Poglavlje 5
Taman svanu, a već stade gazda Milun, po običaju, vikati po kući i oko kuće: tera čeljad da ustaju, zapoveda nešto, iskašljuje se, viče. Često se popne gore na doksat; vidi Sreja još spava; njega ne dira — samo se tek iskašlje i često pogledi u gunjac Sreji pod glavom, onde gde je džep. U džepu nešto nagućeno — strpao Sreja peškir kako se ubrisivao juče od znoja. Gazda-Milunu smeši se brk. „Dobro je, dobro!“ misli u sebi, pa tumara dalje po kući. Ode obilaziti i ostale zgrade. Kad bi kod ambara, smotri ono momče i pokraj njega probijen bubanj. „O, o!“ učini Milun poluglasno, „ta ovi su pokor počinili! Bome je tu padala para kao kiša!“
Već se prilično odjutri. Gazda Milun popio kafu dole u kući i popušio lulu, pa tek zovnu neko od čeljadi: „Idi de, dete, probudi Sretena; nek dođe amo!“ i stade zadovoljno usukivati brkove i iskašljivati se.
Malo postaja — eto ti Sreja siđe ozgo s doksata. Milun odmah poče:
— Daj de, Srejo, da vidimo račun — i stade se nameštati da primi pare.
— Koji račun? — reći će Sreja još bunovan i zlovoljan.
— Pa juče koliko si pazario.
— Ništa! — odgovori Sreja kratko.
— Šta veliš?! — uzviknu Milun i nabra obrve.
— Ništa; to velim! — odgovori Sreja srdito.
— Ama odista, bogati7
— Odista.
— Ne može biti.
— Ne može ja! Još ti meni opremi onakog ludaka da mi smeta i kvari, pa opet reci: „Ne može biti.“
— Ja ti opet velim: ne može biti! Onako veselje, onaki gazda, onaki ljudi. Nego batali ćorava posla, daj da vidimo račun.
Sreji već prekipe, pa ne znajući šta da mu odgovori uzviknu:
— Ne dam!
— Šta, šta! Ne daš?
— Ne dam!
— Bre, daćeš, sinko goli, beli!
— Videćemo — odgovori Sreja, pa se okrete da pođe.
— More, ljucki ti kažem daj pare; bogami će biti od nas čuda.
— A ja tebi ljucki kažem da nemam — odgovori Sreja osečno i pođe.
— Ih, ta stani — de samo da te pitam! — ciknu Milun pa poleti napolje za Srejom. Sreja se okrete i dočeka ga. Spodbiše jedan drugog i staše se vući po avliji. Čeljad istrča i udari u dreku. Njih dva nose se kao besni — ne da se Milun, ne da se Sreja. U tom rvanju doguraše se do ambara. Ono momče skoči bunovno, pa nadade dreku i uteče nekud u korov. Utom Sreja nekako odgurnu Miluna, zgrabi bubanj, pa njemu na glavu i bež na vratnice. Dokle Milun skide bubanj koji mu se beše nabio čak do ramena, i zakačio ga nekako ružno ispod vrata onim parčetom još zapete kože, dotle Sreja već daleko odmače i nestade ga nekud niz potok.
— Ta pušku mi dajte da ubijem psa! — ruknu Milun i uleti u kuću, zgrabi s klina nekakav zarđali krndelj bez kremena, pa stište napolje kao pomaman. Kad bi na vratnice, umalo se ne udari s Vidakom pisarom, koji taman hođaše da uđe.
— Ehe, šta je to! — viknu Vidak začuđeno i uhvati ga za rukav. — Kud si nago?
— Pusti me da ubijem psa!
— Koga?
— Ama onog… srete li ga gde?
— Nije zar Sreju?
— Baš njega… pusti me!
— A što? Stani malo, smiri se! — uzdržava ga Vidak.
— Kako što! Kud ga god opremim da mi što uradi, sve naopako, sve kao od bede. Poslao sam ga eto Srdanu u svatove, nabavio mu žice, najmio momka da mu nosi bubanj; a on jutros ni pare. Kaže — nema, ne dâ.
— Ne može biti!
— Bome može, Vidače, — reče Milun stišavši se malo. — Eto kakav ti je taj tvoj krasni Sreja!
— Otkud moj?
— Pa ti si mi ga i natentao na vrat.
— Zar? A ko li ono prvi pomenu da bi dobro bilo najmiti ga… ja ili ti?
— Ono jes’… ali opet i ti si malo kriv.
— A što ja?
— Da si barem onaj ugovor bolje pritvrdio, nego načinio onako kao ni sebi ni svome.
— E, Mile, što se ugovora tiče, tu ti ne dam ni jedne reći. Ugovor je na svom mestu.
— Pa što ne radi pas po njemu?
— A znam li ja! Neće — eto što.
— Pa šta ću da činim ja sad? — upita Milun i vrati se polako, a za njim pođe i Vidak.
— Neka ga još, pretrpi se; gledaj kako na lep način s njim.
— Ama, eto ne može se.
— Probaj još, pa ako se baš nikako ne može, onda ćemo gledati! — reče Vidak kad se ispeše već gore na doksat. Malo-pomalo utiša on Miluna, te pristade da Sreju još drži za neko vreme; jer mu Vidak u četiri oka kaza da ga može biti neće lako ni na sudu dobiti, jer onaj ugovor nije baš sasvim po propisu, barem on ne zna da je kome gradio sličan ugovor.
Dok je tu Vidak utišao Miluna, dotle su Vesa, Golub i Bora dočekali u mehani Sreju, pa kad su čuli šta je bilo kod Milunove kuće — navalili su setovati ga da se vrati, da se pretrpi, jer kud će u nevreme; sad bi mučno gde našao da stane pod najam; Milun je naprasit ali povratit čovek — dok se okrene prođe ga ljutina, pa onda opet lepo s mlađima… i šta mu još nisu nagovorili dokle ga nisu obrlatili da ide opet Milunu.
Kad bi uveče, eto ti Sreje. Milun duva i čini se tokorse nevešt, i Sreja duva i čini se takođe nevešt. Kad večeraše, Milun promrmlja:
— Sutra zorom, Sretene, otići ćeš da načiniš Marinku lotre. Gledaj do mraka da bude gotovo.