Poglavlje 6
Drugi obiman Jakovljevićev rad, posle Srpske trilogije, bila je Smena generacija. Dve pune godine posvetio je ovom svom prvom društvenom romanu, o prilikama između dva rata. Glavnog junaka u pravom smislu reči nema ni ovde, mada je najveći prostor dat naučniku koji postaje žrtva nesrećnog izbora u braku posle smrti svoje prve žene. Nekolike ličnosti su nosioci glavnih ideja romana i njihove sudbine se prepliću. Moralnoj kritici je podvrgnuto čitavo društvo: čaršija koja pljačka i podmićivanjem truje državni aparat, veliki kapital koji u eri oštrih stranačko-nacionalističkih sukoba prevazilazi takva ograničenja i poslovno se udružuje u odbrani od sopstvene države i strane konkurencije, tajno udruženje masona koje u svoje redove prima i one prljavih ruku iako propoveda humane odnose među ljudima; opšti pad svih moralnih normi u ovoj kritici zahvatio je, čak, i lekarsku etiku i pedagoške obaveze prema deci. Ali vrhunac građanske hrabrosti je Jakovljevićeva autentična slika policije koja besprimernim nasiljem pokušava da u korenu saseče svaki otpor prema zvaničnom društvu, naročito otpor studentske omladine sa Beogradskog univerziteta. Zlostavljanja u takozvanoj „glavnjači“ ni u jednoj knjizi objavljenoj pre Smene generacija nisu prikazana s takvom otvorenošću; čak su i imena glavnih agenata tako malo izmenjena da savremenik nije morao biti u sumnji o kome je reč. Nosioci Jakovljevićeve kritike su sve generacije poštenih: od starih ratnika koje društvo nije htelo da trpi zbog njihovog uspravnog moralnog stava, do mladih skojevaca čista srca koji sanjaju o jednom novom i lepšem svetu, ali su svesni da se za taj svet treba boriti, nasuprot pasivnosti poštenjačina iz starih generacija koji se povlače i propadaju u alkoholu ili se predaju nebuloznom misticizmu neke nove religije. Jakovljević je mnogo polagao na ovo svoje delo i čak je u intimnom krugu govorio da ono stoji iznad svega što je napisao. To nije teško razumeti kad znamo koliko je etičko-društvena pobuda bila značajna za njegovo shvatanje književnosti, posebno za njegovo shvatanje funkcije i smisla romana. Kad se procenjuje kao moral i moralna hrabrost u jednom vremenu dekadencije starih građanskih ideala, Smena generacija će, stavljena u svoj istorijski okvir impresionirati čitaoca. Ali kao književno delo ona je samo mestimično i samo u nekim psihološkim analizama otporna prema sopstvenoj efemernosti. Danas je taj roman skup podataka o životu i ljudima između dva rata i u njemu ima socioloških razmatranja jednog brižljivog i savesnog analitičara društvenih zbivanja čija vrednost kao takva stoji iznad književnih pretenzija. To je delimična slika jednog stanja u vrtoglavom previranju, jednog sukoba u kojem su bitnije oprečnosti u shvatanjima nego u generacijama. Pa ipak, po težini koja olovno pritiska čitavu društvenu atmosferu, po likovima nezabeleženim a karakterističnim za razdoblje o kojem je reč, po motivima oko kojih se društvene grupe i pojedinci sukobljavaju, po specifičnosti ambijenata jednog Beograda koji se naglo menjao i više ga nema, Smena generacija ostaje pokušaj beogradskog romana i ona će, koliko vreme odmiče, moći novim naraštajima da ispriča mnogu stvarnu pojedinost iz starog Beograda, ako neće moći sebe kao književnu viziju da odbrani.1
Jakovljević je iza svakog svog reda stajao celom ličnošću. Njegova književnost je pre svega njegova savest. Njegovo društveno angažovanje trajalo je tačno pola stoleća, od godine kada je napustio laboratoriju i kao student otišao da vida ranjenike, u balkanskom ratu, do godine u kojoj je napisao svoje poslednje redove i umro. Ne treba izgubiti iz vida da su to bile teške i preteške godine za njegov narod i da je Jakovljević i sve što je najteže bilo u sudbini naroda s narodom podelio, dokraja, uvek u prvoj liniji fronta, u ratu i u miru. Njegova bi biografija bila, bezmalo, poluvekovna istorija njegovog naroda. Tako neraskidljivo vezan za sudbinu naroda on je svesno i s nepokolebanim uverenjem svoju sudbinu poistovetio s narodnom sudbinom i sebe pisca svesno pretvorio u letopisca. Nije tražio distancu. Hteo je da reaguje odmah i nije se pitao da li će to neposredno reagovanje smanjiti vrednost njegove literature. Uz to, istina za kojom je težio hteo je da ne bude samo njegova istina nego i istina naroda u čije ime je govorio. Otuda je svoje utiske i svoja viđenja dopunjavao i proveravao utiscima i viđenjima onih s kojima se zajedno borio i s kojima je zajedno stradao i onih koji su se borili i stradali tamo gde on nije mogao da bude fizički prisutan. Zato je on i književnik i letopisac i publicist i reporter. Njegova najveća i najdublja satisfakcija bila je u velikom broju onih koji su njegove knjige čitali, pokrenuti istim onim motivima kojima je on bio podstaknut kad ih je pisao. Hoće li i budući naraštaji te knjige onoliko i onako čitati kako su ih i koliko čitali njegovi savremenici i savremenici događaja koje je opisivao teško je reći pouzdano. Ali se bez dvoumljenja može reći da se, evo, ni u ovom trenutku prisne veze između čitalaca i njegovog dela ne kidaju. To najbolje pokazuju nova izdanja Srpske trilogije. Verovatno da će ona i dalje najbolje čuvati sećanje na čestitu literaturu i moralno uspravnu ličnost Stevana Jakovljevića. U njegovom slučaju to dvoje uvek je samo jedno.
Napomene
- Drugo izdanje Smene generacija štampano je, opet tajno, uoči rata, 1940; treće izdanje je objavljeno 1952 („Bratstvo-Jedinstvo“, Novi Sad) i u njemu je izmenjen kraj romana: mladi student Dragan, koji se prekaljuje posle mučenja u policiji, odlazi da se kao avijatičar pridruži borbi španskog naroda. Inače Jakovljević nije u druge svoje radove unosio izmene koje menjaju prvobitni karakter.