Poglavlje 2
Kad su sve age i zli Turci pobegli u Vidik (pošto im je Hadži-Mustafa-paša ubio u Beogradu poglavicu Kara-Smaila), onda nekako se pritaje Bega Novljanin i Ćurt-oglija u Šapcu. Obojica su se iz Bosne doselili. U to vreme knez Ranko Lazarević iz Svileuve dođe u srpski Šabac-bair na konak, no sutradan dođu Bega Novljanin i Ćurt-oglija i ubiju kneza Ranka iz pušaka, pak zatvore se u grad; to je bilo baš uz časni post 1800. godine. — Posle toga dođe mom ocu pop Luka, bratučed kneza Ranka, i žali se kako Turci ne samo što su kneza Ranka ubili, nego jošte ištu globe 2500 groša. On zamoli moga oca te mu uzajmi te novce da se otkupi da mu kuću ne haraju. Kad ode pop Luka Lazarević, dozove moj otac mene da pišem pismo veziru. On diktira a ja napišem pismo, ukoliko se opominjem o tome, kako su u Šapcu ostala prikrivena dva zlikovca (janičarina), koji su Ranka kneza šabačkog ubili. „… Mi knezovi u carevu i tvome izmetu (poslu) noge do kolena a ruke do lakata. Pa kad ćemo po carevim čaršijama od zulumćara ginuti, to podnositi dalje nećemo, no ti gledaj koga ćeš postaviti knezom valjevske nahije, a ja više ni u čaršiju otići neću, a to li ću knezovati; nego ću iz careve zemlje begati sa životom u Nemačku“ i pročaja. On pošlje to pismo Hadži-Mustafa-paši u Beograd. Posle nekog vremena dođe jedan pašin kavaz u Brankovinu našoj kući na konak, i sve se tajno sa mojim ocem razgovara. Kad sutra rano kavaz ode, pita me moj otac: „Znaš li što onaj kavaz dolazi?“ Kažem ja da ne znam. „Poslao ga“, veli, „Hadži-Musta-paša, da mi iz usta kaže da je vezir rekao: da ako on kneza Ranka ne pokaje, onda, veli, Aleksa neka ide kuda hoće sebi selamet tražiti.“ I kaže mi da mu je vezir po tom kavazu poručio da sprema na Paležu konak za vojsku koja će na Šabac poći i povući dva topa, ali to sve tajno. Moj otac ode odmah na Palež i zacelo prođe vojska, oko 800 krdžalija, i ode hitno na Šabac na Bair. Bego Novljanin i Ćurt-oglija, ubilci kneza Ranka, sa svojim društvom zatvore se u grad. Krdžalije počnu iz pušaka i topova tući, i baš na naš Veliki četvrtak (5. aprila 1800. godine) zapale šabačke kule, a Bega i Ćurt-oglija, prokopavši kameni grad do Save, pobegnu u Bosnu, a sav grad i kule izgoru. Njihovo društvo pohvata vojska, izvezu dva topa na čaršiju, i njih 27 za jednoga kneza Ranka udave s konopcem nasred čaršije, i po turskom običaju, kad jednog udave, pukne jedan top.
Tako Hadži-Musta-paša osveti kneza Ranka i svima janičarima takav strah zadade da se ni ime janičarsko u beogradskom pašaluku nije smelo izreći. Hadži-Musta-paša, videći sebe i svoj pašaluk u opasnosti od Pasmandžije i od ove dvojice u Bosnu pobekše, poboji se da i oni od Bosne ne dignu vojsku i ne pođu na njega. Zato je morao sve više vojske kojekud skupljati, da se brani, a zbog toga morao je i porezu povišavati da vojsci tain (hranu) i platu izdaje. Kad knezovi vide da vezir svake poreze sve više porezuje i uzima, oni se dogovore i svi skupe se. Na toj skupštini bili su: od valjevske nahije moj otac Aleksa, Ilija Birčanin i Nikola Grbović, iz rudničke nahije knez Nikola, iz ćuprijske knez Petar, iz beogradske knez [Stevan Andrejić] Palalija i knez Stanoje [Mihailović] iz Zeoka i jošt drugi. Tu se dogovore da uzmu hatišerif kog su izvadili od Porte (1793. godine) i u kome stoji upisano: da sav pašaluk beogradski ima davati poreze na 20.000 glava oženjenih po 20 groša, a Hadži-Musta-paša skoro jošt toliko počeo da udara. (Taj su hatišerif svi knezovi dogovorno bili dali beogradskom mitropolitu Metodiju, kao glavi naše crkve i zakona, na amanet da ga čuva kao najveće dobro narodno).
Odu knezovi veziru i poklone se po običaju, i pošto su malo dvorili, rekne te redom posedaju, i on lepo se s njima razgovarao kao god otac s najboljim sinovima; popiju kafu i ništa o hatišerifu ne spomenu, no odu posle toga mitropolitu Metodiju, požale se kako je vezir preko hatišerifa podigao porez, i kako već sirotinja ne može da daje, niti ima otkud, i kažu da je i njemu poznato, hodajući po eparhiji, kako i on svoju dimnicu jedva može pokupiti. „Nego da nam dadeš hatišerif — reknu knezovi — da odnesemo neka vidi vezir, i po hatišerifu neka udara porezu kako je car odredio.“ — „Kala, kala, sutra hoćem da vam dam ferman“, odgovori Metodije. Knezovi odu na konak, a mitropolit Metodije uzjaše na konja, te ti u grad veziru, i kaže mu kako knezovi hoće da uzmu od njega hatišerif, i da njemu veziru — donesu da po hatišerifu porez udara a ne više, zato neka se pripravi šta će im odgovoriti i pročaja. Sutradan dođe moj otac i knez Petar mitropolitu da im dade hatišerif, a on im rekne: „Otiđite najpre do vezira pa dođite onda po ferman.“ — Knezovi svi skupa odu i pozadugo postoje, preko običaja, pred sobom vezirskom.
Dockan otvore se vrata od sobe vezirove i, kad knezovi uđu, poklone se i po običaju priđu skutu, potom izmaknu se i u red stanu. Vezir zapalio nargile pa puši, a okrenuo glavu u drugo ćoše sobe a neće nijednoga kneza da vidi. Tako stojali su knezovi čitava dva sata, a on niti govori da sednu ni da idu, već jednako ćuti i puši, a knezovi takođe ćute i čepore nogama. Očima jedan drugoga pitali su: gde je naš stari Hadži-Musta-paša, ne možemo da ga poznamo, ovo nije on no Grk Metodije, mučitelj (govori se da Metodije nije Grk nego Ermenin, pa se pokrstio). Posle tako dugog stajanja najedanput okrete se vezir, pusti dim iz usta pak reče: „E, knezovi, zašto ne govorite što ste došli?“
Ja temena učinim — pričao mi je o tome moj otac — i počnem da govorim: „Paša efečdum…“ a on mi preseče reč: „Ja znam šta vi tražite, vi hoćete da udarim porezu po hatišerifu carskom; to i ja hoću, ja neću jednu aspru više nego što se u fermanu piše. Zar vi ne znate to, kad je meni čestiti car beogradski masip dao, nije mi nikakve hazne druge dao, no da od vas uzimam, a vas od svakoga zuluma branim a i vi sami vidite koliko ja vojske držim s kojom branim i sebe i vas od čitluk-sajbija; i jošt mi valja skupiti vojske. No kad vi tako hoćete, to je za mene lakše! Ja ću mome bratu, vidinskome veziru Pazmandži-oglu, jedno pismo pisati i s njim se pomiriti, moje vojske umaliti, a samo carski grad čuvati, i onda baš po hatišerifu carskom nijednu aspru više od vas uzimati neću, nego onoliko koliko hatišerif glasi; a eto vas i vaših aga i subaša pa kako vam bog dade!“ — Učinim temena i odgovorim: „Istina je, čestiti pašo, to mi vidimo sami da je tako; no evo muke i nevolje: u narodu novaca nema, i nema otkud da nađe, a ne žalimo. Veće smo sve sa dece pootkidali, gde je najmanja para od uroka bila. Vidite i sami da je sve sirotinja i da smo sve turske kuće slugama i sluškinjama napunili; i jošt bi u najam davali da imamo kome, da bi samo koju paru zaslužili i danak plaćali. Ono malo stoke, da imamo kome, u pola cene prodavali bi, no trgovaca nema. Nego dopusti nam da idemo da se dogovorimo ne bi li našli način u čemu bi se pomoći mogli.“ — Vezir manu rukom: „Ej isadile (srećan vam put).“ — Tako ti mi, ne sedevši nimalo kod vezira, iziđemo i svi reknemo usput idući: „Bogme, brate, onako je, vezir pogodi“. — Odemo na konake onako umorni od dugog stajanja.
Pred veče skupe se svi knezovi u Šundin han, gde sam ja (Aleksa) bio na konaku, i nađemo da su pašine reči sve istinite, i ako on ne drži dosta vojske, to će osvojiti vidinske age i subaše, pak će pet puta više sami uzimati nego što će od nas iskati vezir da mu mi dajemo. Bilo je razgovora od svake ruke, najposle reknem ja ostalim knezovima: „Ne bi li dobro bilo da predložimo veziru i obreknemo našu vojsku u pomoć dati mu? Kad Vidinlije na njega pođu, da ih dočekamo i razbijemo, pak mi opet našim kućama da idemo.“ To svi knezovi odobre tako da se veziru predstavi a svi jednako da vičemo: nema novaca i nema se otkud davati.
Sutra odemo veziru, pusti nas odmah u arz-odaju, gde vezir sedi, priđemo skutu i istupimo se natrag, i stanemo snuždeni. Vezir rekne: „E, knezovi, jeste li se dogovorili i šta ste se dogovorili?“ — Ja učinim temena, i odgovorim: „Jesmo, čestiti pašo. Jučerašnje tvoje reči istinite su i svete. Poznajemo i sami da nas od zuluma braniti ne možeš bez vojske, a vojske bez novaca držati ne možeš. Ali je velika muka i nevolja što novaca u sirotinje nema, niti se otkud dobiti može, a ako upustimo janičare vidinske na ovako siromašnu raju, onda će sva sirotinja pobeći u Karšiju (Nemačku) i sva će careva zemlja pusta i prazna ostati…“ — „Tako je — tako“, preseče mi reč vezir. — „Mi smo svakojako mislili, — produžim ja — no ni od koje ruke do novaca doći ne mogosmo. No od sve muke i nevolje mi smo se svi dogovorili: kada Vidinlije odozdo pođu, da ti mi knezovi dovedemo naše vojske, te razbi Vidinlije, a mi ćemo posle svaki svojoj kući bez ajluka i bez tajina vratiti se; a ti više vojske da ne kupiš i na tajinu i na trošku da ne držiš. To je naš odgovor, čestiti pašo, ako ga samo ti okabuliš.“ — Onda vezir: „Peki, peki, hoćete li vi tako svi knezovi?“ — „Hoćemo, — odgovore oni uglas — čestiti pašo, hoćemo u podne, u ponoći, kad nam god poručiš, i gde rekneš, dovešćemo ti onoliko vojske koliko ovde reknemo i obreknemo.“ — Na to paša: „Da-ej, da-ej, benda severum (jošt bolje, jošt bolje, i ja to milujem)!“ Zatim pljesne dlan o dlan i vikne: „Jazidži đel!“ (da mu dođe pisar), i ponudi nas da sednemo. Pomozi bože, povrati se naš paša! Kafa se donese i razgovor se povede koliko će koja nahija dati vojske. Valjevska i beogradska nahija, koje su blizu, dadu više: valjevska 1800 a beogradska 750 momaka. I tako prema broju glava i vojsku sve u tefter popisa, i svakom knezu kopiju dade koliko je dužan vojnika Srba dovesti, kad i gde rekne paša. „Sad hajdete i u nahijama svaki toliko popišite, da su svagda gotovi sa oružjem, opancima i rubom i sve što vojniku treba. Vi, knezovi, kad ja poručim, koji ne dođe s vojskom, u njegovu glavu.“ — Mi mu blagodarimo i odemo veseli što smo opet, našeg Hadži-Musta-pašu povratili u njegovu staru dobrotu, koga mitropolit Metodije beše poturčio.
Ovo mi je, deco, ovako sve da je bilo, moj otac kazivao, a ja vama pripovedam, i žao mi je što ne mogu da znam koje je godine to bivalo. Ovo dalje veće i ja dobro pamtim.
Kako knezovi odu iz Beograda, Hadži-Mustafa-paša pošlje svoje buruntije u svaku kasabu i svakoga pazara viče po čaršiji telal: „Čuj, čoječe! Ko je Srbin a nema duge puške, dva pištolja i veliki nož, neka proda jedinu kravu i pusat sebi kupi. Tako je od čestitoga vezira zapovest. Koji to ne nabavi, pedeset štapa po tabani i pedeset groša globe. Haj, čujte i počujte, taka je od vezira zapovesti!“
Sad moj otac dozove odmah buljubaše Živana iz Kalenića, Arseniju Raonića iz Loznice, Bukana iz Orašca, Vasilja iz Bajevca i Koju iz Tulara, i svakoga vojnika kaže, i ja mu u tefter upišem ime i prezime i selo iz koga je; i odoše buljubaše svaki svoje upisnike spremiti, na prvo pozivanje da budu gotovi. (Tih istih teftera naći ćete, deco, jednu polovinu u mojim pismima, a druga polovina izderala se; a to je sačuvao duhovnik Jeremija u manastiru Grabovcu, gde je moj otac onda vojsku iskupio). Tako su i knez Nikola Grbović i Ilija Birčanin u svojim knežinama uredili.
Opet vidinska vojska pođe na Beograd, jedna udari na Požarevac a druga na Ćupri-Palanku. Uzmu Ćupriju gde je bio Tosun-aga predvoditelj. Na Požarevcu potuče se pašina i srpska vojska s Vidinlijama, no Vidinlije i tu nadvladaju i prodru hitno na Beograd i beogradsku varoš osvoje. (Pred srpskom vojskom bio je poglavar na Požarevcu neki iz Smedereva što se zvao Arambašić Stanko, on je bio hrabar vojnik sa Srbima protivu Vidinlija, ali ga Turci na prevari ubiju u Smederevu). Vezir se zatvori u beogradskom gradu. Međutim moj otac skupio je bio vojsku u manastiru Grabovcu, čuje da su Vidinlije varoš beogradsku osvojili. On (Aleksa), Birčanin i Nikola Grbović sednu na Paležu u lađu i dođu veziru u donji grad. Zapita vezir: „Kamo vojska?“ — Kažu mu oni da je sva vojska gotova u Grabovcu, no ne mogu ući u grad, jer su Vidinlije kapije zatvorili. Vezir rekne „Ostani ti onde, Aleksa, a Birčanin i Grbović neka idu i neka vojsku u lađama dovedu.“ Ode Birčanin i Grbović u Grabovac, uzmu vojsku, na Paležu sednu u lađe i noću dođu na Su-kapiju u donji grad. Kad se malo poodmore, razrede se: spahije na Vidin-kapiju, vezirova tevabija na Stambol-kapiju, moj otac s valjevskom vojskom na kapiju uza Savu (onda nije bilo pokraj Save kuća), i u jedan mah juriše i Vidinlije isteraju iz varoši. Jedan bimbaša vidinski zatvori se u crkvu, i tuče se iz crkve, a Srbi naši opkole ga. Knez Ilija Birčanin uzme jedno odelenije vojske i sa pročim oteraju Vidinlije do Smedereva, gde se zatvore u smederevski grad, kuda vezir pošlje topove, te ih i odatle isteraju i oteraju do Vidina. Moj otac ostane s vojskom u donjem gradu kod vezira, i što nije moglo vojske stati u najgornju kasarnu, paša dade trsku te oko kasarne naprave kolibe. Vezir dade vojsci rakije i vina na naš Božić, i naša vojska, igrajući i pevajući, zapali one kolibe od trske pored kasarne, i iz te vatre pukne jedna puška i ubije nekoga Aleksicu iz Joševe. Pet dana po Božiću dođem i ja tu i donesem mom ocu košulje i druge potrebe; nađem moga oca na Su-kapiji. Tu sam video preko stotine glava vidinskih Turaka, koje su odsečene i pred vezirovim konakom stajale; i to je prvi put što sam mrtvu odsečenu glavu video. — Onaj bimbaša, što se u crkvu bio s društvom zatvorio i iz crkve tukao se, nije se veziru hteo predati nego preda se mom ocu i pobratimi ga, a on ga propusti u Vidin. (Ovaj isti bimbaša, u početku Karađorđeva rata 1804. godine oko 20. maja meseca, zastao se bio s vojskom u Požarevcu, gde ga moj stric Jakov i Karađorđe opkole; i kad se taj bimbaša i tu preda, rekne Jakovu: „Čuješ, Jakove, tvoj me brat Aleksa u Beogradu iz crkve predavao, a ti sad ovde, odsad gde čujem da ima vaš soj, neću na tu kavgu ići.“) Ja sam svuda po gradu išao s buljubašama moga oca; išao sam s ocem i veziru. Naša vojska sasvim je u gradu vladala i sav grad bio je gotovo kao opljačkan: ni na topu ni na pendžerima nigde ni najmanje gvozdene čivije nema, sve su to braća poskidali i počupali, pa po komordžijama kući poslali. To sve vidi paša, ali nema kud. Ta je naša vojska od pre našeg božićnjega posta s mojim ocem u Beogradu stajala, i grad čuvala do naših uskršnjih posta, dok se Birčanin s drugom vojskom od Vidina vratio, pak su onda kućama svi došli. Međutim, knez Petar iz Ćuprije i Stevan Jakovljević pokupe Srbe i udare na Ćupriju i posle znatne bitke isteraju Tosun-agu i osvoje Ćupriju i tursku vojsku u Vidin oteraju.
U Valjevu bejaše muselim Hasan-aga iz Srebrnice, i hoće narod da globi, no moj mu otac ne da; zato se zavade. Hasan-aga nađe četiri Turčina, obrekne im dati novaca da ubiju moga oca, a on ode u Srebrnicu kući da se pri tom ubistvu ne nađe. Moj otac dođe u Valjevo baš na našu Čistu sredu, ona četiri Turčina odu i zasednu sat od Valjeva u šumu kraj puta kojim se on mora vratiti. Jednome reknu: udri ti kneževa haznadara Živka, a nas ćemo trojica kneza. Kad moj otac naiđe pokraj zasede, onaj jedan Turčin opali i Živka ubije, no oni drugi promaše moga oca i ne zgode ga, već pobegnu u potok pak u Valjevo. Kad moj otac dođe kući, sazove kmetove i kaže im: „Braćo, metite drugoga kneza, ja više neću; vidite sami da su Turci naumili mene ubiti. Pucaše na mene jedanput, bog me sačuva; sad ovo drugi put, i momka mi ubiše, a mene bog i opet sačuva; treći put oni će drugojačije raditi.“ Zatim posle mnogog razgovora metnu Mitra Kalabu za kneza. Dođe Hasan-aga iz Srebrnice, i kad vidi da nije knez poginuo i da će se njegovo kovarstvo otkriti, a on pohvata one Turke i u Valjevu ih podavi da ne bi iskazali. Novi knez, Kalaba, preduzme vilajetske poslove, ali nije bio vešt s Turcima postupati za polzu sirotinje. Kad dođe po običaju u Valjevo muselimu, da pušta one koje Turci kao krive pozatvaraju, i kad mu muselim po običaju rekne: „Kneže, ima tvoj jedan u apsu, no pusti ga, ali ja hoću bogme sto groša globe“, — a Kalaba na to je obično odgovarao: „Aga, lepo se drvo na pole cepa.“ Na to je muselim pristajao govoreći: „E, kneže, za tvoj hatar donesi pedeset groša, pa da puštim krivca“, i tako koliko god muselim zaište, a knez Kalaba opet: „Lepo se drvo na pole cepa.“ Tako je radio i za male i za velike globe, i svagda je polovinu popuštao. U tome su moj otac, dok je knezovao, i Birčanin Ilija sasvim drukčije radili. Vide to kmetovi da Kalaba ni najmanje nije vešt narodnim poslovima, i da on sa svojim „Lepo se drvo na pole cepa“ ne može da zakloni narod od velike globe. Zato jedanput kod naše crkve u Brankovini načine skupštinu, dozovu moga oca i kažu mu: „Hoćemo da opet budeš naš knez.“ On se izgovarao da ne može i da nije pravo da pogine od Turaka na pravdi, onda grakne sva skupština više od hiljadu ljudi: „Ako ti bude suđeno, a ti pogini kao knez“, pak ščepaše ga i digoše na ruke. Ja sam bio podalje od te skupštine, i kad čujem najedanput tu viku, i vidim ono komešanje među ljudima, pomislim da ga ubiše, no kad dotrčim bliže, čujem da svi viču: „Srećno, srećno! Aleksa je opet knez!“ I odrediše mu više momaka da vodi sa sobom. Moj otac dogovori se sa Birčaninom i počnu jošt oštrije knezovati i narod od svake globe i nepravde turske zaklanjati.
Kad vezir u Beogradu dočuje da je to maslo muselima Hasan-age bilo što su oni Turci mog oca hteli da ubiju, pošlje bumbašera u Valjevo po Hasan-agu da ga dotera u Beograd. Hasan-aga se uplaši strašno, pobratimi mog oca i rekne mu: „Da si mi po bogu brat, Aleksa, što ću i kud ću sad?“ — Moj otac, za hater Hadži-bega, rekne mu: „Hajde u Ljubinić na konak, pa ću ja narediti tebi baška a bumbašeru baška konak, pa odande beži u Bosnu.“ I tako Hasan-aga, koji je posle paša postao, u Bosnu pobegne. Sad veće vide vidinski Turci kako se Srbi sajediniše sa pašom, da ne mogu silom ništa uspeti, zato obrate se na vezira Hadži-Musta-pašu, i oni i Pazmandžija, s molbom da ih pusti u Beogradu živeti mirno u svojim kućama. U tome se Hadži-Musta-paša grdno prevari, i pusti ih te dođu u Beograd, gde su neko vreme mirno i pokorno sedeli, a neki su i službe dobili, jerbo su vrsni i udvorice bili. No posle nekih godina reknu oni Hadži-Musta-paši: „Mi znamo da si ti caru veran, a i mi smo tebi verni, daj ti tvoga sina neka nakupi vojske, a mi ćemo svi ići, mi smo bili toliko godina u Vidinu i znamo kako se lako uzeti može, mi ćemo ga uzeti i tvome sinu predati, a s time ti ćeš caru uslugu učiniti da i tebe i nas bolje pomiluje.“ I tu se Hadži-Must a-paša jošt većma prevari: pošlje svoga sina da kupi vojsku. Kad se vezirov sin Derviš-beg poudali, ove ti Beogradlije odu kod paše, uzmu izun da i oni idu njegovom sinu u vojsku, i on im poveruje. Oni se spreme i odu do Boleča, pak onda se povrate natrag. (Ovo sam slušao kad mome ocu neki Muja alaj-beg u Urovcima kazuje o tome ovako: „Kad se — veli — vratimo iz Boleča, a mi od Bataldžamije natovarimo pomalo sena na konje, pokrijemo odozgo sa pokrovcima da se čine tovari, svežemo na prvoga konja zvonce, i vodili smo konje do Stambol-kapije. Na Stambol-kapiji poviče straža: „Ko ste?“ na koje odgovorimo: „Mi smo kiridžije, otvorite kapiju!“ Kako se kapija otvori, bacimo seno s konja, ščepamo oružje, a oni koji su s nama u varoši u dogovoru bili, dočekaju nas spremni, i osvojimo svu beogradsku varoš. A Hadži-Musta-paša tukao je iz grada topovima“).
Tako posle nekog vremena pođe ozdo Hadži-Musta-pašin sin s vojskom, a tako isto i moj otac krene vojsku s ove strane, a drugi knezovi s drugih strana. Sad se janičari u tesno nađu, dok jedan Cincarin kaže im lagum kuda se provela voda u gori i grad, te ti oni kroz onaj lagum sve pobušeljke do u gornji grad, a blizu džamije imadu od laguma vrata, sve kako koji izađe, valjajući se uđe u džamiju, a kad se napuni džamija, a oni prospu puške na pašine saraje, kapiju otvore, i tako Hadži-Musta-pašu živa uhvate, i kažu mu: „Mi znamo da tvoj sin ide ozdo s vojskom od Vidina, a Aleksa ozgo od Valjeva, i drugi knezovi s drugih strana, no sad šalji knjige i tvoje Turke neka se vojske odmah vraćaju, ili ćemo te sad odmah ubiti.“ Tako ti siromah Hadži-Musta-paša pošalje te naše vojske, a i svog sina s vojskom natrag vrati. Sad četiri dahije: Memed-aga Fočić, Mula Jusup, Kučuk Alija i Aganlija postanu i preko vezira počnu vladati, i što gode oni napišu i zapovede, to je vezir Hadži-Musta-paša svojim murom morao potvrditi. (O tome sam video tako napisato u jednoj knjizi Hećim-Tome, koji je onda u Beogradu sedeo, i tu stoji zabeleženo da je Hadži-Musta-pašin sin 1801. godine otišao i da su janičari vodenim lagumom u grad uišli, i, kako su se utemeljili, ubili su pašu. Knezovi i paša tukli su se s janičarima od 1795. godine. — U manastiru Bogovađi u jednoj knjizi stoji ovako napisato: „Ljeta 1801. januarija 26. udavi beogradski paša vladiku Metodija; za njegovo nestrojenije i bezakonije upodobi se Foki mučitelju, caru grečeskomu. Togo vremene bist meždusobna bran. Turci Vidinlije svojemu caru nepokorni. I mnogo bist meždusobno krvoprolitije pomeždu ih. I bist skupo žito: pšenica 100 oka 18 groša a kukuruz 10 groša. To vreme bist lepa zima. Ovo sobstveno rukoju potpisa Hadži-Ruvim“).
Njih četvorica podele sav pašaluk, svakome po tri nahije; oni pak sva sela u nahiji podele svojim momcima, koji su se zvali male age.
O tome kako je Beograd uzet slušao sam gde Muja, urovački beg, priča mom ocu.
Posle godinu ili dve taj isti Muja reče mom ocu: „Vidiš, kneže, ova četiri psa u Beogradu (tj. četiri dahije) šta rade od raje i od poštenih Turaka. Ja sam prvi kroz rupu u grad ušao, pak sada, da smedu, uzeli bi mi i ovo selo (Urovce) i sebi prisvojili; no i u mene je jošte oštar kremen. Ja ti kažem: ovo dugo njima biti neće. Ja ću da idem na ćabu, no nije stoga što mi je ćaba mila, no samo da se uklonim, da sa psima i ja ne izgorim. Nego ti, kneže, poslušaj mene: dovedi kneginju i ono malo dete (pokojni Sima bijaše malen), pak da ja tebe i sve što je tvoje u Nemačku preturim, te živi jošte koju godinu u miru. A znaj dobro: ako ja od ćabe dođem živ, tebe neću živa naći; a ako i ne dođem, oni će tebe poseći.“ — Moj otac kaže: „A kud, beg? Da ja pobegnem u Nemačku, oni će reći: ode Aleksa da krene protivu nas Nemce, da vojuje na nas, pak će drugi knezovi i sirotinja s mene stradati; no gde sam se rodio, tu ću da živim, pa što mi bog da.“ Na to mu alaj-beg reče: „Ja sam ti kazao i s moje duše skidam, a dosta smo hleba i soli zajedno pojeli!“ (Baš sam ovo sve slušao kad mome ocu govori).
Sad one četiri dahije iskupe knezove, pošto su Beograd janičari osvojili 1799. godine, i dozovu mog oca i kažu mu: „Aleksa, već se mi s carem zavadismo, nego smo načinili jedan mizar (prošenije) da caru pošljemo, nego da i vi vaše murove udarite da bi se mi opravdali.“ — „Dobro, age, — odgovori moj otac — da se s knezovima dogovorimo.“ — Na to oni: „Nema tu od dogovora ništa, nego svi redom morate udariti murove!“ — Idi sad ga reci nećemo pred onaka četiri lava, koji su i svoga vezira pritesnili. Oni su prošenije načinili kao od strane knezova i raje, i vezira kod cara tuže da je on globar i zulumćar, da je pola raje u Nemačku pobeglo od njegove globe, i da nije janičarskih aga, sirotinja ne bi ni vola imala na čemu bi orali i hlebom se hranili, nit bi se imalo otkud caru harač davati, niti za što soli kupiti, no sve janičarske age daju i sirotinju pomažu, i proče i proče. Knezovi nisu imali kud nego poudaraju prste, bogzna koliko ljudi, na to prošenije i potpišu, samo da se kurtališu. Sad već one četiri dahije počnu rahat da žive; svaki je one svoje tri nahije, koje su mu na deo došle, upravljao i sve prihode sebi kupio, a caru ništa, no samo što su janičar-agi i drugim kapidžijama svojim u Carigradu mito šiljali da ih kod cara brane. Dahije otvoriše olovski majdan u Drenajiću valjevske nahije, pod Medvednikom, i sve je moj otac od naše kuće na kolima u Beograd olovo spremao, no ipak su kumpanijama što su olovo kopali plaćali svaku oku po 20 para.
Aganlija — kom je u deo pala sokolska nahija — pošalje u Azbukovicu i pokupi harače. Azbukovica je bila malićana Hadži-bega iz Srebrnice, koji pošlje svoje Turke te sve haračke novce otme. Aganlija kad čuje to razljuti se, i naredi u vojsku kragujevačke, užičke, sokolske, valjevske i šabačke Turke. Zatim zovne moga oca: „Ja znam, ali hoću da mi i ti pravo kažeš koliko si Hadži-Musta-paši dovodio srpske vojske kad ste nas janičare tukli?“ — Moj otac morao mu je pravo kazati da je 1800 momaka svagda vodio. — „E, dobro, pravo si kazao, — rekne Aganlija, — i ja hoću da toliko vojske kod tebe u skupu nađem, a doći će i Turci iz sviju kasaba, da idemo da tučemo tvoga prijatelja Hadži-bega i da mu popalimo Srebrnicu za moje azbukovačke harače. I hoću da poneseš jošte 2000 oka rakije: kad pođemo Drinu gaziti, da svakom Srbinu po oku rakije dadeš da popije.“ — Moj otac morao je na to pristati, dođe u knežinu i sprema vojsku za određeni rok.
Aganlija udari preko valjevske nahije sa svojom vojskom, moj otac predusretne ga sa svojom vojskom i odu na Drinu u Azbukovicu, gde se slegnu i od sviju kasaba Turci. Tu se smešaju i ujednače Srbi i janičari, kao pod Hadži-Musta-pašom što su bili Srbi sa pašajlijama protivu janičara. Tu poharaju sva azbukovačka sela, tako da nijedna ovca, nijedno krme ostalo nije živo. Aganlija odmara vojsku, pravi plan i kazuje kako će Srbima dati po oku rakije da oni napred gaze na brodu, a konjik da ide za njima. No evo muke, Hadži-beg i Asan-aga iskopali na brodu (s one strane) šanac i napunili ga Bošnjacima. Vidi moj otac da će sva srpska vojska u po Drine propasti, jer kad bi Srbi nagazili, Bošnjaci bi s one strane opalili hiljadu dve pušaka u gomilu Srba i, osim što bi pobili, koji se malo rani, uhvatio bi se za drugoga, a onaj opet za drugoga, a pusta Drina brza i alovita, pa bi sve odnela i nijedan ne bi izneo glave.
Kad se Turci Valjevci i druge kasablije skupe na sélo (eglenu, razgovor), ode i on među njih, sedne i rekne im: „Ako bog da, sutra ili prekosutra, kako prećemo Drinu, odmah ću da zapalim Hadži-begove konake.“ — Na to će mu reći Serdanović barjaktar: „A kako bi ti zapalio konak tvoga prijatelja?“ — „Eto — veli — tako, kao što bi i on meni učinio; tako je sada vreme donelo, i moja vojska jedva čeka da pređe da pljačka tamo Turke… Zbilja, vi Turci i begovi, zašto ne molite agu (Aganliju) da se prođe ove vojne i da ne ide preko Drine? Vi vidite onaj Osat: sve su ono gotovo turske kuće i deca; pa kad ovi moji Srbi popiju po oku rakije i uđu u turske kuće sve će biti brbat, a to neće ni bogu ni ljudma biti milo. A malo je zar što smo se s carem zavadili, pak sada hoćemo i s Bosnom? Pomislite kad nemački doboš zalupa na Savi, a vi s decom pobegnete na Drinu i hoćete u Bosnu, a Hadži-beg, ovako kao sad, napuni šančeve s vojskom i ne da vam preko Drine. — Zašto ne promislite kuda ćete vi onda, a za mene je lako“. — „E, moj kneže, to mi sve vidimo, ali ko sme onome arslanu o miru pomenuti!“ — reknu Turci. — „Ja ću mu najpre napomenuti, ali vi svi pomognite mi“, — rekne moj otac, i predveče odu Aganliji. I dvorili su po običaju Aganlinom, jer pred njim niko nije smeo sesti, pa i sama ulema, tj. starci s belim bradama, morali su svagda pred njim stajati. Pošto su tako neko vreme dvorili, rekne im Aganlija: „E, hajdete sada na konake svoje, pak sabaile ujutru vi Turci azur konje; a ti Aleksa rano svakom Srbinu podaj po oku rakije, pak ćemo na gaz preko Drine.“ Oni na to svi se poklone, a opet jednako stoje, neće da odlaze, a svi ćute. Aganlija opet rekne: „Hajdete, hajdete sada, kako sam rekao!“ — Na to moj otac pođe mu skutu i rekne: „Aga, mi ćemo ići, al’ te sva ulema i ja molimo da se smiluješ na one kuće i na onu fukaru i srpsku i tursku preko Drine, i ne prevodi ovu vojsku; sagrešićemo kod boga, a i kod cara se okriviti.“ — „Hajdete, hajdete, nema od toga ništa!“ — „Mi odosmo, aga, al’ ćemo opet doći moliti da se smiluješ.“
Zatim odu svi. Moj otac mislio je opet da ide da moli. No tek što je tako zabrinut došao u srpsku vojsku, a momak dođe i kaže: „Hajde, kneže, zove te aga.“ Moj mu otac ode, on mu rekne: sedi, i on po turskom običaju na kolena sedne. Aganlija mu počne lako govoriti: „Aleksa, ja sam vidim ovo što sam naumio da ne može na dobro izaći, ali sam se zarekao pred Turcima, i ne mogu lako odustati; no ti, kao što si započeo moliti, a ti moli; zato opet sastavi ovu ulemu, i dođite da me molite; ja ću se ljutiti i vikati na vas; naposletku ja ću vas kao preko volje poslušati da ne idemo preko Drine; ali u tvoju glavu, ako kome Turčinu kažeš da sam ti ja povladio.“ — Moj se otac vrlo tome obraduje, i ujutru rano pokupi sve stare belobrade Turke, odu Aganliji i počnu moliti, a on se razljuti i počne ih odbijati, a on i sva ulema popadaju na kolena i ljube skutove, i veće tako jedva dade se umoliti: „Al’ hoću — veli (Aganlija) — da mi Hadži-beg vrati haračke novce!“ — Zbog toga ode moj otac preko Drine Hadži-begu, ali Hadži-beg ne da novaca, no veli: „Neka dođe taj Aganlija pa neka uzme sam sobom ne trideset kesa no i više, ako može.“ Moj otac jedva umoli Hadži-bega te povrati petnaest kesa, a onih drugih petnaest razreže po nahiji te Aganliji dade, i tako spase tu srpsku vojsku od očevidne propasti i pogibeli, i povrate se svojim kućama. Ova Aganlina vojna bila je 1802. godine.
Jedanput ode moj otac četvrtom dahiji u Beograd, Mula-Jusufu, koji je naše selo Brankovinu držao. On ga lepo primi, ali mu kafedžija u kafi otrov dade. Moj otac kad dopola fildžana popije, muka ga uhvati, ostavi fildžan i jedva u svoj kvartir dođe. Dozove odmah Petra Ičkogliju, bazrđanbašu, s kojim se vrlo pazio, koji pozna da je otrovan i koji zapovedi da mu se daje mnogo blago mleko i od patke krv, i drugo što je bazrđanbaša znao upotrebe, te je mnogo bljuvao, i tako ga povrati, jer nije bio sav fildžan popio. Vide dahije da i tako ne uspeše, a imadu zub na sve glavne knezove, ali osobito na moga oca, koga su se bojali i mrzili što je nemački oficir bio i frajkor na Turke predvodio, a jošt više mrzili su ga zato što je Hadži-Musta-paši vojsku dovodio i janičare tukao, i što je neprestano dogovarao se sa drugim knezovima i sirotinju zastupao; isto tako bio im je kost u grlu što je on imao u svojoj knežini svagda spremnih i oružanih 1800 momaka, koje je i Aganlija video kada su s njime na Drinu išli. I oni — dahije — počnu zazirati od toga što su Srbi sa svojim knezovima naučili vojevati; pomisle da im oni dosaditi mogu. Zato se tajno dogovore da u pašaluku sve knezove iseku i svoje neprijatelje s puta uklone, i tako da u bezopasnosti budu, i da sa tim narod zaplaše i bez glave ostave, i da čine šta oni hoće.
Dahije pošlju u svaku kasabu svojim muselimima zapovest tajno, i odrede im dan, da svaki muselim svoga kneza pogubi; a Fočić Memed-aga, ne mogavši se pouzdati da će moga oca i Birčanina drugi ko moći pogubiti, naumi sam toga radi izaći u Valjevo. Zato poruči da dolazi u valjevsku i šabačku nahiju u teferič i da lovi, no da mu knezovi konake prepravljaju i druge zaire što mu na 200 momaka treba. U januariju krene dahija Fočić Memed-aga, udari u Zeoke i kod kuće kneza Stanoja ruča. Premda su i Stanoje i Hadži-Ruvim zapisani bili u tefteru da poginu, opet nije za onda knezu Stanoju ništa hteo, da sene bi čulo i da ne bi moj otac i Birčanin pobegli. Birčanin Ilija, moj otac i Milovan, kneza Nikole Grbovića sin (jerbo je knez Nikola Grbović bolovao), izađu iz Valjeva i sretnu Fočića u Polju Ljubeninu; on ih pretvorno lepo primi, pa odande pođu k Valjevu. No kako dođu i sjašu u Valjevu, odmah Fočić sva tri metne u aps i metne sindžir na vrat i obe ruke zajedno u jedno gvožđe, što ’no se zove lisica, koje je Fočić sa sobom doneo. Oni su bili tako okovani da nisu svojim rukama ni hleba do usta doneti mogli, nego su ih drugi zahranjivali.
Čujemo mi u Brankovini taj nesrećni glas. Odmah moj stric Jakov, zet Živko Dabić i bližnjih nekoliko kmetova otrče u Valjevo,i zajedno sa starim Turcima Valjevcima, — jerbo su svi valjevski Turci moga oca i Birčanina uvažavali i pazili, — dođu Fočića moliti da pusti knezove. Fočić kaže: „Nisu me lepo dočekali i konake spremili, no najposle donesite sto kesa globe, pa da ih pustim.“ Moj stric, kako to čuje od Fočića, koje od trgovaca Srba (koje i valjevski Turci dadu u pomoć) sa svojim što smo imali nakupi i sastavi 19.500 groša. Onda je bio cesarski dukat 7 groša i po. Odmah ode po prijateljima i ono drugo tražiti i sastavljati. Valjevski Turci bili su obrekli uveče sve dati; ali kad doznadu da će Fočić i novce uzeti i knezove poseći, onda Turci mome stricu to neće da kažu, ali svaki počne se izvinjavati da nema kod sebe novaca, no da će do neki dan nabaviti i dati. Iz naše kuće sva čeljad i deca poskidali su svoj nakit, poodrezivale žene sa podbradnika i pare sitne, i poslali za otkup knezova, da bi se tim bajagi Fočić uverio da već drugih novaca nemamo, i ne bi li se sažalio da pusti knezove. Viče Birčanin i Grbović iz tavnice: „Jakove, brate, traži i sastavljaj i podaj koliko god ištu, samo život otkupljuj!“ — A moj otac jednako viče: „Ne daj, Jakove, ne daj, pare, ne ostavljaj mi dece pod dugom da robuju. On će i novce uzeti i nas iseći. Iz ovog sindžira i iz ovih lisica ne misli on nas žive pustiti No kažem ti: ne daj ni pare, ne ostajte pod dugom, da mi deca prose.“ — Međutim, i ja se usudim i odem u Valjevo. Sakrijem se u jednu ekmedžinicu, pošljem pandura Glišu Pavića, našega komšiju, da zapita oca smem li ja do njega doći. Kako moj otac čuje da sam ja došao, rekne: „Što će on ovde? Ako boga znaš, Glišo, trči i provedi ga — i kaži mu kojim sokakom — da ga ne opaze Turci. Neka bega kud ga bog uči, ovde mi ništa ni on ni ti ni ko drugi pomoći ne može, niti će mene živa Turčin pustiti.“ — Gliša dođe meni, provede me, i pobegnem iz Valjeva.
Tek što sam topovski metak u šumar bio izmaknuo, a čujem gde moj stric s brda viče: „Aj, Matija, aj, Matija, čekaj!“ Ja pričekam, on mi kaza da Turci posekoše knezove. To je ovako bilo.
Turci svežu moga oca i Birčanina, a Milovana Grbovića puste. Kad počnu vezati moga oca, vidi on šta će biti i rekne: „Je li tuna Jakov da mu nešto kažem?“ — Onda rekne Milisav iz Dupljaja plačući: „Nije, kneže, ovde, no kaži meni, ja ću mu kazati.“ — „To mu — reče — kaži da ni on i niko od mojih odsada Turcima ne veruje.“ Povedu ih na pogublenije, i kao što su mi posle toga mnogi i Srbi i Turci kazivali, moj otac sasvim pri sebi bio, aki bi na pir vođen bio, i slobodnim glasom vikne: „Fočiću, Fočiću, ne molim te za život nego te samo molim, nemoj me beščesnom smrću moriti, no sabljom kojom se junaci gube; a znaj, Fočiću, da će moja krv i pred Bogom i pred ljudima tebi dosaditi!“ — On je hteo skupljenom narodu govoriti, no Fočić poviče: „Vodite ih dalje!“ Na tom pozorištu sveta je mnogo skupljeno bilo; jer i Srbi i Turci, da bi veći strah od dahija imali, morali su doći da ove prve žrtve srpske gledaju. Najpre dade Fočić na srpski jedno pismo pred svima pročitati, koje glasi ovako: „Pozdravlje tebi, gospodine majoru Mitezeru u Zemunu, od mene kneza Alekse i od prote. Da znate da smo mi ove dahije među sobom pozavađali, i oni će se skoro između sebe potući, zato molimo: prepravite džebane i oficira, a vojske dosta imamo, da nam pomognu da dahije odavde oteramo. Ako tome pismu ne verujete, pitajte bazrđanbašu Petra Ičkogliju ili Janka Zazića iz Skele i Eladiju iz Zabrežja, oni će vam iz usta sve kazati…“ (Za to pismo na drugom mestu kazaću prostranije). Kad se to pismo pročita, rekne Fočić skupljenom narodu: „Eto, ova pisma seče Aleksu, koji s Nemcima se dogovara, i kod našeg cara nas tuži i opada, i o našim glavama radi, zato bi grehota bila njegovu glavu živu ostaviti.“ Potom poviče na dželata: seci, i odmah oba posekoše (najpre je Birčanin posečen), a narod s pozorja razbegne se, a Turci Valjevci poplaše se, i odmah počeli su jedan po jedan tajno od drugih svoje važnije stvari pripremati. Glave obadve metne Fočić više sebe na čardak. To je bilo januarija 23. predveče 1804. godine. Njihova tela stajala su oko 80 fati niže ćuprije na poljicu do Kolubare.
Fočić je poslao svoje momke natrag u Zeoke da odseku glavu knezu Stanoju, pa u Bogovaću Hadži-Ruvimu, i da mu donesu. Odu njegovi momci u Zeoke i nađu kneza Stanoja kod kuće, kažu mu da idu u Beograd i da ih je aga poslao, i hoće onde da ručaju. Knez ih dočeka. Kad su sedeli u kući pored vatre, jedan petao dođe pred vrata i kukurekne, a Turčin uzme šišanu i rekne: „Hoću li, kneže, ubiti onoga oroza za ručak?“ Knez mu odgovori: „Imamo ručka dosta, a i tako je petak; ali baš kad hoćeš, a ti udri.“ Turčin zapne šišanu pak okrene najpre na otvorena vrata na petla, a zatim je spusti te knezu Stanoju prema sebi skreše u prsi, koji padne. Turčin povadi nož i počne Stanoju glavu seći; a Nikola, sinovac Stanojev, koji nije ni 20 godina imao, kako vide to, utrči u vajat, uzme kneževu šišanu i poviče: „Nećeš, Turčine, ni tvoje odneti!“ opali i pokraj Stanoja obali Turčina, pogodivši ga posred kotlaca. Ona druga dva Turčina zatvore se u kuću, i kad seljaci, Zeočani, dotrče, a oni iz kuće počnu vikati: „Agina je zapovest, agina je zapovest, umirite se, rajo! Krv za krv neka ide.“ I da bi se sinovac knežev uverio da je Turčin zaista ubijen, otvore vrata oni Turci i izbace Turčina napolje. Onaj što je turske konje vodao utekao je u potok kako je puška pukla u kući, a konje je pustio; drukčije Turci bi može biti mogli uteći. Seljaci stišaju kneževa sinovca Nikolu, koji je hteo i one druge Turke da ubije, i odbiju jednog za drugog, a one druge Turke isprate do hana. Kad Hadži-Ruvim dočuje da su knezovi u Valjevu pohapšeni, a on ne htedne begati preko Save, a lako je mogao, nego dođe u Beograd, javi se kod vladike Leontija, a Leontije nije smeo ga sakriti nego javi Aganliji. Ovaj pošlje momke te Hadži-Ruvima uhvate i na Varoš-kapiji poseku, i posle varošani izmole i sahrane ga kod crkve. To je bilo posle, na nedelju dana kad su knezovi isečeni u Valjevu (30. jan. 1804).
Kao što sam gore kazao, pričekam ja strica, i pošto mi kaza da knezovi pogiboše, poteramo konje što brže možemo i dođemo kući. Moja mati, jošt četiri naše žene, sestra i sva deca udare u zapevku i plač. Kažemo im da ćute, no svaka svoje što bolje ima da sprema u torbe, da se bega u šumu, a da se manu zapevke, koje odmah i učine i ono veče odmah svi pobegnemo u našu planinu Posovo, i tamo svu svoju familiju sakrijemo, i počnemo misliti šta ćemo dalje raditi. Kad ujutru (24. januara 1804. godine) eto ti našega zeta Živka Dabića i jošt dva Turčina, prijatelja moga oca, sa jošte tri kmeta, i kažu Turci: „Hajde, Jakove, poslao nas Memed-aga Fočić, hoće tebe da okneži.“ Moj stric kaže im da on ne sme među Turke više ići, a da neće knez da bude. — Turci kažu: „Slobodno, tvrda je vera, Fočić hoće opet kneza od vašega odžaka, i neće da ide dokle iz vaše rodbine koga ne okneži.“ — Kad videše Turci da nikako moj stric neće da ide u Valjevo, oni se spremiše da idu i rekoše: „E, Jakove, gotovi konak; eto ti sutra Fočića u gosti!“ — Onda moj stric nemade kuda, nego ode u Valjevo, i kad je došao, Fočić mu rekne: „Jakove, Aleksa je tražio naše glave pak izgubi svoju, no ja hoću opet od vašega odžaka da oknežim.“ — Na to mu se počne stric izvinjavati: „Ja sam uzeo novce iz Nemačke i rasturio po vilajetu da trgujem, a proti ne podnosi, a od onih drugih nije nijedan vešt vilajetu, no molimo te, aga, meti drugoga koga hoćeš!“ — „Jok, jok! ja od vašega soja hoću kneza i nikako drukčije!“ govorio je Fočić. Onda moj stric ode i dogovori se s valjevskim Turcima, te svi reknu da je Peja Janković iz Zabrdice Aleksin rođak. To Fočić veruje i okneži Peju, koji je kod moga oca bio buljubaša, i kome smo mi kumovali.
Međutim, Valjevci izmole od Fočića, i telo moga oca neki Manojlo iz Kličevca na kolima dotera i kod crkve u Brankovini bez glave sahranimo. Glava je ostala kod Fočića na čardaku. No neki Živan Jerotić iz sela Blizonja, koji je onde posluživao, noću je ukrade, metne u nedra, sklopi gunj oko sebe, i tako glavu u nedrima nama donese. Treći dan odemo k crkvi, postavimo straže okolo, grob moga oca otkopamo, glavu na telo namestimo kao što je na živom bila i onda opet zakopamo.
Fočić ode u Šabac, no mi opet ne povratimo familije u kuću, no jednako u planini Posovu sede. A mi samo noću dođemo, i nakupi se komšija te sedimo; a kako zora, a mi opet u šumu u zbeg. — Kako Fočić u Šabac dođe, hteo je i tamo knezove seći, no njegov brat Mus-aga Fočić nije dao, no rekao: „Ja za ove knezove stojim dobar!“ — Memed-aga Fočić častio se kod svog brata i po lovu išao, no kad čuje da Crnoga Đorđa nisu poslani Turci mogli pogubiti, nego je pobegao, uplaši se Fočić i ne smede preko valjevske nahije proći, kud su se ljudi mnogi već bili uzrujali zbog isečenih knezova, nego sedne na čamac i niza Savu u Beograd pobegne.