Poglavlje 3
Vreme je prolazilo. Osim one dijamantske igle Mojsilo je Savci poklonio za Cveti nekaki zlatan broš i zlatne minđuše; za Vaskrs haljinu od teške svile, — osim drugih sitnijih poklona. I sve je to advokat nabavljao onako isto kao i onu dijamantsku iglu. Jedne iste stvari nabavljao je otac Savkin, i u isti mah Pupavac je opet mislio da je to njegov poklon. Advokat je kašto donosio po neke čarape ili peškir odnekud, te davao Pupavcu kao uzdarje od devojke.
Počeo već Mojsilo navaljivati na advokata da jedanput pomene roditeljima, jer se zucka da se ističu i neki prosci i ištu je. Advokat ga stišava.
Tako je Pupavac dočekao u Smederevu i 25. maj. Niko ne zna šta će tu i šta čeka. Znadu samo da mu je ime Pupavac i viđaju ga kašto s advokatom. Pitaju advokata, a on veli:
— To je neki trgovčić, malo udaren obojkom. Upoznao se sa mnom lane još u Požezi, pa se jednako lepi uza me kad me vidi.
Došlo je već krajnje vreme. Pupavcu ostalo vrlo malo para u kesi. Sve ode na poklone i potroši se sedeći toliko badava. Baš nije najprijatnije. Napala ga opet nekaka slutnja. Što god isplati — sve se kao za pakost podesi ili 25 groša, ili 25 dukata, ili 25 čaša piva… Tek uvek taj zloslutni broj, to 25!
Tako jedan dan sedi Pupavac zamišljen u kafani „Kod jablana“ i misli o svom planu, o kapitalu, o svojoj špekulaciji. Dok uđe u kafanu jedan stranac. Priđe te sede za Mojsilov sto. Mojsilo se već stade snebivati i udešavati, ako što reče, da ispadne fino. Stranac, pošto sede, upita Pupavca ko je i šta je.
— Ja sam molim, — poče Pupavac udešavajući fino i po čaršijski — ako smemo služiti Mojsilo, znate, Pupavac, trgovac…
— Milo mi je osobito! — reče stranac gledajući ga nekako važno; pa mu i on kaza svoje ime i prezime i da je putnik.
— Zafaljujemo na vašem časnom imenu, — veli Pupavac fino, pa pita: — A odakle putujete? Ako smemo pitati, ljubopitni smo znati…
— Sa suve granice sad, a bio sam svud po narodu. Ja spisujem narodni život. — I tu već razveze putnik pričati kako je putovao, kako je on tome poslu vešt, kako je to jedan veoma važan, al’ težak posao. Siromah Pupavac čisto se razgali malo od one brige svoje, pa sluša putnika s najvećom skromnošću. Utom se postavi i ručak. Ručaju njih dva zajedno, a putnik samo priča.
— O, da znate samo kako je to krasota ispisivati običaje narodne! — priča on. — Šta vam čovek neće videti kupeći običaje. Na primer, kakav Uroš Mrčikur pojuri na svom alatu, ali on umesto napred, on u plot ili na ovaj, pa ti se izmakne, a čiča Mrčikur ostane ili gdegod na trnju ili na plotu, ili ako ni jedno ni drugo, a on pod ovim…
— O, vi’te, molimo vas! — skromno se čudi Pupavac, a putnik još oduševljenije nastavlja:
— Ili, na primer, kakav čiča Nikola Poprda umesto da pritegne samaricu na konja, on ti je odreši sasvim. Pa čim metne noge u ona uža, a on ti se otisne te na zemlju — ćup! a samar po njemu — klop!; konj nadigne rep, pa kad vidi taj skandal, otisne niza stranu te se u kakav trnić sakrije!…
— O, vi’te, molimo vas! — skromno se čudi Pupavac opet.
A putnik:
— Tako potrčao jedan na čilašu uz brežuljak. Ostaju mu glogovi i divlje kruške tako brzo kao da kakvim čudom sve promiče pokraj njega! E to je besan konj, a besnija je još sila na njemu. Eto ti pokora, puče kolan, sedlo se samo sroza niza čilaša i na sedlu jezdač. A to beše baš Mrkša Ispijalo! Eno ga de mu se sedlo ustavilo na trnju, a on ti povrh trnja.
— O, vi’te, molimo vas! — još se čudi Pupavac.
— Pa da vidite, kad gađaju u nišan — nastavlja putnik. — Smešna je to stvar kad čiča Tašan istegne svoj veliki, negda alevi i sa plavom kićankom, a sada ugasito mrk, od mnoge maščure i prošlih godina, fes, pa ga metne na kolac da ga drugovi gađaju. Sevnu vatre, pokažu se dimovi i pokraj njega cijuknu kuršumi, kao zmije kad sa stene skaču na prolazeće, a fes se drži gordo. Dogodi li se nesreća da lupi koji kuršum čudo u obliku fesa, tada mu i gazda pokunji nos kao ćuran kljun, a fes se zapuši, no ne plane, jer to ne dopuštaju milioni znojeva koji su zajedno sa mašću od čvaraka ili slanine, kojom su čiča-Tašanu ćeri i snaje mazale perčin prosedi, te kroz ovaj prolazili milionima puta, i to tako da se ne zna upravo koje će se ime tom obliku fesa dati, fes ili smese miliona znojeva sa mašću i tako dalje. On ne plane, jer to te smese ne dopuštaju. On samo cvrkne, pa ostavi na sebi rupu, koja naliči više na onu kulu od srpskih glava u niškoj nahiji u Staroj Srbiji, i na onu u Africi na ostrvu Serbi od španskih glava, nego na običnu rupu.
— O, vi’te, molimo vas! — čudi se još pomalo Pupavac, a već mu otišla pamet za Savkom, poklonima, kapitalom i onim zloslutnim brojem, što ga se vezao, pa da bi i on što rekao, upita: — Koji li je danas, gospodine, molimo?
— 25! — odgovori putnik.
Mojsilo ućuta, a opet ga obuze neka sumnja. Utom uđe advokat. Upita se s putnikom i Pupavcem. Odmah putnik poče i advokatu pričati kako on putuje i rašta putuje. Kako je već obišao po varoši i našao u groblju tu jedan grob, ima mu, veli, više od dve hiljade godina; kako hoće da ga nosi… itd. Advokat se gdešto jedva uzdržavao od smeha, a Pupavac se samo čudio. Putnik ruča i ode da istražuje starine po varoši.
Mojsilo se još porazgovara sa advokatom o svom poslu, navaljiva na nj da već pomene jedanput, jer prose devojku drugi. Advokat ga uveri da će on to kao prijatelj sve pokvariti, ako se i učini kaka proševina, pa ode.
Pupavac iziđe da se prošeta, prođe pored Nikoline kuće. Savka beše na prozoru. On duboko uzdahnu, ona se podrugljivo nasmeja.