Poglavlje 2
U vremenu o kojem smo govorili, naš je pesnik, videli smo, pisao pesme, ali je on tako isto pisao i putopise. Pesme je pisao zato što je to ceo svet oko njega činio, i što je već gimnazija davala tome podstreka, ali otkud da piše putopise, on jedini među svojim suvremenicima? Tu je donekle moglo biti i Dositijeva uticaja; u slavu ovog velikog putnika i prosvetitelja Nenadović je još 1843 napisao jednu pesmicu. Na njegovu želju za putovanjem mogla je uz to uticati i eventualna lektira Robinsona. Svakako, on je voleo da putuje; to se vidi prema svemu dosadanjem. On je putovao „iskustva i veselja svoga radi“; „cilj svakog putovanja treba da je nauka i iskustvo“; „putovanje, to je najveća i najlepša škola“ — sve to on sam kaže, i mi mu možemo zaista verovati da mu je ta škola bila milija nego ona zvanična. On je voleo da pozna razne zemlje i narode, da vidi lepe predele i čuvena mesta, da doživi retke stvari. On je prilikom svakog putovanja vodio opširan dnevnik, nešto radi svoga zadovoljstva i učenja, nešto da bi mogao pričati ili pisati drugovima. Kad je docnije prelistavao te dnevnike, on je našao da oni mogu biti interesantni. Koji je od njegovih drugova, ili koji je Srbin uopšte, u to vreme, video toliko sveta i doživeo tako retkih stvari kao on? Književno aktivan kao što je bio, a s potrebom da popunjuje, sam ponajviše, svoj književni list, on je uzimao jedan po jedan od tih dnevnika, i po njima počeo pisati svoje putopise. To nije bilo odmah posle učinjena puta, nego godinu, dve, tri, ili čak i sedamnaest godina kasnije.
ja držim da je njegov Jedan dan iz putovanja mog po Srbiji 1845 godine, štampan u Šumadinci 1850 bez potpisa, i da je to njegov prvi putopis. Put se odnosi na Deligrad i Crni Vrh, a mi smo videli da je Nenadović tada bio u tim predelima; „bacim ja moj praški beli šešir“, kaže tu putopisac, a mi slučajno znamo za šešir koji je Nenadović u Pragu kupio. Sam putopis nije ništa u stvari; u njemu nema ni stila, ni ideja; sve je vrlo početničko. To je avantura jednog mladića koga drže a „Švabu“ zato što nosi šešir, i anegdota o jednom bogatom trgovcu koji postane prosjak zato što mu kapetan udari batine za banbadava.
Pisma iz Grajfsvalda, ili kako ih je on prvobitno nazvao Putovanja po prajskom primorju i po ostrvu Rigenu već su bolja. Doduše, i u njima ima dosta početničkog. Opisi su naivni i nevešti; stvar mestimice liči na gimnaziski zadatak („opisati kako ste proveli ovogodišnji raspust“): mahom je lična avantura glavno, a objektivnost i posmatranje dolaze u drugi red; sve je više privatno pismo nego pravi, umetnički rod putopisa. Ne retko je brbljanje jedne šiparice: „posle nam donesoše pun jedan tanjir lepa meda u satu; mesto vina imali smo jabukovaču; može dobro da se pije, slatko je i pomalo rezi“. Tu došli, tu ručali, ovde jeli meda, tamo pili piva — i to je sad putopis. Ovo, naravno, nije uvek, nego je više pri kraju, gde je i pričanje sumarno i gde se oseća brzina da se stvar završi. Ima, naravno, i ideja, slobodoumnih, protiv kraljeva, protiv papa, za francusku revoluciju, za izgladnelu Irsku (bez izbegavanja vulgarnijih crta, u ostalom); to je tribut vremenu u u kojem je Nenadović živeo. Ima i filosofije, o svetu, o ljudima, o „našem veku“, o cilju života; to je Nenadović naučio od Mišlea, ali se po toj plitkoj filosofiji ne vidi mnogo da je učenik „na čisto sa universumom“.
Ali ima i boljih stvari. Pre svega, putovanje je vredno bilo učiniti. Ostrvo Rigen poznata je ekskursija turista, grajfsvaldski je universitet čuven; slovenske starine i belege, izgubljene u tako dalekim zemljama, stvar su od interesa; beda i prljavština pomeranska koje su mogle izazvati patriotsko zadovoljstvo kako je u nas to bolje — sve su to predmeti vredni opisa. Ni lične avanture nisu svakodnevne; prelazak od Štetina do Putbusa na maloj jedrilici, po najgoroj oluji, s puno opasnosti, s pravom je mogao izgledati Nenadoviću kao avantura non plus ultra, kao jedna istinska robinsoniada. Taj je opis i najbolji u knjizi, on čini jednu zanimljivu glavu u inače bledom spisu Nenadovićevu. Ima i stila gdegde; lepo je posmatrati kako se u mladom čoveku od dvadeset i četiri godine rađa docniji stilist. Kako je njegov drug Šlama bio u opasnosti da se udavi sam na čamcu, Nenadović, koji je ostao na lađi, žali: „e, moj Šlamo, zajedno učismo, zajedno putovasmo…, pa nam ne bi suđeno da se zajedno udavimo“. A kad se Šlama vrati i stane da priča o svojim avanturama na kopnu, gde su ga neki strašni psi napali, on kaže kako je na Nenadovića mislio i žalio; „e, moj Srbine, zajedno učismo, zajedno putovasmo, pa nam ne bi suđeno da nas zajedno psi pojedu“. Ovakav paralelizam u konstrukciji, koji je jedna lepa stilistička osobina, ja ne znam da li se nalazi u koga drugog našeg književnika toga vremena. U ovom putopisu, — to se i po ovom vidi — već se javlja i Nenadovićeva šala, i nešto humora.
Pisma iz Švajcarske još su bolja; očevidno Nenadović napreduje kao putopisac. „Gimnazialnog“ elementa nema u njemu više, ili je neznatan, rod putopisa je širi i objektivniji; što ima objektivnog, to je zanimljivo i veselo. Sam put je lep i redak. Ko se od Srba peo na Rigi-Kulm, Furku i Grimzel, i išao peške po glečerima? Očevidno, nema ih mnogo, ni danas, a kamo li onda. Stvar je, dakle, zasluživala da se opiše, kao što su to isto zasluživale i retke lepote firvaldštetskog jezera, i veseli život đaka u Hajdelbergu, i slično. Opis ovog poslednjeg je i lep kod Nenadovića. Tako isto je pohvalan i opis rađanja i zalaska sunca na Rigi-Kulmu, naravno, samo kao trud i pokušaj, jer prave slikarske kičice Nenadović nema, i neće je nikad ni imati. Tako nema ni prava znanja za opis glečera i Alpa.
Ima u ovom putopisu više pouke nego umetnosti, i to katkad elementarne i naivne pouke, ali ta je u ono doba bila potrebna. Celo je četvrto pismo jedna vrlo obična istorija Švajcarske, kakvu, ili i bolju, možete naći u svakom udžbeniku. Podaci za opis katedrale u Strazburgu sigurno su pozajmljeni iz prve putne knjige. Ali to je onda bilo sve novo, i za publiku, i za pisca. Publika je onda bila dete, i pisac je bio dete. On je čak morao da joj objasni da je Jan Hus bio Čeh. On je valjda bio prvi koji je video kako tamo slikari sede u polju, pred svojom tablom, zaklonjeni širokim ambrelom od sunca, i slikaju pejzaže; i on je to s uživanjem opisao. On se zabavljao gledajući u onaj čudni časovnik u Strazburgu, i publika je nalazila zabave u tom opisu. Tako će on i docnije, u Italiji, morati da objašnjava i šta je lava, šta krater, koje se vino zove lacrima Christi, ili da priča celu istoriju Rima. Sve je to danas naivno, kao što je naivna i ona egzaltacija za švajcarske slobode, koja je takođe razumljiva za ono vreme.
Ali ima i nešto što naročito valja u ovoj knjizi. To je mladost koja izbija iz mnogog pasaža njena. Ovo je knjiga mladosti, vedrine, optimizma. To je atmosfera Đačkog rastanka — glava o Interlakenu je odista opis takvog jednog rastanka —, u drugom vidu, naravno, u svetu na strani, ali sa sasvim brankovskom veselošću. Društvo s kojim Nenadović putuje, to su sve đaci, mladi, ni jedan preko dvadeset prve godine; svi dobro vaspitani, i ako suviše hučni, pa se Englezi po hotelima mršte na njih in gledaju ih kao „menažeriju“ — izraz je Nenadovićev —: nikad ne igraju karata, ni kad tri dana moraju da ostanu u kakvom selu: nikad se ne svađaju: „na celom putu bila je među nama sloga i ljubav“, kaže Nenadović. Njihove avanture, i ako pune opasnosti, ipak su bezazlene, s lepim primerima hrabrosti i lukavstva, sa šalom i vedrinom.
Kad su pošli iz Andermata, sami, bez vođe koji je tu vrlo potreban, samo sa putnim knjigama u koje su naivno verovali, oni odjedanput osete da su izgubili put; a noć, hladno, a oni u lakim haljinama, pa ne znaju šta će, i malodušni predlažu da se noći tu, kako ko zna. Najposle se reše da stanu svi u red, pa da broje; na koga padne broj 134, taj Će biti predsednik. Izabrani je bio „veseo kao da smo ga za kralja izabrali.“ „Ja sam zemljak Blihera, viknu on; ja ne znam drugo nego da idemo napred“. Pošto je uzeo sve mere da nađe pravi put, i našao ga, on odista vodi srčano. „Mene pustite napred,“ viče on u jednom trenutku opasnosti. Prvi ide preko jednog vrlo opasnog mosta, i svetli drugima paleći listove svoje putne knjige; lepa ironija na njenu vrednost. Najposle, nađu neko prenoćište, jedan manastirić u kojem je živeo samo jedan stari kapucin, ali je prenoćište tako teskobno da u njemu mogu naći mesta samo četvorica, a njih je dvadeset. „Naposletku, saglasimo se… da kažemo kaluđeru kako nas nema više od četvorice“. Četvorica se izdvoje napred, i zakucaju na vrata. „Ko je?“ „Mi smo, radi smo da prenoćimo“. „A koliko vas je? Na to pitanje, i oni napred, i ostali pozadi, svi u glas dreknu: „nas četvorica.“
To su sve lepe stvari, vedre i bezazlene. Ponekad ima i kontrasta, note blagosti i nežnosti. To je pri dodiru te mladosti sa starijima; popustljivost staraca lepo kontrastuje ovu ekspansiju mladosti, i daje nežniju boju stvari. Pri kapucinovoj molitvi pred večeru, svi se slučajno zagrcnu od smeja, a on im posle u šali kaže da će sutra imati kiše kao kaznu za taj nestašluk. „Putujte srećno, moji mladi prijatelji, i uživajte u Švajcarskoj sve što čovek vaših godina može uživati“, kaže im drugi blagi starac posle jednog sličnog ispada.
Putničko pismo iz Pariza vrlo je kratko, i opisuje samo dolazak. Za njim su Spomeni iz Pariza, dugi ali neoriginalni; oni su prevod jedne putne knjige s Nenadovićevim domecima. Ni jedno, ni drugo nemaju ozbiljnije književne vrednosti.