Poglavlje 2
Sutradan sedeli su oko podne u gostionici „Kod jablana“ advokat i Mojsilo Pupavac.
Mojsilo mu nešto veoma poverljivo kazuje, a on sluša, sluša, pa samo reče.
— Vi se samo oslonite na mene, a ja ću to već izraditi.
— Ama, molimo, da li će hteti roditelji? — To je već moja briga. Hteće, a da šta će?… Samo da gledamo da vas devojka zamiluje i da njezinu naklonost zadobijete…
— Jes’, jes’, pravo imate — potvrđuje Pupavac. — Vi ćete me već i u tome poučavati kako da se vladam.
— S drage volje… Dobro bi bilo da joj najpre ponudite kakav poklon, tako, kakav dobar prsten ili iglu dijamantsku…
— Hoću… Nego kako bi se to nabavilo po gustu njezinom? — upita Pupavac.
— Ostavite vi to meni. Ja imam jednog poznatog zlatara u Pešti, pa ću vam ja to nabaviti i izabrati, em jevtino, em lepo, što baš vredi da se ne postidite.
— Baš ja bih vas molio da učinite to… a ja ću vam već… eh! — Tu Pupavac samo mahnu raširenim rukama i sleže ramenima, ne mogući da iskaže već šta beše zaustio. U onom „eh!“ iskazao je svu svoju blagodarnost i koliko je obavezan advokatu.
— Tako, tako — poče opet advokat. — Ja ću sutra već pisati, pa kad mi javi za cenu… kazaću vam. Pa kad nabavimo, onda ćemo zajedno otići da se poznate i da je darujete…
Mojsilo poče i tu opet da se snebiva, pa češkajući se iza vrata reče:
— Neka, bolje da vi sami to izradite; a ja da idem tamo, neće biti možda u redu…
— Kako hoćete! — veli advokat. — A ja ću vam već to nabaviti.
— Ja ću već koliko bude dati vam para…
— Da, da. Po tome videćete da li vas devojka doista voli i da li će poneti vaš poklon… A ja ću joj već kazati od koga je. Ono bi valjalo da joj vi sami to predate. Ali kad i vi velite, onda je bolje da ja tu posredujem, kao poznanik.
— Jes’ jes’ — prekide ga Pupavac. — Pravo velite, bolje vi tamo, kao što ste već poznati… A koliko rekoste juče ima miraza?
— Mislim hiljadu dukata u gotovom novcu, osim nameštaja i ostale spreme…
Pupavac samo užagri očima kad advokat pomenu toliki miraz. I na tom se razgovor prekide.
Nije vala prošao ni dobar sahat, a već je advokat sedio u kući Nikolinoj i uveliko se razgovarao o balu, o ženskinju, o nakitu, pa tek reče:
— Baš bi dobro bilo da i našoj Savci kupimo jednu iglu dijamantsku. Devojka je od ovake kuće — nek ima nakita.
— Pa ne branim — reći će Nikola. — Ti već umeš da biraš nakite. To nek bude tvoj posao da nabaviš.
I tako nije prošlo ni desetak dana, a advokat je već nabavio iglu iz Beograda. Odneo Pupavcu i pokazao mu da vidi kako se „u Pešti fino izrađuje“ nakit. Pupavac samo reče: „Vrlo fino!“ i upita advokata šta košta? — „25 dukata!“ odgovori mu on. „A što baš 25?“ reče Mojsilo, počeša se iza vrata i opet ga spopade neka slutnja od tog broja. Izbroji advokatu pare, i zamoli ga da joj s pozdravom preda. Advokat metnu pare u špag, pa odnese Nikoli iglu, uze i od njega, naravno kao za nabavku, 25 dukata. Devojka pridenu iglu u kosu i nosi je — kao svoj nakit kupljen za svoje rođene pare. Advokat u zgodnoj prilici pokaza Mojsilu da je devojka doista primila i nosi njegov poklon. Pupavac vidi i topi se u radosti.