Poglavlje 2
Sutradan poranio gazda Milun, pa sedi na doksatu pred svojom kućom; a kuća mu je od najuglednijih u svem selu. Pije kafu, puši na dug čibuk i viče nešto na čeljad. Otkako je gazda Milun počeo trgovati, odonda je i to uobičajio da izjutra sedi na doksatu, da puši na dug čibuk, i da za što bilo viče na čeljad ili na koga mu drago.
Već sam vam napomenuo da je gazda Milutin jedan bogataš. Najviše baštine, najviše stoke u njega je, i svakog drugog mâla i imetka izobilja. Nekad je i Milun radio poljski rad, i otud tekao paru po paru. Posle je počeo trgovati svinjama, vunom, lojem, voskom, kožama, žitom i svačim — čim može jedan seoski trgovac da trguje. I za kratko vreme postao je jedan od najbogatijih ljudi ne samo u selu N. nego i u svoj okolini. Sad više i ne radi teške radove; to je ostavio mlađima, nego samo gleda trgovinu. Otkako je počeo trgovati, odonda je postao vrlo veliki intereždžija; neće ti on propustiti, ama ni najmanju priliku, gde se može što ućariti. Što može sam da stigne — dobro; a što ne može, to opet stignu njegovi samsari koje on ponosito zove „moji kalauzi“. To je neki šantavi Vesa, neki vrljôki Golub i neki Boroje iz donjeg kraja. Ljudi koji ne vole da zapinju grbinom oko teškog poljskog rada, nego radije ošljare oko mehane i klancaju čak u treće selo za tuđ račun. Oni često pomažu gazda-Milunu i na sudu kad tera kakvu parnicu. A otkako je počeo trgovati i interesirati — razume se da se odonda počeo češće i parničiti. Ako mu zatrebaju svedoci, tu je odmah Vesa, Golub i Bora. Ma šta bilo, samo ako treba da se na koga pozove, oni su tu, gotovi kao zapete puške. Otkako je gazda Milun počeo trgovati, odonda su ga omrzli mnogi ljudi; ali on to slabo mari. Najposle, što i da mari, kad mu niko ne može nauditi. Čovek bogat, može mu se; on je gosa — njegova se svakad i svud bolje melje.
Ele, taman se gazda Milun tako razvikao, dok eto ti mu Vidaka, pomoli se na vratnice.
Vidak je, kao što već znate, opštinski pisar. I on je čovek u stanju, barem je bogatiji od mnogog opštinskog pisara. Obogatio se onako isto kao što su se obogatili mnogi i mnogi opštinski pisari po selima: piskarajući seljacima za skupe pare, advokatišući im takođe za skupe pare, dajući im novce u zajam opet za skupe pare. On je gotovo najbolji prijatelj Milunov, a Milun njegov. Oni pitaju jedan drugog za savet, dogovaraju se u svakom poduzetku i pomažu jedan drugom u svakoj prilici. Pa i sad mu je Vidak došao na neki dogovor, jer mu je Milun još juče na saboru napomenuo da se uvrati kod njega da se nešto razgovore.
– Ej, ej, Mile, polako, more! — poče Vidak još s vratnica, kao tokorse y šali. – Što si se razvikao toliko?
— Kako neću, brate! — okrete se Milun njemu. — Sve ti to ide naopako; sve se radi kao od bede. Ovo se ne zna ni ko nije ni ko plaća!
— Piješ eto ti! –– reče mu Vidak ispevši se gore na doksat i pokazavši rukom na kafu pred Milunom.
Milun se malo osmehnu, ali još, kao ljutito, ponudi Vidaka da sedne, pa reče:
– Pijem, istina, ali ne znam ko će platiti.
— Makar i ja, samo ako bude ćara — odgovori Vidak misleći na sinoćnu napomenu Milunovu da će se danas o nečem razgovarati. A znao je da ga Milun nikad neće zvati naprazno.
Gazda Milun naruči čeljadi da donesu i Vidaku kafu, i tu zametnuše njih dva običan razgovor, pa onda pređoše na jučerašnji sabor. Tu će Milun početi:
— Ama znaš šta, Vide?
– Da čujem, Mile.
— Vide li ti juče kako onaj kupi pare?
—– Ko to?
— Onaj Sreja.
– A, Sreja svirač! — reče Vidak i nasmeja se.
– Baš ti jednako o njemu, na o njemu.
— A znaš li ti da on sad o Đurđevu dne izlazi od Stanoja?
— Znam; tako reče i pop juče.
–– Pa šta veliš, kako bi bilo da ja njega uzmem pod najam?
– Možeš; nije rđav čovek, — odgovori Vidak, pa se lukavo osmehnu i upita: — a što baš njega?
— Vidiš ti, on zarađuje lepu paru. Pa kako bi bilo da ga uzmem, ali da se nekako ugodimo da on meni daje što zaradi.
— Hm, ne bi bilo rđavo! — reče Vidak promišljajući se, — samo ne znam ’oće li pristati on.
— Valjda ’oće. Navalićemo ti, ja i još koji od naših ljudi, pa će pristati; a ja ću mu platiti dobar ajluk.
— Koliko misliš da mu daš?
— Daću mu četrnaest dukata do Mitrova dne. Stanoje mu plaća, čini mi se, deset.
— Tako će biti.
— A za četrnaest će jamačno pristati. Ono, istina, nema do Mitrova dne mnogo slava, slave su više zimi, ali opet biće svatova, pa sabori toliki leti su. Ja mislim moći će isterati dvaput toliko do Mitrova dne.
— Dvaput može. Računi mu svatove dukat, a sabor u najmanju ruku sto groša. Preko leta biće zar dvoji-troji svatovi, a sabora ima više od deset. Uz to još uračuni i nekoliko slava. Ele, tamo-amo — izvadiće blizu triestinu dukata. A to je zauvar.
— Zauvar, jakako! — odgovori Milun čisto radostan što mu je pala na um tako spekulativna misao. — Pa onda znaš ti — nastavi dalje — da on opravlja kace, gradi što god zatreba od drvenarije.
— Znam, pa i tu bi ti mogao privrediti. Kad sredi posla kod kuće, onda može otići te opravljati kome što.
— Vi’š, to bi sve trebalo nekako ugoditi s njim; ali lepo da se ne seti, pa može odustati.
— Dabome, valja načiniti ugovor. Za to se ti ne brini. Ja ću već namestiti kako valja.
— E, vidiš, zato sam te zvao.
— Setio sam se ja čim ti onako juče pripitkuješ za nj. Baš si pravi špekulant, u daleku te nema.
— Sad ti gledaj; ovo dana naći ćeš se s njim gde bilo. Najbolje bi bilo kako u mehani. On valjda dolazi u mehanu?
— Dolazi kašto.
— E, ti se nađi tamo, pa čim dođe, ti mi poruči, ako se ja ne desim da dođem; a dotle zadržavaj ga. A naći će se valjda ko i od naših, te će pripomoći da se pogodimo. A tebi za tvoj trud biće napojnica…
— Ne brigaj ti! Ja ću se već postarati — reče Vidak i razgovor se zatim okrete na druge spekulacije. Dugo su još sedeli ova dva spekulanta i skrajali planove kako će koji gde zakačiti ćara i kako će jedan drugom biti u ovom ili onom poslu na ruci. Naposletku, gotovo pred podne, ustadoše. Vidak ode svojoj kući da načini neke procene, a Milun nekud u selo da prikupi neki loj i vunu.