Poglavlje 5
U vremenu Karađorđevića, Nenadović je živeo skromno kao profesor gimnazije, kao arhivar i protokolist Ministarstva Spoljnih Poslova, kao „stolonačelnik“ i sekretar Ministarstva Prosvete. Kad su došli Obrenovići, on je taman bio stigao U Carigrad, na svoje novo opredeljenje, kao sekretar poslanstva, i svetoandrejska kriza nije ga se dotakla ni u koliko. Godinu dana docnije, krajem 1859, on bi postavljen za načelnika Ministarstva Prosvete, i ostade na tom položaju za celo vreme kneza Mihaila; i ako rođak bivše dinastije, on bejaše poštovan i neuznemiravan. Ali sa ubistvom kneževim dođe i za Nenadovića katastrofa. Njegov rođeni brat Svetozar streljan je kao zaverenik, a sva porodica Nenadovića bila je gonjena, pod Namesništvom. Naš pisac onda zatraži pensiju i dobi je.
Ni na jednog od naših književnika katastrofa od 1868 nije uticala koliko na Nenadovića. Milićević, koji ga je tih dana viđao, priča da je bio utučen, da je plakao, da je „išao kao čovek otrovan“. Posle toga Nenadović je otputovao u Beč. T. S. Vilovski, koji ga je tu viđao, priča da su mu živci bili rastrojeni, da se klonio društva, da se nalazio samo sa njegovim ocem, svojim starim praškim prijateljem. Prezimivši tu, on ode početkom 1869 u Minhen; tu je, nepoverljiv, „sva pisma spalio u furuni“, kako sam kaže. Kako je bio bolestan, od noge, podagre, to ode u poznata rajnska kupatila: u Homburg početkom aprila, a početkom maja u Vizbaden. Kad se nešto oporavio, pomišljao je opet na putovanja, ali ne više po Evropi nego dalje. Te jeseni još misli da pođe u Ameriku, i da u Sjedinjenim državama ostane deset meseci. Ako ne bi mogao u Ameriku, on će u Egipat, da prisustvuje otvaranju sueckog kanala. On se ozbiljno sprema za put i uči engleski. Možda su mu planovi o tim dalekim putevima došli od želje da što dalje ode od Beograda i Srba. Kažu da posle kneževa ubistva nije nikako dolazio u Beograd sve do 1887, kad je prisustvovao prenosu Vukovih kostiju iz Beča. U Valjevo je svraćao; mati mu je bila još živa i tamo sedela. Nije hteo da se prima državne službe nikad više; sedeo je kao pensionar u Valjevu, ili Cetinju. Kad ga je knez Nikola pozvao 1879 za ministra prosvete, on je i to odbio.
Književno se takođe promenio. On je verovatno smatrao da je cela njegova kariera skrhana, i ona zvanična i ova književna. Sigurno je pomišljao da prestane pisati. Svakako stoji da je sad mnogo manje književno aktivan nego pre. Šta sve on nije publikovao do 1868! Tu su dve zbirke pesama, tri zasebna speva, više prevoda među kojima ima i podebljih knjiga, nešto školskih knjiga, Memoari i Protokol pisama njegova oca, pa Slobodijada, uz to dva mala almanaha, i povrh svega osam godišnjih tečajeva Šumadinke s puno njegovih priloga. Posle maja 1868, on dugo ne publikuje ništa. Izuzetak čini samo s Pismima iz Italije, koja štampa u Kaljevićevoj Srbiji s početka decembra 1868 do kraja maja 1869 godine. Možda ga je uredništvo za to zamolilo, ili je on sam hteo da i svoje beleške iz Italije razradi u gotov putopis, kao što je to dotle učinio sa svima drugim putnim beleškama; da na taj način raščisti i sa poslednjim od ranije namišljenih dela. Ali, sem toga, on ne publikuje nigde ništa, kao da je književnost sasvim ostavio. To traje skoro deset godina. Tek će se oko osamdesetih godina povratiti književnom radu, početi svoje delo O Crnogorcima (1879), sređivati svoja celokupna dela (od 1881 i iznova od 1892), uneće u njih i neštampane stvari, uređivaće Glasonošu (1885), sarađivaće na Valjevskim novinama (od 1887).
Ne samo po aktivnosti, on je i inače drukčiji u svom književnom radu. Neće više „grmeti“ protiv kraljeva i tirana, kao što je činio dotle, nego će pisati stvari koje ne diraju nikoga. Ako što i kaže protiv vladalaca, to je najpre vrlo retko, a posle je bezazleno, u šali. On će se vratiti svojoj staroj šali, koju je negovao u Šumadinci i koja je ležala u njegovoj prirodi. S njom će pomiriti i svoju filosofiju, za koju je takođe odavna pokazivao sklonosti. Tu će filosofiju izvesti sasvim u duhu optimizma, vedrine, po principu: ne pečaliti se ni za što. Od Hegla on je prešao Demokritu što se smeje.
U takvom raspoloženju Nenadović piše svoja Pisma iz Nemačke, koja čitalac ima u rukama. On ih piše iz Homburga i Vizbadena 1870 dok se lečio i izlečio, i kad je video da od američkog i egipatskog puta nema ništa. Povratio se od utučenosti u koju je bio pao, ali je bio sam i osećao dosadu. Čitao je mnogo i dugo, naročito romane, memoare, istoriske knjige; čitao skoro godinu dana, i najposle započeo da opet piše. „Ima mnogo vremena kako nisam ništa pisao“; „pisati, to je toliko koliko sa samim sobom razgovarati se“, kaže on u početku ove svoje knjige. Pisanje te knjige, to mu je bilo razonođenje; tu je i poreklo njeno. Kraj njen došao je kad je izbio francusko-pruski rat.
Pisma iz Nemačke smatraju se obično kao putopis, ali ona su vrlo različna od onoga što je Nenadović dotle u tom rodu pisao. Kakav je to putopis kad ga piše čovek koga bole noge i koji ne može da makne iz sobe? Polovina knjige odista — prvih deset pisama iz Homburga — odnosi se na to stanje; tek s jedanaestim pismom, iz Vizbadena, počinje neki pokret, šetnja jednog rekonvalescenta, prvo izlaženje van varoši i po okolini. Pa i tu je samo najbliža okolina u pitanju: vožnja lađom do Majnca i Frankfurta. Tek je nekakav slučaj, neka pometnja učinila da Nenadović ode, preko Veclara i Gisena, do Kasela. Ne samo po turističkoj aktivnosti, nego ni po radoznalosti putnika, ova knjiga nije putopis. Nenadovića više ne zanima ništa što ga je ranije zanimalo. Rađanje sunca, radi kojega se nekad peo na Rigi-Kulm i silazio u Neapolj, ostavlja ga indiferentnim. „Negda, to mi beše najmiliji pogled:… Sad se ni suncu ne divim.“ Negda ga je interesovao Koloseum u Rimu, sad ga interesuje kako psi laju u Grčkoj a kako u Pruskoj. Negda je jurio u Pariz da vidi grob Napoleonov, sad ga u Parizu zanimaju samo krojači. Što ima putopisnoga, to su sitne smešne avanture koje mu se događaju. Inače su to ćeretanja, kozerije, feljtoni, mali eseji i miscele o svemu i svačemu. On govori tu o hotelskim gostima, „kelnerima“, dvorskim budalama, o zdravim i bolesnim nogama, o pojedinim narodnostima i naročito o njima; tu će svaki čas biti karakteristike Nemaca, Francuza, Engleza. Kao sličnost s drugim piscima, ja ne znam kod koga bih je našao. Ima nešto od Hajnea koji se u svojim humorističnim putopisima podsmevao Englezima i Nemcima, nešto od Li Hanta koji je pisao miscele o „kelnerima“.
Što je lepo u Pismima iz Nemačke, to je najpre stil. Danas je teže hvaliti stil Nenadovićev nego pre dvadeset, trideset godina, jer se danas uopšte u našoj književnosti stil znatno popravio. Ali u Nenadovićevo vreme — a to je vreme dosta dugo trajalo — njegov stil bio je jedan od najboljih. Sve do pisaca tzv. francuske škole, on je smatran kao uzor u pisanju. On je donekle i prethodnik te škole, i ako „na levu ruku“. Ona ne potiče od njega. nego se samostalno razvila iz pažljive i inteligentne lektire francuskih pisaca: i Nenadovićev stil potiče iz dobre lektire; kad je ko darovit, a ima dobre uzore, on uvek ima i dobar stil. Time nećemo da kažemo da njegov stil danas ne vredi; naprotiv. Uzmite samo njegovu knjigu O Crnogorcima; tu ima puno izvanredno lepih stilističkih osobina. Onih paralelnih konstrukcija koje smo zapazili još u njegovim Pismima iz Grajfsvalda ima u knjizi o Crnoj Gori vrlo mnogo. Svuda je paralelizam, antiteza: svuda i pažnja za stil, naročita briga kako da se stvar kaže što lepše, što izrazitije. Izražavanje je koncizno; prelazi i neutralna mesta odbačena su, a ističe se samo ono što je glavno. UZ svaku ideju dolazi primer, ilustracija, zanimljiva anegdota, slika mesto razlaganja; fraza postaje melodična, periodna rečenica često je negovana, s veštinom i uspehom, i više pasaža imaju svoj ritam i kadenciju. Takav je stil u knjizi O Crnogorcima, sličan je tome i u Pismima iz Nemačke; u ovoj poslednjoj slabiji je i manje korektan.
Što je dalje lepo u Pismima iz Nemačke, to je duh. Ima dosta mesta koja su vrlo prijatna ćeretanja, s puno duha; s paradoksima, s interesantnim idejama ili razvijanjem, sa živopisnim šarenilom primera i anegdota. Ko bi tako improvizovao na jednom večeru, bio bi sjajan. Da nije ovde onde vulgarnosti, ili ispadanja iz tona, ili tvrd i nevešt izraz i starija sintaksa, cele glave bile bi izvanredno lepe. Toga su roda npr. karakteristika Nemaca na početku 4. pisma, ili šaljive refleksije o zdravim i bolesnim nogama u 5. pismu. Uzmite jedan primer. Govoreći o svojoj nogobolji, on se seća kako je o toj bolesti najmanje pisano, pa nastavlja:
Jadne noge! One stoje u medicini na najnižem stepenu, a bez njih se ljudi ne bi mogli ni napred ni natrag maći. One su određene za najnižu službu čoveka; on o njima najmanje brigu vodi; najgore ih odeva, i ne gleda gde će njima stati. Turci, kad ruke skrive i štogod ukradu, biju nevine noge po tabanima. Ljudski rod većma uvažava svoje uši nego noge. Polovina, i to lepša polovina ljudskog roda kiti ih zlatnim obocima, a noge svi uvijaju u marvenu kožu, i gaze njima po glibu i po tvrdom kamenu. Kad se srce uplaši, moraju noge da beže, da ga spasu od opasnosti; kad se srce razveseli i razdraga, moraju noge da skaču i da igraju; kad se glava opije, moraju noge da posrću. I opet niko neće noge da poštuje. Jedina Engleska ima orden za noge.
Najposle, u onom delu knjige koji je putopis i pričanje, ima humorističnih epizoda. Nenadoviću se dešavaju smešne avanture i on ih smešno priča. On se sam pravi predmetom smešne degradacije, kao Mark Tven od prilike, za koga je ova gornja definicija baš i rečena. Takvo je 11. pismo, gde je sastanak i šetnja s jednim nepoznatim Englezom: kad leže zajedno na klupi, kad gledaju tele, kako sede na željezničkim šinama a voz tek što nije naišao (izvanredno dobro), kako ugaze u kreč, šetnja po vrtu nekog kneza, itd. Pisac se pravi bezazlen; on jednako rezonuje, i rezonovanje je pravilno, ali se događaji dešavaju suprotno tome; sve je prividna logika a u stvari ekscentričnost, i sve je pričano mirno, ozbiljno, skoro s dostojanstvom, s čuđenjem, a jednako se komične stvari dešavaju. Takvo je i 14. pismo; oba spadaju u najduža ali i najzanimljivija u knjizi. I tu se slično dešava piscu i drugom nepoznatom drugu njegovu. Čitalac se sigurno seća onih epizoda kad ova dvojica hoće da kupe štapove pa ne mogu da ih izaberu po volji u Vizbadenu, nego idu, samo toga radi, u Frankfurt; naravno, posle svega, i ne kupe štapove nego neke stolice i kaveze s ticama. Posle pogreše put pa, mesto u Kastel, odu u Kasel, a ne znaju gde su, nego jednako traže i pitaju da doznadu u kojoj su varoši, ali sve uzalud, naravno. Najposle, nađu jednu prodavačicu u dućanu, živu, govorljivu, duhovitu Francuskinju, pa i njoj uprave isto pitanje, a ona — kako je u to Nenadovićev drug pomiluje po obrazu — odgovori: „ova se varoš zove Ne touchez pas.“ Tu ima puno vrlo lepih detalja a sve u komičnom rodu koji smo opisali. Komičnost dolazi i usled toga što Nenadović i njegov drug vrlo ozbiljno shvataju posao radi koga su pošli, i što čine vrlo velike napore da postignu samo sitne rezultate. Ona se donekle pojačava i tim što oni čine svoje ekstravagancije baš u trenutku kad oko njih tinja i tek što ne bukne francusko-pruski rat. Možda su ove smešne situacije više akcentovane nego što su u stvari bile. Nenadović se — tako nam poneki put izgleda — namerno stavlja u što komičniju svetlost. Jer on i inače u knjizi pojačava notu više nego što treba, radi smešnog efekta. „Prvog dana — kaže on — učio sam engleski, ali sam se okanuo toga posla; nalazim da nije vredno pod starost učiti ono što sva deca u Londonu znaju.“ Mi, međutim, znamo da je on tada ozbiljno učio engleski; ovo je, dakle, kazano samo zbog poslednje dosetke.
Ipak, knjiga o Nemačkoj ima ozbiljnih mana. Dve najgore stvari koje se mogu desiti jednome piscu od duha i humoristi, to su 1) kad je vulgaran, i 2) kad jednako i silom traži duhovitost. Nenadoviću su se obe stvari desile. On nije otmena ukusa. Kako neprestano želi da dâ šalu, on je vrlo često pravi plitku, ma kakvu, nižu, često mnogo nižu, jer kome se mogu dopadati šale kao ona da su Francuzi naučili svoje nazale „od konja koji obično kroz nos ržu“? Ili druga da se suze mogu izmamiti „ili velikom žalošću, ili neobičnom radošću, ili crnim lukom“? Pa jednom mestu kaže: „mi se razgovaramo francuski, to jest ćutimo engleski“. Na drugom kaže da je bavarski kralj „umro od crvenog vetra“ pa zato „je njegov sin vetrenjast“; i taj „vetrenjasti“ kralj je Ludvik Drugi još! Takva mesta, kojih ima mnogo, kvare knjigu. Zbog njih, ona u izvesnim momentima pri čitanju, izgleda promašena; srećom te ima drugih osobina koje te slabosti otkupljuju.
Ni sa izvesnim idejama knjige ne možemo se složiti. One karakteristike narodnosti, koje se nalaze naročito u prvim glavama, površne su vrlo. Još su one o Nemcima najbolje pogođene, ali i one su konvencionalne; ozbiljne nisu; mi u današnjoj književnosti imamo mnogo ozbiljnijih, u naročitim knjigama o Nemcima. Ali karakteristike Francuza i Engleza, gde je prvi samo lak a drugi samo flegmatičan, i gde nikakve dalje crte nemaju: to je sve puka konvencionalnost, i površnost, sve vrlo plitko; to daje i vrlo netačne pojmove neobaveštenom čitaocu. Ne samo ukupna slika, nego su i pozitivni detalji netačni. Katkad su sušta protivnost od istine: „…Englezi zameraju vam kad pravite pogreške u njihovom jeziku“! Ili: „Francuz svagda obara krivicu na drugoga“! Svaki koji je opštio s Francuzima i Englezima zna da to nije tačno.