Poglavlje 1
Na drugi dan Vaskrsa slegao se silan svet na sabor kod crkve rogačke. Odmah po ručku uhvati se mladež u kolo, a stariji ljudi ostaše još za sovrom da pripijaju pomalo, da se razgovaraju, šale i da glede kako se mlađi vesele.
Na saboru ne beše drugog svirača do nekog Sretena Stojića i još jednog momčića što udaraše u bubanj.
Sreten nije Ciganin; nego jedan siromašak iz sela N.; vredan i otresan momak. Služi pod najam, a uz to zna svirati uz ćemane bolje od mnogog svirača. Čak iz daljih krajeva traže ga ljudi i pogađaju da im svira na svadbi, slavi ili kakom drugom veselju. A kad je već sabor, on i sam dođe da zaradi koju paru. Osim toga Sreten je u neku ruku i majstor. Zna dosta dobro kačarski i stolarski zanat; gradi vedrice, kace, bremenice, vučije, čabrove, stolice, stolove, lotre — gotovo svaku drvenariju što treba jednoj kući seoskoj. Pa i otud mu pada lepa parica.
Da je ko drugi na njegovom mestu, taj bi, može biti, već odavno načinio lep kapital i okućio se. Siromah Sreja to nije umeo. Sve mu je nekako išlo bolje od ruke, samo tecivo nije. Ako kome što uzajmi, a to je počesto činio — propadne mu; ako uloži u kaku radnjicu — i tu mu propadne; ako počne da čuva — i tad mu se malo-pomalo izmigolji para… Ni sam ne zna kud ni zašto. Često su ljudi govorili: „Baš šteta što ovaj momak nema sreće, a ovako vredan i pošten!“ on se opet navikao pa tako živi, sastavljajući kraj s krajem, i gde može što zaraditi — zarađuje.
Ele, Sreja svira, a kolo se zavilo veliko i zapleteno. Priđoše i ozgo od sovre neki da glede izbliže. Međ njima i gazda Milun, jedan bogataš iz sela N.; s njim je pop Raško, Vidak, pisar opštine N-ske, i još njih pet-šest.
Baš kad se gazda Milun prikuči ka kolu, prekide se igra, i onaj Srejin momčić zađe kupiti bakšiš. Pada para kao kiša. Svaki čas priđe momče Sreji, pa mu izruči u peškir po punu kapu krajcara. Sreja to strpa u svoj jandžik, pa čeka dalje. Postaja malo, pa eto ti onog momčića, podnese kapu i gazda-Milunu da mu da bakšiša.
— A ne igram ti ja, momče! — reče Milun smešeći se. — Idi tamo onoj momčadiji.
— Evo na! — ču se krupan glas opštinskog pisara Vidaka, i baci momčetu u kapu deset para.
— Nemoj da se pretrgneš, ćato! — reče momče zajedljivo.
— Vi’š ti bezobraznika! Ne kažeš hvala i na tom! — obrecnu se pisar.
— O, o, gle ti šta je ovaj nakupio! — začudi se gazda Milun i mahnu glavom. — Bogami, lepa para!
— A, zarade oni dobro, — reći će pisar nemarno, — samo da umedu čuvati.
Odmače momče dalje. Opet Sreja zasvira, udari bubanj i zametnu se kolo. Gazda Milun, pisar Vidak, pop Raško i ostali kod kola glede kako se to igra. Pusti se i to kolo, i opet momče Srejino zađe da kupi pare. Kad bi blizu Miluna, on izvadi deset para, pa zovnu:
— Odi, more, amo! Baš i ako ne igram, vredi dati takom sviraču! — pa baci desetak momčetu u kapu i zaviri lakomo da vidi koliko je nakupio.
— Hvala, gazda!
— O, bogami, i ti si gotovo gazda! Gledaj ti šta je on nakupio! — začudi se gazda Milun.
— Ta nek nije samo muka uzalud! — reče momče.
— More, tu baš nije uzalud! A koja ti je to kapa danas?
— Ovo je četvrta, gazda!
— Četvrta! Pa vi ste, bogami, onda dobro pazarili!
— Teee! — učini momče i slegnu ramenima nasmehnuvši se malo, pa ode dalje kupiti.
— Šta veliš, Vide, zaradili su danas dva dukata, a? — upita Milun pisara.
— Dva jesu, ako ne bude i više.
— Lepa para!
— Ama i svirač je, nema ga šale — prihvati pop. — Ono ima još svirača ovuda u nas, ali od Sreje boljega nema.
— Da je majstor u tom poslu, to znam; ali nisam znao da mu se toliko plaća.
— Plaća, da vidiš, gazda-Milune, dosta dobro! — nastavi pop. — Njemu je kašto padalo po četiri-pet dukata samo od jedne svadbe.
— Po četiri-pet dukata! — začudi se Milun.
— Ja šta ti misliš! Najmanje od veselja mora mu pasti barem sto groša.
— E, to je dosta, dosta… bogami! — reče Milun mašući glavom. Poćuta malo, pa tek upita popa:
— Ama, popo, on, čini mi se, služi sad kod Stanoja.
— Jes’, kod Stanoja. Biće još ovo do Đurđeva dne kod njega!
— Tako su se pogodili, — primeti Vidak; ja sam im gradio ugovor.
— A kako mi se čini, otresit je momak.
— Pravi kremen! — reče pop. — Što uradi, ono ti je baš ljucki i svesrdno urađeno.
— Tako se svi hvale njime! — potvrdi i pisar.
— Znam ja sâm, — reče pop, — bio je i kod mene jedno leto, i ja nisam imao boljeg momka od njega.
— Hm, hm! — učini Milun i malo se zamisli. Videlo se da ga je nešto veoma zainteresovao Sreja. Znao je on i sam vrlo dobro kakav je Sreja je li vredan i pošten ili nije; ali tek opet je raspitkivao. Uostalom, otkako je gazda Milun počeo trgovati, uobičajio je da tako raspitkuje za najmanju sitnicu; makar mu bogzna kako poznata bila, on će se tek graditi da ne zna i pitati drugoga. Može biti tim je hteo da pokaže kako on, kao veliki gosa, ne vodi brigu o svačemu; a može biti i zato što je kao čovek od računa naviknuo da dobro propita šta je što.
— I velite o Đurđevu dne će izići od Stanoja? — upita Milun poćutavši malo.
— Tako mi barem on reče onomad — odgovori pop. — Žali mi se da mu je Stanoje učinio nešto krivo.
— Hm, pa i jest Stanoje malo dženabet! — reče Milun kao uz reč. — A gde li će se posle najmiti?
— E, to ne znam — odgovori pop.
— Nije ti ništa govorio?
— Nije.
— A što ti, gazda-Mile, toliko razbiraš za nj? — upita Vidak lukavo.
— A što ne bih razbirao? Momak valjan. Milo mi je videti valjana čoveka — odgovori Milun.
— E, to je onda drugo! — reče Vidak i prikuči se malo dalje drugim ljudima, te se pusti s njima u razgovor.
Igra i veselje trajalo je do pred mrak. U sami mrak poče se narod razilaziti, svak na svoju stranu.