Poglavlje 4
Tako je još prošlo dosta vremena. Bilo je nekako po Ilijinu dne. Advokat otputovao svojim poslom čak u Čačak. Pupavac izašao da se šeta malo po varoši i da prođe koji put — onom ulicom. Zabrinut onako udari naokolo prekom ulicom pa pored groblja. Kad tamo, a oko jednog groba njih dva-tri nešto zaviruju. Jedne prazne taljige priterane plotu. Dvojica drže budak i ćuskiju kao hoće da kopaju. Mojsilo zagleda bolje, kad ali odnekud onaj putnik što mu je pričao 25. maja onako mnogo kako se jašu konji i gađa u nišan. Dok eto ti trče tri-četiri čoveka ozdo iz čaršije, hitaju pravo groblju. Jedan izmače i stiže pre ostalih, pa onom putniku:
— Ama šta ćete vi od toga groba?
— Da nosim ovu ploču.
— Kaku ploču, gospodine? Okan’te se vi ćorava posla!… Ne dirajte taj grob!
— O, ja ću to da nosim — to je starina.
— Ama batalite vi tu vašu starinu! — povikaše oni ostali pristignuvši i oni. — Nećete vi to pomaći odatle!
— A, šta vi znate?… To je retka starina… Ja znam najbolje od sviju te stvari. Ima toj ploči dve hiljade godina! — Oni ljudi izbečiše se samo od čuda na nj.
— Kakih 2000 godina! Jeste li vi pri sebi, gospodine? To je grob mog oca — reče jedan između njih.
— Ne znate vi to, to je moja stvar… Ja ću da nosim.
— Ama to je grob pokojnog Marjana Đukića, ćurčije — reći će jedan od onih opet. — Ja sam ga baš sahranio pre deset godina tu sa ovim mojim prijateljima — bog da ga prosti.
— Ama to je starina, ja ću da nosim! — upeo se putnik.
— Nećete to vi ni dirnuti, — podviknu na nj sin pokojnog Marjana, — dok sam ja živ! Vi mislite što je god od sȉge da je staro.
Putnik se okunji pa pođe, a preti:
— Neka, neka, daćete vi to. O, kako lepo! Samo dok ja naredim ozgo.
— Hajde, hajde, putuj ti samo! — povikaše oni za njim. Utom se beše počelo da oblači, sprema se kiša. Pupavac okrete onom ulicom te nekoliko puta — mnogo puta, prošeta ispred Savkine kuće i tamo i amo, i svaki put pogleda na prozor i pusti po jedan uzdah. „Šta li taj ludak švrlja jednako tuda?“ upita Savka svoje drugarice koje behu došle kod nje na čestitanje i poselo, pa s njom zajedno izviriše na prozor. Pupavac se obazre i, kad ih vide, pomisli: „Gle, došle joj drugarice da me vide… Vidiš, mora da im se pohvalila, a znadu da ću proći…“ Kiša poče jače. Grmljavina i sevanje sustiže jedno drugo. Mojsilo prođe još jednom, pa opuči svom stanu. Mrak se već spustio, po kafanama se popališe lampe i sveće. On prilično okisao uđe u kafanu „Kod jablana“ i sede za jedan sto. Zovnu gostioničarskog slugu da mu isplati današnji trošak i upita ga: „Koliko?“
— 25 groša! — odgovori sluga.
— O, kako to, zar opet 25? — upita Mojsilo kao sluteći nešto. Sluga mu poče ređati šta je potrošio i svede račun:
— Ravno 25 groša!
— To nije zbog plaćanja, nego kako se to trefilo uvek 25!? — poče Mojsilo, dok ga iznebuha prekide jedan glas iza stola jednog prema njemu:
— Ama juče bio prsten i ispit Savci! Mojsilo se trže kao da ga nešto seknu.
— Kojoj Savci? — upita radoznao jedan gost za istim stolom.
— Sanci Nikolinoj. — Kad to reče, Mojsilu se okrete kafana unaokolo. — Isprosila se, — nastavi onaj, — za Momčila Perićeva. U nedelju sad biće svadba.
— Nek joj je srećno! — reče treći gost. — Krasan momak, a čuvaran.
Pupavac samo klonu kao ubijen. Izvadi iz džepa 25 groša, pa pruži kelneru i ne znajući šta radi.
— Platili ste maločas — odgovori ovaj.
— Eh, eh! — reče Mojsilo rasejano — 25 groša bi, je li?
— Jest! — odgovori kelner.
Siromah Mojsilo diže se u svoju sobu. Zamišljen bijaše okrenuo u šupu, pa došav do vrata, trže se i obazre da ga ko ne vidi, na što se kafedžijina sluškinja glasno zakikota. On se vrati pa pođe uz basamake. „Prstenovana, svadba, 25 groša, darovi!“ Sve mu se to zbrkalo u glavi i samo buči. Poče brojati ni zašto ni krošto basamake i nabroja na veliko svoje iznenađenje i tu 25! Pođe u sobu i pogleda numeru, koju se do sad nikad nije setio da pogleda, kad i tu № 25! Baš taj će mu broj dohakati najposle… Hoda siromah Pupavac po sobi, a i sam ne zna što hoda i kako hoda. Došlo mu teško, bože teško — kao da je ubijen. Upali sveću i izvadi kesu pa prebroji pare, samo još 25 groša!… „Ružno, sve se istroši. Hej, Branko, Branko! Otkud sad baš da ode?!“ poče Mojsilo glasno vikati hodajući po sobi. „Da je barem on ovde, pa bi se možda moglo i pokvariti…“ I tu se siromah Pupavac udubi u duboke misli. Između mnogih misli pade mu i to na um kako je večeras nekoliko puta prošao ispred Savkine kuće. „Aha! Za to li su onolike devojke bile kod nje?!“ Dreknu i učini: „Huj!“ Posle malo ćutanja poče: „Ček, koliko sam ono puta prošao?“ Ustade, i hoda po sobi, podbočio se rukama, a oborio glavu, pa broji u pameti. Najedanput pljesnu rukama: „Ih, opet 25! Neće biti?“ Broji opet. „Jes ja 25 puta! O, to prokleto 25 što me se nalepilo… Nije to dobro…“ Tu Pupavac ućuta i zagleda se misleći nešto u jedan ugao sobni… Kiša pljušti kako bog hoće, čuje se gde čitavi potoci teku ulicom. „Hej, hej 25!“ poče opet Mojsilo, pa tek dreknu: „E, baš neće biti 25!…“ Brzo iziđe i zatvori vrata za sobom pa hajd onako u plitkim cipelama, te po najvećem pljusku pored Savkine kuće. Okisao kao miš, sve se cedi voda s njega. Mrak, jedva se vidi ići. Kašto sene munja. Gore sveće u sobi Savkinoj. Vide se još one njezine drugarice gde proviruju na prozor. Mojsilo pogleda neće li je videti, a u tom se okliznu u jednu rupčagu punu vode, te zapliva do pojasa. U taj mah senu munja i kroz onoliku huku od kiše i vode ču se opet kikot kod Savke: „Juf! Eno onog ludaka još tu! Eno uvali se!…“ Pupavac s teškom mukom izgambulja iz rupe. Ostade mu jedna cipela na dnu uglibljena. Onako mokar, bosonog i mrtav od teškog umora dogambulja kojekako do svog stana. Uđe unutra i poče hodati polako po sobi, niti je pristao da sedne ni da legne. Voda se cedi s njega i načiniše se čitave bare po sobi. U tom hodanju poče opet brojati u sebi koliko je puta prošao. Nekoliko puta prebrojava, pa tek dreknu: „Jaoh meni, pa tek je sad ravno 25-ti put!“ I, doista, malopre sve je grešio, te nabrojavao više jedanput…
To je bilo za nj i suviše.
Prući se onako mokar na krevet, pa se čisto obeznani… Neko žestoko tištanje u jedno bedro probudi ga. Pogleda na prozor, već svanuće… „Ih, šta li me to tišti? Mora da sam se ubio negde sinoć.“ Ono tišti jednako. Pomače nogu, opazi nešto tvrdo pod sobom. Pridiže se te svuče čakšire, koje behu još prilično mokre. Kad ima šta videti. Nekakav grdan vranj upao mu kroz parmaču u čakšire, pa ga to žulji. Uze ga i pogleda koliki je, kad i na njemu odnekud piše: „25“! Ljutit i ozlojeđen, izbaci vranj kroz prozor napolje…
Diže se, pa pošto je dugo i dugo mislio, hodao po sobi, lupao pesnicama glavu, vajkao se — buknu tek na jedan mah, pa ode kao besan. Jurio je ulicama ne gledajući nikog, pa hajd pravo u kuću Nikolinu. Nikola sedi za doručkom sa svojom domaćicom i Savkom, i još tu beše neko od mlađih. Kad videše Pupavca na jedan mah, onako nepoznata i neobična, začudiše se. A Pupavac tek stade drekati:
— To je sramota!… Sram vas bilo! Zar ste vi trgovac!
— Ko ste vi? — skoči Nikola u čudu sa stolice.
— Ja toliko potrošio — dere se Pupavac još žešće — a vi me za nos vučete…
Savka i mati joj đipiše poplašene sa stolica.
— Vucite toga napolje! — viknu Nikola na sluge.
— Mene napolje? Sram vas bilo! — dreknu Pupavac već očajnički. — Ja toliko potrošio!… To je moja devojka!…
— Napolje! — viknu Nikola i diže stolicu.
— Te igle… te haljine… sve je to moje! — ciči Pupavac iz petnih žila. Savka udari u plač. Mati u dreku. Slute se skleptaše. Pupavac se dere što ga grlo donosi i grdi najgrđe. Dotrčaše komšije, žene, šegrti, panduri… Načini se čitav urnebes. Povukoše Pupavca panduri u policiju, on se otima, dreči… Zgrca se tu cela čaršija. Puče bruka na sve strane. Dotrča i sam načelnik… I ta gužva odvalja se u načelstvo, a još se čuje dreka Pupavčeva:
— Nećeš… lopove! Moja devojka!… Ne dam!…