Poglavlje 5
Imaginacija kao stvaralački faktor samo je sporadično prisutna u Jakovljevićevoj književnoj obradi životnog podatka. Ipak, Jakovljević nije lišen imaginacije. Prvi svoj prilaz ka razmatranju sveta i pojava on je izgradio u naučnoj laboratoriji. Prethodeći mu, taj naučni postupak je odredio i karakter njegovog književnog postupka. Tako je, verovatno, došlo i do Jakovljevićevog uverenja po kome roman nije sâm sebi svrha, nego je njegova funkcija da „što verodostojnije izloži životne radnje ljudi i događaje u društvu“, dakle funkcija više sociološka nego umetnička. To što Jakovljević kaže o romanu važilo bi i za sve drugo što je pisao. Znači ovu njegovu izjavu treba uzeti kao njegovo osnovno načelo, sprovedeno, skoro dosledno, kroz čitavo njegovo delo. Kažem skoro dosledno. Jer ima i izuzetaka. Oni nisu u potpunoj suprotnosti izraženom stavu i retki su, ali pokazuju jedno drugo književno lice Jakovljevićevo i nagoveštavaju da je on mogao, čak sa uspehom, ići i drugim putem, koji bi ga više približio umetničkom načelu i više ga udaljio od sociološkog načela. U prilog takvih pretpostavki svedoče i rani Jakovljevićevi radovi. Takva je i njegova prva pripovetka, Slutnja.
Slutnja govori o istinskom pripovedaču i o izvesnom tananom osećanju da se pronađe zanimljiva tema i da se ona saopšti adekvatnim, isto tako zanimljivim oblikom, najzad da ono što je ispričano ne ostane samo anegdota nego i da ima neki dublji smisao u ljudskom i psihološkom značenju. Iako mala po obimu, Slutnja je puna dinamike. Evo, ukratko, njene sadržine. Pred stihijom mora koje, u paroksizmu ludila, lomi, kida i pretvara u prah vodenu masu, stoje srpski vojnici, seljaci koji se sa lečenja u Francuskoj vraćaju na front. Ovo razbesnelo more za njih je sasvim nov doživljaj i sasvim suprotan seljačkoj psihologiji čoveka s kopna koji je siguran samo onda kad oseća čvrsto tlo pod nogama, kome je, u selu, najuzbudljivija tajna prirode mogla da bude mračna šuma ispunjena kricima noćnih ptica. Zato ti seljaci, sada, sami sebi izgledaju manji nego što jesu. S neprijateljem su umeli da se bore. Da mu se suprotstave i smelošću i lukavstvom. A u ovoj snazi morske stihije gledaju nešto tajanstveno, nadmoćno i nesavladljivo, nejasno njihovim čulima. I sve što mogu da kažu, zanemeli, biće:
— Auh… majko moja!… More!
— Ništa bez zemlje!
Ne uznemirava njih pomisao što ih sad čeka ponovo „zemunica, rov, zvizak ubojnih zrna i prasak granata“. Njih plaši ovo ludo more i njegova beskrajna pučina po kojoj se talasi drobe i pretvaraju u belu penu. I, još više, more im priziva novo i strašnije uzbuđenje: „reč sumaren čula se sve češće ukoliko su bili bliže moru“. A sad kao da će svakog časa odnekud da se javi. Kao najužasniju neman iz najgrozomornijeg sna oni zamišljaju taj sumaren. Pred njim je čovek bespomoćan, jer, kažu, iznenada, nevidljiv, probuši veliku lađu i ljudi se raspu po moru, na milost i nemilost ovim ludim talasima. Vojnici su okrenuli leđa moru i povukli se u malu krčmu na pristaništu. A bolna misao neće da ih ostavi. Ni vino ne uspeva da tu misao otera. Hoće li san pomoći? San na tvrdim klupama u krčmi. Na žalost, san donosi samo novo zlo. Kaplar Stojan je u snu video svog pokojnog oca, dole, na dnu mora, oko njega sijaset riba, i tamo otac sina i sinovlje drugove nečim časti. Strah daje sujeverju čudovišne razmere. Vojnici bi hteli da se oslobode Stojana. Mora se sad, čak, manje plaše nego Stojanovog sna. O rovu misle kao o raju zemaljskom. Koji god razgovor pokrenu ne mogu da se odvoje od strašne sudbine davljenika. Najzad se ukrcavaju. Ukoliko se brod udaljuje od obale strah je sve veći, sve više guši. Podstiču ga, još, komandantove naredbe o ponašanju u slučaju da podmornica napadne brod. Podiže se vetar. A nigde uokolo ništa se ne vidi. I pada noć, jeziva, tajanstvena, prepuna pretnji. Stojan gleda u noć, glava mu buči, telo drhti i, kad mu se učini, možda halucinira, da nešto crno s mora prilazi, on jaukne, zavapi u noći. Tog trenutka, ozbiljno, pada komanda da se putnici opašu pojasevima za spasavanje. Opasnost je razjapila svoje užasne čeljusti. Izbezumljeni kaplar skače u more da u njemu te crne i stravične noći potraži spas.
Slutnja nije faktografija. U njoj nema ničeg sociološkog. Ona je sva jedno psihološko, nijansirano tkanje.
Pripovetka Mrak savesti (napisana 1930, a objavljena 1957. u listu „Narodna armija“) je, tako isto, od onih u kojima je umetnička strana iznad faktografije. Za razliku od Slutnje sa njenim čisto umetničkim tonom bez prizvuka moralne teze, stalne pratilje Jakovljevićeve, u Mraku savesti ima takve teze, ali ona više izvire iz samoga dela nego što se deklarativno saopštava. Čitava ova pripovetka, pod malo starinskim naslovom, predstavlja jednu vrlo složenu psihološku analizu duševnog stanja oficira koji je nepravedno optužio vojnika. Reč je o svetlosti i mraku u prirodi čovekovoj. Ako ljudi u ratu otkrivaju sebe dokraja i ako se, kao ni u jednoj drugoj situaciji života, u ratu postupcima prikazuju kakvi jesu, onda je daleko veća suma zla među oficirima nego među vojnicima, ostaje, videli smo, sugestija iz čitavog dela Jakovljevićevog. Tako je i ovde. Komandir Dragoljub, kome se u ovoj priči iz prošlosti javljaju sve same aveti nečiste savesti, zbog podvala svih vrsta, zbog lažnog svedočenja, zbog gadosti kojima se podavao, neradnik i lumpov, vetropir i amoralan čovek, ne oseća se dobro na frontu u prvoj liniji, jer mu gori pod nogama a navikao je na lak život, nesposoban da ni trenutno svoj egoizam primiri. Ono što je u njemu gadno, i što je u mirno doba i dok je u pozadini komandovao jedinicom komore moglo, još, da ne iziđe iznad mere „običnog ljudskog zla“, to gadno javilo se ovde na frontu u povećanim razmerama i naročito progovorilo onoga trenutka kad je, iz pozadine, od više komande, poverljivo upitan da li u njegovoj četi ima nekoga koga bi, da se malodušnost i defetizam suzbiju u korenu, trebalo izvesti pred sud za izjave koje mogu da pokolebaju vojnike. Dragoljub pretura po sećanju i traži krivca. Ne traži ga da, zaista, kažnjenim primerom vrati ugroženu disciplinu. Traži ga, upravo, iz onih gadnih i sebičnih pobuda koje su uvek određivale njegovo ponašanje. Hteo bi da iz rezerve, posle rata, pređe u aktivnu oficirsku službu, da napravi brzu i laku karijeru u vojsci i sada hoće da se dodvori onima od kojih će zavisiti taj njegov plan o karijeri, da se preporuči revnošću. Posle dugog traženja krivca učinilo mu se da će ipak biti najbolje ako za primer uzme svog vernog i odanog posilnog Milosava, onoga čiju je rakiju sinoć pio i od koje mu se, dok sada razmišlja, još prijatno muti u glavi. Akt je napisao i potpisao pijan od rakije i pijan od svojih ambicija. Legao je da spava. Milosav, naviknut na bdenje kao posilni svog pretpostavljenog, prišao je da ga pokrije, da ne ozebe. Ujutru se Dragoljub budi i, mamuran, sluša kako su Milosava noćas odveli. Preki sud je, začas, doneo presudu. Milosava treba vezati za drvo, tamo gde je najuži prostor između dveju neprijateljskih linija. Ako ostane živ na tome prostoru za vreme borbe, oprostiće mu se. Ni razlozi ni strogost kazne nikome u četi nisu shvatljivi. Ni poručnik Dragoljub, otrežnjen i suočen sa presudom, ne može da ih sad shvati. Je li mogućno, pita ga savest, jer u njemu još ima nešto od toga što se zove savest, je li mogućno da je on optužio Milosava i da je sud to ozbiljno shvatio i doneo takvu užasnu presudu? On se pita i bori se protiv sopstvenih pitanja, da olakša sebi, ne Milosavu. Unutrašnja drama jednoga zločinca. Vojnici kojima je naređeno da vežu osuđenoga druga čine to teška srca, ali ga vezuju, jer i njima opasnost lebdi nad glavom, i oni mogu da budu proglašeni izdajnicima. Vojnici se, intimno i svak za sebe, pitaju ima li pravde i jesu li oni ljudi, ali ćute. Kad Milosav zavapi sa svoga „koca“ od straha, od bola, od uvrede, niko, ni onaj s najmračnijom savešću, ne može, ali opet samo intimno, u sebi, da ostane ravnodušan. Kad zlo dobije sankciju vlasti ne smeš da mu se odupireš. A zrna pište oko vezanog vojnika. Preko njega se tuku naši s njihovima. Da je Milosav nekud odveden i ubijen u nekoj jaruzi, sve bi bilo lakše i običnije. Ovako, samo uznemiruje, jer je tu, kao strašna i neshvatljiva stvarnost u samom srcu košmara. Najzad, dolazi trenutak kad vezani vojnik vikne „Braćo! Poručnik je kriv!“ i u trenu se duševna raspinjanja Dragoljubova, koji se mučio između kajanja i besa, pretvaraju u najbesomučniju mržnju. A mržnja, još, izazove i strah na pomisao ako onaj ostane živ i počne sve da priča. Strah ga je i da mu se ne osvete vojnici njegove sopstvene čete. U pomešanim osećanjima straha i mržnje on, da se oslobodi mȍre, poziva onog istog vojnika koji je nesrećnog Milosava vezao i naređuje mu, „u ime više komande“, da izdajnika ubije. Obećava, za to, novčanu nagradu i odlikovanje. A, uz to, treba da ćuti, i sve će ostati između njih dvojice. Zatim poručnik besomučno pije rakiju tražeći u njoj snage i čeka hoće li se njegov satanski plan ostvariti. Kad izvršilac javi da je „izdajnika“ ubio, poručnik, pijan od rakije i od mržnje, odlazi u noć ispred rova da utvrdi je li zaista onaj tamo mrtav. I gine od metaka sopstvenih vojnika. Sutra, među gubicima, nađu se zajedno tri imena: posilnog Milosava, poručnikovo i vojnika koji je zločin izvršio. Viša komanda tajnu neće saznati. Čuvaće je vojnici među sobom. Oni vojnici u kojima Jakovljević gleda narod. Pripovetka ima i dublji smisao nego što je dramatično saopštavanje jednog dramatičnog događaja. Ona je do belog usijanja dovedeno shvatanje da zlo, na kraju, mora da bude kažnjeno. Shvatanje koje, samo, još jedanput ističe životni optimizam Jakovljevićev, njegovu veru da se stvari u svetu ipak kreću napred i da u tom kretanju narod igra ulogu prvoga reda.
Obe pripovetke su odjeci rata u duši Jakovljevićevoj. I obe svedoče da je rat ne samo njegova glavna tema nego i da je, kad o ratu govori, dostigao svoj najviši književni izraz.
U konstrukciji pripovetke, naročito male, Jakovljević pokazuje znatnu sigurnost poteza, izrazit smisao za proporcionalnost između bitnog toka i manje bitnih tokova u strukturi pripovedačke materije, često vrlo pouzdano osećanje za plastiku likova. On ume da odabere temu i njegov izbor nije konvencionalan. Može se reći da mu je pripovetka ležala i da je šteta što se njome nije više bavio.1
Napomene
- Pripovetke, ukupno ih je dvanaest u zbirci Suze i osmesi (Minerva, Subotica, 1959) objavljene u časopisima i listovima između 1922. i 1958, malobrojne su u poređenju sa obimom celokupnog Jakovljevićevog dela. Izgleda da ih je pisao samo u predasima između dva obimna rada. U posmrtnim rukopisima ostala je malo duža pripovetka Širok život, ispod koje stoji jul 1962. To je poslednji rad piščev. Ima se utisak, sudeći po stilskoj nedoteranosti, da je ovo samo skica. Reč je o jednom „malom činovniku“ koji je u zarobljeničkom logoru bio među kolebljivcima i koji se, posle povratka u zemlju, vrlo obazrivo „uključio“ od straha da ne „pogreši“. Uspon u skoro slučajnoj karijeri rukovodioca privrednog preduzeća postepeno i sve više čeliči njegov osećaj sigurnosti i on, praveći moralne kompromise na putovanjima u inostranstvo, sve manje liči na nekadašnjeg kolebljivca.