo grmenje uhvatili busiju, i samo gdekoga rane, koje mi pošljemo u šanac. Tako smo se tukli dobra tri sata, dok jedanput pojaša sav turski konjik i ode severozapadu. Razgovaramo se: kuda će? da neće Šapcu? — i veće zađoše za brdo. Prođe, reci, jedan sat, a oni obišli uz jedan potok, pak jurišiše na Grbovića i na Miloša s leđa, a pešak iz šanca; onda naši nemadu kuda no pravo kroz konjike. (Tu pogine naš knez Peja i dosta drugih). A drugi turski pešaci iz šanca podiđoše pod nas pucajući uz brdo, a ovi drugi navališe na nas i mi brdu barjak okrenemo, tj. Mutap, Kursula, Živko Dabić i ja i ono naše vojske, sve planinom Kokorovom. Već naši Turci ne trčaše daleko za nama. Dođemo u šanac Milanu u mrak. Na tom boju pogibe naših poviše 60, ali je Turaka i od 300 više, kako nam je posle Gača kazao. Uhvati se mrak i prođoše dva sata, dođe nam Gača iz Skadra i Nikola iz Progorevca, koji su tek iz turskoga šanca izašli, i kažu: „Hoće Turci noćas da begaju; dajte vojsku da namestimo pokraj puta u busije, da se siti natučemo noćas Turaka.“
Milan ne da, no kaže: „Ovo su turski špijoni, hoće da našu vojsku Turkom izdadu.“ Ja kažem da su ovo naši prijatelji, „njih dobro poznajem, i ovaj Gača vas dan je s nama bio i Turke tukao“; aja, ne veruje i ne da. U šancu se zadržimo, ranjenike ispratimo koje u Valjevo, a neke svojim kućama. — Zovnem ja Mijaila Nedića iz Osječine buljubašu, i reknem njemu da uzme vrednih momaka, koliko više može, da ide da zapali tursko selo Petrc, Hadži-begu iza leđa. On to posluša, i ode sa 200 momaka. U taj čas dođe meni pismo od Karađorđa. Ukratko piše: „Kako — veli — primiš ovo pismo, taj čas hajde ovamo, i povezi top, a ta vojska gde je neka stoji do druge zapovesti.“ Ja onaj čas pohitam s topom i osvanem kod njega u Valjevu. Putujući onu noć, vidim ždraku što je Nedić sav Petrc popalio. Kad vidi Hadži-beg vatru iza leđa a vojsku pred sobom, on ostavi šanac u Bratačiću i pobegne natrag na Rožanj. Nedić, popalivši Petrc, opazi gde Turci pobegoše, udari na stražnje i dosta ih pobije i pljačke i konja uzme. Ja ostavim momka, da mi, kad svane i razbere jesu li Turci pobegli, kao što nam kaza Gača i Nikola, ili jošte u šancu stoje, haber donese.
Kako se sastanem s Karađorđem, kažem gornja opstojateljstva, i reknem: „Nadam se da će Hadži-beg pobeći, jerbo nam dobri naši prijatelji kažu“; i da će moj momak rano haber doneti za Hadži-bega. — Karađorđe: „E, moj čiča-proto, evo i gore nevolje: udarili Turci od Šapca, i naša se vojska pobila i Katić Janko poginuo; a drugo, ništa ne znam kuda je naša, kuda li je turska vojska okrenula. No gde ću ja daniti i čekati dok bolje razberemo o vojskama?“ Ja kažem: „Gospodaru, u Kosiriću kod mojih vodenica, onde ima za konje trave, u vodenici brašna, mogu momci hleba namesiti.“ On ostavi mene i kneza Teodosiju viš’ Valjeva sa ono 300 Gružana, s topom, da onde čuvamo ako bi Hadži-beg prodro i u Valjevo došô. Ja mu kažem: „Gospodaru, meni će moj momak doneti haber ozgo, i ako bude Hadži-beg noćas vratio se natrag, ja ću izbaciti pet topova; ako li bude osvanuo u svome šancu, ja ću izbaciti tri topa; ako li bi, sačuvaj bože, ovde prodro, vi ćete čuti i više topova.“ On uze oko stotine svojih momaka i ode.
Tek prošlo četiri — više li manje li — sati, dotrča meni u Valjevo momak: „Muštuluk, veli, Hadži-beg noćas uteče natrag na planinu.“ Ja odmah ispalim pet topova, da čuje Karađorđe da je Hadži-beg pobegao, da se zna po tom opstojateljstvu vladati, i opet pošljem momka da mu iz usta kaže. No on, kako je čuo pet topova, sve je znao. Uverio se da se Hadži-beg natrag povratio. Eto ti njegove pisme. „Kako primiš — veli — pismo, kreni vojsku svu i top, hajde pravo na Ub i gde budem čućeš, da me stigneš.“ Ja se odmah krenem sa kneza-Teodosijem, povezemo top, i onaj dan prođem kasabu Ub, i u noći stignem ga u Ljubiniću na konaku. Sutra u Orašac na konak, gde nam dođe Jakov i knez Sima iz Beljika na dogovor, i više buljubaša, i oni opet u Beljin odoše; mi noćimo, sutra dođemo i mi u logor u Beljin.
Kako je Karađorđe čuo da je Janko Katić poginuo, odmah je poslao svoja četiri momka, da dođe brat Jankov, Marko, Janku na mesto, i povede od svoje knežine svu vojsku. Jerbo kako je Janko poginuo, i mrtva ga otpratili, sva je njegova vojska vratila se kućama, govoreći: kad nemamo našeg starešine s kime smo se naučili vojevati.
Hajde, deco, da vam nakratko i o smrti Jankovoj štogod prepovedim. Dok se Karađorđe bavio kod Valjeva, a mi gore oko Hadži-bega, bosanski vezir i sva velika vojska od Šapca krenu se putem k Beogradu (Hasan-paša držao je desno krilo preko sela i palio), dođe u selo Mesarce, gde Jakov, pop Luka i Janko Katić predsretnu ga i pobiju se, i, po žestokom boju od obe strane, Hasan-pašu razbiju i poteraju ga k Šapcu natrag. U tom teranju sustignu jednog starca, salete i poviču: „Predaj se, predaj se, Turčine, ne gini ludo!“ A Turčin poviče: „Kome da se predam, koje vam je starešina?“ — Vojnici poviču: „Predaj se Katiću Janku“ (koji se tuna na blizo trefio); i Janko dotrči sa zapetim pištoljem u ruci, natrči na Turčina i sam poviče: „Predaj se, Turčine, baci oružje; ja sam Janko Katić.“ Turčin reče: „Predaću se“, i čujući ime Katić, a znao je kako Janko hrabro Turke seče, potegne iz svoje male puščice te Janka na mestu ubije. Sad naš komšija i paroh, pop Pakta, skoči s konja i starca sveže. Ovu sam puščicu gledao u popa Pante; malo je duža od jednog aršina, ne valja tri groša. Ovo mi je ’vako kazivao pop Panta, a i više ljudi koji su onde bili. A i starac je malo više valjao nego njegova puščica, ali, prokleti, ubi onako mudroga i preko mere hrabroga junaka, Katića Janka. Ovoga Turčina starca, kako je došao u logor, Marko, brat Jankov, za svoga brata poseko je.
Dok se to gore razmrsivalo, dotle vezir sa velikom vojskom drumom prođe, dođe u selo Ušće kod Save i padne oko rečice Vukodraži, koja deli valjevsku i šabačku nahiju, na konak. Dočuju to naši, pobace Hasan-pašu više terati, neka ide sam, a oni se povrate za vezirom, nađu ga na konaku i svu noć iz šume tukli iz pušaka; a kad zora bude, oni se dalje u šumu uklone, jerbo je u Turaka vrlo mnogo vojske i topova, koje su svu noć na naše bacali, i đuleta i kartače, a u naših nije topa bilo. — Sad vezir, videći kako naši noćom napadaju i biju, a možda je čuo da je Hasan-paša razbijen, ostavi put k Beogradu, vrati se natrag i, brzo terajući, opet dođe u šabačko polje na svoje staro mesto.
U to vreme, čujući to Miloje Petrović, koji je imao šanac kod Beograda u Ciganskoj bari, kud protiče Mokri lug u Savu, da su Turci od Šapca pošli k Beogradu, i Beograci često na njega udarali, vrlo se bio poplašio sa ono malo vojske i bećara; ali se opet hrabro branio i održao šanac, dok je doznao da su se Turci gore razbili na Vukodraži.
Hajdete opet gore. Kad iz Orašca dođemo u Beljik u logor, zastanemo i Milana da je njegovu vojsku doveo. (Jerbo kako je čuo Karađorđe da je Hadži-beg stuknut natrag, pisao je i poslao svoga momka da odmah s vojskom dođe a da ostane Grbović Milovan, i Kedić Milić i Nedić, da čuvaju da se ne bi Hadži-beg povratio k Valjevu ili pošao na Šabac, nama za leđa). Sad u Beljinu u logoru predanimo. Tu je Karađorđe; ljutit, slabo s kojim govori, sve ćuti. Dok mu nešto pisar njegov valjda je skrivio, — on đipi, pak ti moga Stevu batinom, batinom; niko ne sme da se prikuči, da moli, a od njega se ne otima. Dok već u neko doba potrčasmo moliti i Stevu oturismo, te pobeže, a on krdžalinku dovati da ubije, a Steva se umeša u vojnike i tako se spase. Sad sva i vojska i vojvode i kapetani gledaju to, i jedan s drugim šaplje: jaoj, brate, kad on od svoga momka i pisara tako radi, ja šta će od nas, ako skrivimo, biti. Uđe sloga, i, da je rekao onda: hajte svi na Savu, da pregazite, — tu se ne bi smeo naći jedan koji ne bi na Savu nagazio, a to li na Mišarsko polje.
Tu nam u Beljik dođe Miloš Stojićević Pocerac (do to doba nije bio znatan), od svojih Poceraca poutekô. Sad Karađorđe obu opanke i pušku na rame pa peške, i mi, nas oko sto pedeset, za njime, premda se njegov konj, dorat, i naših nekoliko konja, a i moj, poizdaleka za nama, vodi; ali mi svi u opancima za njim peške uz Dobravu, kud nas Miloš provodi, više šumom nego poljem, do Cera planine, ispod Cera dođemo u Dvorište Miloša Obilića. Noćimo. Od našeg društva otide nekoliko momaka kroz Kitog, na drum kuda Turci već iz Bosne slobodno u Šabac prolaze; pobiju se i donesu pet glava turskih. Onde su dovedena tri kmeta pocerska koji su išli u Turke i hranu nosili. Pita Karađorđe: „Čije se ovo Dvorište zove?“ Kažu: „Zove se Miloša Obilića, vojvode pocerskog, Dvorište.“ — „E, kojekuda, posecite ovu trojicu, turske udvorice, koji vole Turcima nego svojoj braći Srbima; a ovo neka bude (rukom na Miloša Stojićevića) vojvoda Miloš Pocerac, Milošu Obiliću na mesto! Ja vi, Pocerci (okrete se njima, jerbo je onde s Milošem došlo nekoliko, oko sto, Poceraca) vidite kako ova trojica platiše svojim glavama koji vole Turcima nego svojoj braći Srbima; tako ćete i vi svi koji odsad ne uzasluša ovoga moga i vašega vojvodu Miloša. A ti, vojvoda pocerski, ako moje zapovesti ne ispunjavaš, ovim ćeš tragom proći.“ Pokloni se Miloš i pođe mu ruci; on ne dade ruke, no se u obraz poljubiše. — I reče Miloš: „Gospodaru, sto života da imam, svih ću sto izgubiti, a tvoju ću volju i zapovest do smrti ispunjavati.“ — Stoje oni Pocerci u najvećem strahu, gledajući onu trojicu bez glava, dok jedan reče: „Gospodaru, nismo imali među sobom svoga vojvode, oprosti nam dosad, a odsad mi svi za našim vojvodom a on za tobom u goru i u vodu!“ — A i drugi svi: „U goru, u vodu, za našim vojvodom!“ Ori se stotinu i više glasova, da čoveku i suze poteku. — „Eto, kojekuda, da je prosto, a odsad da vas vidim! Čuvajte se da vam u take gosti ne dolazim.“ Svi mu se, i mi i Pocerci, poklonismo i blagodarismo. Pocerci pođoše ruci; on se po s nekim u obraz poljubi. Te ti bogme i mi s vojvodom svi i sa svima ljubi se u obraze (kao dobra familija na Božić oko pune sofre): „Naša braća, naša braća! Hristos posred nas!“
Vratimo se u logor. Kad sutra da vidiš naše braće Poceraca sa svojim vojvodom — nagrnu kao skakavac u logor! Ne verujem da je koji smeo ostati, već ako kakav vrlo prestareo, da sahrani onu trojicu posečenih. — Eto šta u svoje vreme važi pametna strogost: pogubiti trojicu za sačuvati hiljadama. Istina da meni ne pristoji ovako misliti i govoriti, ali i Hristos spasitelj sebe je dao na smrt, da spase sav rod čelovječeski. Tako je i Karađorđe radio. Prikučimo se pobliže Dobravi; Karađorđe nađe jedan proštac sebi iz livade, i zapovedi da svaki vojnik, pešak i konjik, nađe proštac i pregotovi koga puška ne može probiti. Ovo je (gore pripovedano) bivalo od maja 1806. do 30. julija. Pođemo 31. julija; dođemo na Mišar; po priličnom boju načinimo šanac.
Napomene
- Na drugom mestu Prota piše: „U Petrov post vezir i 6 paša dođe na Badovice s vojskom golemom, pak u Šabac. Mi odstupimo od Šapca u valjevsku nahiju.“ (Lj. K.)