Poglavlje 4
Pisma iz Italije — ili kako ih je Nenadović najpre nazvao: Vladika crnogorski u Italiji — najbolje su delo našega pisca. On ih je, u ostalom, pisao u svojim četrdesetim godinama, ne kao ona ranija, koja je pisao kad mu je bilo oko dvadeset i pet godina. Njih je najmanje i popravljao, preštampavajući ih u celokupnim delima. Za što ih nije oštampao, odmah kako su u podlisku Srbije izlazila (1869)? To bi bilo lepo izdanje, prijatno, sa onim simpatičnim starim slovima; svakako bilo bi lepše od izdanja Joksimovića ili Zadruge štamparskih radnika; ovako, najlepše je i najtačnije izdanje naše S. K. Zadruge.
Tek u ovim Pismima javlja se čistiji stil Nenadovićev. U Pismima iz Švajcarske možete naći i ovakve fraze: „to je zemlja (Francuska) koja je nadmašila druge narode“; ovde već toga nema. Nema ni razvlačenja, ni neutralnih mesta; sve je mnogo konciznije. Uzmite sam početak: „Nebo bez oblaka, more bez talasa, obala bez lazarona, lađe bez jedrila“. Go je lepo kao rečenica, i tačno kao opis Neapolja u sasvim ranu zoru. Ima i stilističkih pokušaja višeg roda; poredite opis zore u Pismima iz Švajcarske (6. pismo) sa paralelom alpiske i neapoljske zore u Petom pismu iz Italije. Tamo se opis sastoji iz sasvim običnih opažanja; ako je stil nešto viši, nije dovoljno jasan: ovde ja sve finije, jasnije; opažanja su dublja; uhvaćeno je i opisano duševno raspoloženje koje se rađa pri takvim lepim prizorima, i sve je bogatije, raskošnije, i komparacije i kičica. U Pismima iz Italije nema ni vulgarnosti, na koje smo naišli u ranijim putopisima a od kojih nisu slobodna ni Pisma iz Nemačke.
Ima i dobrih opisa: hotelski putnici, lazaroni, Napolitanci uopšte, Engleskinja pri penjanju na Vezuv. Dobre su naročito siluete Crnogoraca iz vladičine pratnje, njihove naivne i originalne primedbe. To je katkad izvedeno vrlo koncizno a izrazito. Setite se šta ovi kažu kad je Nenadović obukao crnogorsko odelo. „Ko bi reka’ da je ovo oni isti“, kaže jedan; a drugi: „e, Boga mi, sada si čovjek ka’ i mi; treći, najposle: „kako te nije žao trošiti novce na one talijanske krpetine?“ Kraće se nije moglo reći, ni sa više gradacije. Katkad naivnost tih Crnogoraca dolazi neposredno kao kontrast ozbiljnoj figuri vladičinoj. Posle očajnog govora vladičina u poseti američkom vice-admiralu, odmah ono Vukalovo merenje lađe jataganom; ta mešavina tragičnog i komičnog elementa pravi prijatan utisak. Dobar je, i odličan, i ceo opis sastanka s vladikom. Mislim na ono kad pisac prolazi pored ruske crkve; kako mu jedan Englez iz društva preporuči da to vidi; Vukalo i zveckanje njegovih toka, njihov razgovor, način kako ga je prijavio vladici, detaljan opis sobe vladičine; itd. Svaka je crta tačno uhvaćena, i slika je sasvim živa. Takvo je i sve što Nenadović govori o vladici. Sa vladičinom figurom kao centrom interesa, Pisma iz Italije dostižu i objektivnost koju nikoja ranije nisu imala.
Nenadović je vrlo dobro učinio što je u opis Pompeje uneo Plinijev opis erupcije Vezuva. Plinije mlađi je „tvorac našeg feljtona u obliku pisma“; ima modernih crta u njemu. Naročito mu je taj opis dobar. U jednom vrlo briljantnom i učenom članku engleskog Tromesečnog Pregleda od prošle godine, poznati naučnik Ser Džems Frezer prepričao je taj opis na dugačko i široko. Na žalost, Nenadović je Plinija slabo preveo, sigurno ne s originala, i sa nedozvoljenim slobodama. Plinije je pisao dva pisma o ovom događaju Tacitu istoriku: jedno gde govori o svom ujaku, i drugo gde govori o sebi, a Nenadović ih je sažeo u jedno, bolje reći pomešao.
Naravno, danas, posle više od sedamdeset godina od kako je Nenadović posetio Italiju, i naročite posle ovih sedamdeset godina kad se kultura Srbije digla nesravnjeno visoko, njegovo poznavanje Italije, njenih starina i znamenitosti, izgleda arhaično. On nije ni malo vođ po Italiji, danas; on to može biti samo još za decu. On je daleko od toga da bude Burkhart, Stendal, Ten ili bar Paleolog. To je jasno, i na to ne treba trošiti više reči. Dovoljno je podsetiti šta i kako govori o umetnosti, kako ni jednog od starih papa ne pominje ni po imenu, kako sumarnu istoriju Rima daje u desetoj glavi. Nenadović je sam, i još onda, znao tu svoju slabost. U pomenutom privatnom pismu iz Neapolja, on se, pri poseti galerija i muzeja, seća beogradskog živopisca Avramovića: „svagda mi je vrlo žao što nije on mesto mene, koji bi ovuda s većom polzom putovao, ili bar da su mi njegove oči“. S tom njegovom arhaičnošću slaže se i okolnost da je dosta stvari promenjeno od ondašnje Italije. Burbonski muzej u Neapolju zove se danas Museo Nazionale; Via Toledo postala je Via Roma; na Vezuv se sad ide Kukovom željeznicom; ni jedan vođ ni čuvar u Pompeju ne zna vam danas reći gde je Casa del principe di Montenegro.
Kad se sve svede, najveću draž Nenadovićevim Pismima iz Italije daje sam Njegoš. Za Nenadovića je bio glavni zgoditak to što je sreo ovog velikog pesnika. On je tu dao besmrtne konversacije Njegoševe, koje vrede skoro koliko i Gorski Vijenac. Knjiga njegova najbolji je uvod u poznavanje pesnika Vijenca. Nenadović je Njegošu što su Platon i Ksenofon Sokratu, Nikol velikom Arnou, Bosvel Džonsonu, Mur Bajronu, De Kvinsi Kantu, Ekerman Geteu. Njegova je knjiga istog roda i iste književne važnosti koje i njihove.
Nemojte misliti da je mala zasluga Nenadovićeva što je dao svoje uspomene o poslednjem vladici crnogorskom, niti čak odricati tu zaslugu njemu i pripisati svu važnost Njegošu. Biografi velikih ljudi imaju i svoje vlastite vrednosti. Treba osetiti velikog čoveka. Vi često prođete pored čoveka od vrednosti, pa njegovu vrednost ne osetite, i drugome priznajete više nego njemu. Svet je često nepravedan prema ovakvim biografima. Sent-Bev je jedanput branio Ekermana od takvih prekora. „Zahvalimo mu, govorio je on, i nemojmo ga obasuti epigramima, i gledati ga odozgo, kao neblagodarni ljudi“. Ekerman je voleo svoga Getea, slušao ga pažljivo i skromno, i „punim rukama dao nam je kraljevske poklone“. Slično je učinio i Nenadović. On je voleo Njegoša; „svaki bi od nas, kaže on za sebe i Njegoševe pratioce, odvojio po jedan deo svoga života i zdravlja, i njemu bi dao“. I ako nije bio upoznat s delima njegovim, on je odjedanput, u njegovu prisustvu, osetio svu veličinu njegovu; i to mu jako služi na čast. „On je Srbin i rodoljubac kakvom u Srbiji ne tražite para“. piše Nenadović Maletiću, „Ko zna kakve se velike misli u ovako velikim dušama… javljaju“, piše on jednom gledajući ga. Najposle, da biste videli kolika je zasluga Nenadovića u ovom pogledu, poredite ga sa drugim biografima Njegoševim. Medaković nije valjda ni jednu važniju konversaciju njegovu zabeležio u svojoj knjizi. Ono što Matija Ban stavlja u usta Njegošu, ne liči nimalo na ovoga. A kakva je, međutim, kod Nenadovića, prva konversacija sa Njegošem, pa ona gorostasna s engleskim lordom, pa sa Dimitrijem stražmeštrom (celo je mesto patetično), pa sto drugih reči i primedaba ovog velikog čoveka! Za izvesne reči, vrlo liberalne za jednog vladaoca i Vladiku, posumnjalo se da li ih je Njegoš mogao reći; ja ne znam da li je sumnja opravdana. Ja pre verujem da je sve tačno kako je Nenadović zabeležio; naravno, on se nije služio stenografijom pri beleženju, nego pisao po utisku i pamćenju. Na šta Nenadović može biti jedino nije pazio, to je na dialekat crnogorski. Za carstvo nebesko Njegoš nije mogao reći da ga je Hristos „pre dve hiljade godina nagovestio“.
Naravno, Nenadović nije Njegošu baš ono isto što je Ekerman Geteu. Ekerman je bio kod Getea sedam osam godina; on ga je obožavao i znao sva njegova dela na pamet; on ga je o svemu pitao i želeo da o svakom predmetu čuje njegovo mišljenje; on je odista imao „sposobnost za obožavanje“ i ono „blagorodno osećanje svoje misije“, o kojima Sent-Bev govori: kod Nenadovića, videli smo kako je od svega toga malo bilo. On je bio suviše mlad i lak za takvu misiju; kod njega je sve bilo vetar, san, zanetost na drugu stranu. Tako je on propustio da zapiše Njegoševu konversaciju na soareu kod Rotšilda, za koju je sam rekao da je tu Njegoš „govorio onako kao što je u Gorskom Vijencu govorio“. Propustio i da ga pita šta misli o Branku, Milutinoviću, Mušickom, Vuku. Neoprostivo je što nije bio bolje poznat s Njegoševom poezijom da o njoj s njim razgovara. Nenadović je imao običaj da svakog pesnika čita baš u onom mestu gde je ovaj živeo, stvarao, umro. U Veveju čita Novu Helouzu Rusoa; u Klaransu, Čajlda Harolda Bajronova1: u Šiljonu, i to baš u tamnici Bonivarovoj, Bajronova Šiljonskog sužnja, na Virgilovu grobu, četvrtu knjigu Eneide: zašto sad, kad je tu uz Njegoša, ne zatraži od njega Gorski Vijenac ili Luču, ili što ih ne poruči u Beč i Beograd?
Nenadović ni u tome ne liči na Ekermana što nije ostao sa svojim velikim čovekom do kraja. Ekerman je zaklopio oči Geteu. Nenadović, vetrogonja kako je bio, tek što se poznao s Njegošem, hoće da ide iz Neapolja, hteo bi da provede uskrs u Rimu, i jedva ga Njegoš zadrža. Nije ga ni do kraja Italije pratio, nego se rastao s njim u Florenciji (maj 1851). Posle je ponova bio s njim u Beču, u julu, i ponova ga pustio da sam dalje putuje, u Crnu Goru. Što nije pošao i on s njim? On je video da će Njegoš umreti u vrlo kratkom vremenu. „Njegovo trajanje na zemlji kratko je“, piše onu 13. pismu svoje knjige. Njegoš je doista i umro ubrzo, u oktobru te iste godine, tri meseca posle njihova rastanka; Nenadović je tada bio u Beogradu arhivar Ministarstva Spoljnih Poslova. Valja primetiti da je ipak jedno vreme mislio da ide u Crnu Goru; u pismu Maletiću, on dvaput kaže kako namerava tamo poći. Da je tamo pošao, koliko bi nam krasnih stvari mogao ispričati o Njegošu! Koliko bi književnih usluga mogao tamo učiniti! Spasao bi rukopise Njegoševe, video bi šta je s onom pesmom o Čengiću, Slobodijadu bi popravio prema primedbama pesnikovim; i tako dalje. A Njegoš bi to sigurno jedva dočekao. On ga je, videli smo, zadržavao da s njim ostane što duže u Neapolju. On je znao da ovaj vodi dnevnik, i u naročitim prilikama zadržavao ga da prisustvuje kojem razgovoru da bi mogao zabeležiti što treba. On ga je jamačno zvao u Crnu Goru. Nenadović mu je tamo bio neophodno potreban; na Cetinju je bila golema oskudica takvih ljudi. Ah, da se Nenadović odazvao tome pozivu, kud bi bila lepša njegova knjiga!
Ipak, pored svega propuštenoga, Nenadovićev Vladika crnogorski u Italiji — da povratimo putopisu njegov bolji naslov — izvanredno je lepa knjiga. Sent-Bev je rekao za Ekermana: „On više ne može umreti; vezama koje se ne kidaju on se vezao za jednoga besmrtnika“. I čineći aluziju na proroka Iliju i njegova učenika Jelisija o kojima govori Druga knjiga o carevima, on završava: „Jelisije nam je sačuvao plašt i duh Ilijin, i zadržao je na svom čelu jedan zrak njegove svetlosti“. Tako bismo nekako i mi mogli reći o Nenadoviću, ako bi nam se dopustilo da govorimo malo romantično.
Napomene
- „Na drugom mestu u svojim stihovima naziva Bajron obale ovog (ženevskog) jezera mestom rođenja besmrtne ljubavi , kaže Nenadović, Švajcarska, pismo 9. To je aluzija na Byron, Childe Harold, Canto 3, stanza 99 („Clarens, sweet Clarens, birthplace of deep love“) i 100 („Clarens, by heavenly feet thy paths are trod, Undying Love’s…“).