Poglavlje 3
Kad je došao u Neapolj, Nenadović jednim slučajem naiđe na Njegoša; sastanak njih dvojice zanimljiv je. Njegoš je bio smrtno bolestan. Godinu dana ranije, on je već počeo putovati da nađe leka bolesti, ali to putovanje ne pomože. Lekari mu savetovahu, najposle, neka ide u Neapolj, možda će biti bolje; onda se još nije znalo za Davos i Lezen. Tako Njegoš, oko polovine decembra 1850, krene tamo, i stigne početkom januara 1851, dva meseca pre Nenadovića, od prilike. Sičija je bila u poslednjem stadiju; kašalj mu toliko smeta pri ležanju da mnoge noći mora da provede u naslonjači. Slab je sasvim, kao vejka; noge su mu tanke kao štapovi, nos ušiljen, uši providne, blage i zamišljene oči upale u glavu. Lice mu je bledo; kad je gnevan, laka rumen prelazi mu preko lica da za sobom ostavi još jače bledilo; utisak je kao kad se utre kap crvena vina s belog kararskog mramora. Još je mlad, bez i jedne sede, inače ogromna ljudina: tim veća žalost kad ga čovek pogleda. Sumoran, „vidi strašnu uru pred očima“, oseća teško umiranje posle teškoga života. Uz to, slomljen, razočaran, pun gorkog iskustva, titan koji umire. Pun briga još; kad se već mora prerano umirati, što da se umre u tako teškim vremenima? Omer-paša ima jednako agresivne namere prema Crnoj Gori; Njegoš to odavna zna. Tražio je radi toga zaštite na ruskom dvoru još mnogo ranije; dobija pisma o sve jačoj opasnosti: jednako misli na nju, i u svojoj naslonjači, i u groti Sibile, i kad docnije gleda Laokona u Vatikanu. Briga je tim veća što ni pitanje o njegovu nasledniku nije još konačno rešeno niti se sigurno zna kako će narod primiti taj izbor. Uz to dolaze i male, sitne, domaće brige, i diplomatska akta govore o minces finances, oskudnim novčanim izvorima, koji su mu stojali na raspoloženju. Sam je, sa tri prosta i nepismena Crnogorca pored sebe, a ni jedan intelektualac nije uza nj da ga razgovori i da mu pomogne.
Kako bi mu takav čovek valjao! Prvo, da ga nešto odmeni u poslovima, da ne mora sam svojeručno pisati svako pismo, niti ići, i kad mu je zlo, baronu Šeningu, ruskom otpravniku poslova, ili Fortunatu, ministru kralja Ferdinanda, ili bankaru Rotšildu za novac. A posle, taj je imao da mu bude i neka vrsta književnog sekretara. Njegoš je još stvarao. Pri prolasku kroz Rim, napisao je na kupoli sv. Petra jednu pesmu, u uzvišenom rodu koji je poslednjih godina negovao; posle posete Pompeje, jednu živopisnu pojemu o propasti stare varoši i iskopavanju njenu; pa jednu o Vezuvu, pa u ovoj ili onoj prilici po stih dva. On bi rado razgovarao s kim o tome, tražio bi mišljenje, možda bi s blagodarnošću primio primedbe. Imao je i ranije napisanih stvari koje je mislio prerađivati, i za koje mu je takođe bio potreban prijateljski savet. Jamačno je imao i planove za dalje pevanje. Za sve to, prisustvo jednog mladog književnika bilo bi vrlo korisno. Uz to, on je sigurno želeo i da se opiše njegova vlada, stanje Crne Gore, ogromne teškoće u njoj za jednu dobru upravu. Pre, kad je bio mlad, imao je Vuka za to, sad nema nikog; radi jednog malenog informativnog spisa o Crnoj Gori za strance našao je jednog napolitanskog advokata. Ali to nije to, valjala bi tu opširna informacija, stvari koje stranci ne razumeju a koje samo jedan Srbin može da zabeleži prema njegovu pričanju. Najposle, Njegoš je sigurno voleo da poveri nekom svoje misli, da prospe pred njim „sve blago svoga iskustva i svoje mudrosti“. Toga svega radi, njemu je bio potreban neko drugi kao društvo, ne njegovi Crnogorci. S toga je valjda on i rekao Nenadoviću čim su se videli: „sam vas je Bog poslao da me u ovoj samoći razgovorite“.
Nenadovića je odista Bog poslao za izvesne stvari, ali ne za sve. On je, naravno, pomogao Njegošu, i mnogo je što šta učinio od ovoga što mi zamišljamo da je ovaj hteo, ali su njegov temperamenat i njegove misli bili nešto drukčiji od onog što je za ovu priliku trebalo.
Nenadović je bio mlad, bezbrižan, veseo; „ja sam neprestano veseo, piše on iz Grajfsvalda, i ne mogu se opomenuti kad sam u životu bio neveseo i zabrinut. On je, videli smo, imao i izvesno književno i filosofsko obrazovanje, kao što je imao i slobodoumlja. Ali ovo poslednje ne treba tragično uzimati. Kao što je Slobodan Jovanović jedanput o njemu rekao, Nenadović je pri tome „imao više nestašluka i lakomislenosti nego prave borbenosti“. On je i inače imao te osobine.
Od nekoga koji ga je dobro znao iz ovih godina o kojima je reč, slušao sam da je Nenadović bio zadirkivalo, šaljivac, „komedijaš“: naročito je s devojkama bio takav. Kadgod je prolazio Gospodskom — danas Brankovom — ulicom, gledao je u prozore devojaka: Markovićevih, Šilićeve, Stanišićeve, najuglednijih beogradskih gospođica. Uvek se šalio. Kad ga posluže slatkim, on: „o, nemojte se trošiti“. Nosio se pokatkad malo neobičnije. Jedanput je poneo neki crven, kao „heklovan“ šešir. „Ju, a što Će vam tako ružan šešir“, pita ga jedna poznanica, a on, bajagi ozbiljan a tera šalu, uzima šešir u ruku, i pita; „a zar je ružan?“ Drugovi su ga dirali, naročito pred devojkama. U starom Beogradu bilo je uličnih prodavaca kobasica, Nemaca, koji su vikali: warme Würste; drugovi Nenadovićevi nagovore jednog takvog prodavca da viče: Armer Neša, baš kad je „Neša“ stojao pod prozorima u Gospodskoj ulici. Bio je tako obešenjak, „đavo“, gotov da pravi šalu i da je primi; bio jedan od onih kojima je sve dozvoljeno. Drugi su mi pričali slične anegdote. „jeste li čuli — pitao je Nenadović nekog svog poznanika — kako govore da hoće da me uzmu za ministra?“ „Nisam; ko govori?“ „Pa ja govorim“. Sve je terao na sprdnju; on sam to priznaje. Baš tada kad je bio u Neapolju, on piše Maletiću: „pada mi na pamet jedno slavno izrečenije, sireč: koliko je lep Neapl, sprdnja je još lepša, i, boža vera, ja ću ti u šali i komediji čitav moj život provesti“.
G. M. Borisavljević ispričao je po arhivskim aktima kakvu je šalu učinio Nenadović kad mu je vlast zabranila Šumadinku avgusta 1850. Ja se: sećam kad je, poodavna, jedan dubrovački vlastelin, — da bi ismejao jednog „političkog povjerenika“ austriskog, koji je odlazio iz Dubrovnika, — platio, pod zgodnim izgovorom, da se učini jedna „misa kantana“ u franjevačkoj crkvi. Slična je i šala Nenadovićeva. Da ismeje zabranu lista, on je, takođe pod nekim izgovorom, platio da toga dana zvona sa beogradske crkve oglase taj događaj, i crkveni tutor, i ne znajući u čemu je stvar, doista i oglasi. Glas o tome pukao je na daleko. Milićević, koji je onda bio đak u bogosloviji, pisao je o tom Panti Srećkoviću, sa uživanjem. Ilija Garašanin pisao je Stevanu Knićaninu, s negodovanjem, i predstavio Nenadovića kao nestašno derište. Do Carigrada se to čulo, i ministar spoljnih poslova Ali-paša govorio je veselo našem kapućehaji o tome. Beograđani su dugo posle toga pamtili ovu šalu. Nenadović je, naravno, bio tužen za to; on je time „praviteljstvo naše ismejati hoteo“, kaže se u optužbi. Pa ispitu, u upravi varoši, on se branio tako isto nestašno kao što je i krivicu učinio. A kako, kaže, „zvono na crkvi topčiderskoj… zvoni da se krave praviteljstvene poju“, i to još besplatno, „a ja sam propisanu taksu u jedan dukat crkvi platio?“ Knez mu je oprostio krivicu, ali je odsustvo, koje smo videli da je Nenadović tražio, odobrio s jednom motivacijom punom prekora. Knez se nada, kaže se u aktu, „da će rečeni Nenadović sad, u stranim zemljama, gde nauke produžavati i učiti namerava, i srce i duh svoj nemirni i raskalašni popraviti, i u otečestvo svoje kao čovek moralnog karaktera vratiti se“. Kroz ceo starinski stil ovoga akta, vidi se da je knez znao koliko je Nenadović ozbiljan.
Tu volju za šalu mi smo primetili i u Nenadovićevim putopisima. Ona se još više vidi u njegovoj Šumadinci. U tom listu ima „šale i satire“. Tu ima nestašnih komentara političkih događaja, zatim čiste šale, „šegačenja“, „ludačenja“, u prividno ozbiljnom tonu, logike natraške, lakrdija kao kad se ko pravi da ne razume kud njegova dosetka ide, katkad poklapanja gde im se čovek najmanje nada, i sličnih smešnih stvari. Taj je list danas vrlo redak, i slabo ga ko poznaje, ali je onda jamačno bio rado čitan kao što je i danas vrlo prijatan. Ako je Steriji dolazio do ruku, on ga je sigurno s uživanjem pratio. U tom se listu „šala i satira“ javljaju i u rubrikama u kojima im po pravilu nije bilo mesta. U domaćim vestima, na primer, javlja se da je u crnorečkom okrugu velika zima, sve česme i bunari zamrzli, i ljudi „ne znadu šta će bez vode“, i odmah se dodaje: „nek piju vino.“ U stranim vestima: „U kraljevstvu neapolitanskom samo se trideset i tri hiljade ljudi u zatvoru nalazi.“ Po neka pesma, npr. Prolećna pesma, počinje sasvim ispravno: — proleće, tihi vetrić, tice koje skaču s grane na granu, sve cveta i lista, — pa najedanput: „procvatila leskovina, listaju cerići.“ Naročito su šale s pretplatnicima, ili na račun uredništva; to je u pismima uredništvu, U primedbama ispod teksta, u oproštajnoj reči čitaocima itd. Poznata je ona šala Šumadinke gde neko tobož šalje pretplatu za „jednu siroticu“ za koju ne zna „gdi obitava“ a kojoj je ime Pravda, i kako uredništvo uzaludno traži adresanta. Ili: pretplatnici poslali jednu pesmu kao pozdrav obnovljenoj Šumadinci, i u toj pesmi ima stih:
„Šumadinku čitaćemo kao i do sada,"
a uredništvo stavlja primedbu:
„Šumadinku vi čitajte kao i do sada,
Ali najpre novce dajte, a ne k’o do sada.“
Ili: štampajući prvo pismo iz Grajfsvalda, urednik dodaje: „mi se bojimo da ovo pismo zbog svog azijatičeskog štila ne bude dosadno čitateljima.“ Ili: Nenadović priznaje da se u njegovim dosadanjim delima oseća „nepostojanstvo“, „nesledstvenost“, i slično, pa dodaje: „tešim se onim što no pok. Čubra kaže: ni tom od mene niko se nije nadao“. i tako dalje. Mi smo se naročito zadržavali na prvoj i drugoj godini ovog lista (1850, 1852.), da bismo bili bliže vremenu o kojem govorimo, ali u daljim godinama ovakve šale ima mnogo više: pri njoj naročito žene stradaju.
Ne samo šaljivac, Nenadović je bio i lak — da ne kažemo: lakomislen — čovek u to doba. Videli smo kako je on putovanje pretpostavio školovanju, i kako je i to putovanje bilo sasvim bezbrižno, On je sasvim slučajno došao u Neapolj, a mogao je doći i u Carigrad: nikakva naročita plana nije imao; nije znao ni kuda će iz Neapolja. „ja sam ti ko tica na grani“, kaže on baš tada, i dodaje da će negde „između Londona i Carigrada birati“ kad iz Italije pođe. Ono „nepostojanstvo“ i „nesledstvenost“ koje on sam sebi u šali pripisuje, bile su odista stvarne osobine njegove u nekoliko.
Nenadović nije bio ni dovoljno spreman za ono opštenje s Njegošem koje smo ranije pretpostavili. On nije imao tačna pojma o Njegošu i Crnoj Gori kad je u Neapolj došao; priznati valja da su u ono doba taj pojam i znanje bili vrlo retki. O Crnoj Gori Nenadović je imao poznato romantično mišljenje koje je imao Branko, i drugi pesnici ovoga vremena; to je zemlja junaštva, poštenja, slobode. Jasno svedočanstvo o takvom njegovu mišljenju imamo na više strana: u njegovu putopisu iz Srbije, u njegovoj pesmi Crnogorski Srbin (docnije nazvanoj Crnogorski uskok) iz 1849, u Slavenskoj vili, ovde onde po Šumadinci. O Njegošu znao je da je bolestan. Njegova Šumadinka 1850 donosi vesti kako se „bavi u Boki“, kako je „još jednako slab sa zdravljem. Ali Njegoševa dela nije dotle čitao: prvine njegove, naravno, ne, ali ni Luču, pa čak je i Gorski Vijenac vrlo oskudno poznavao. „Za Gorski „Vijenac vrlo sam malo tada znao — kaže on sam, govoreći baš o ovom vremenu —; samo sam ga dotle bio jedanput površno pročitao.“ Kad ga je Njegoš zapitao šta je bolje, Vijenac ili Šćepan koji je baš tad izišao, Nenadović je ćutao ne znajući šta da kaže. „ja sam, veli on, zbog toga zaćutao što upravo nisam se mogao opomenuti kakva je sadržina Gorskog Vijenca.“ Goreg nepoznavanja Njegoševih dela nije moglo biti. Da bi ironija bila veća, Njegoš je poznavao Nenadovićeva dela. „je li vaša Slavenska vila i novine Šumadinka?“, pitao ga je on čim su se prvi put videli.
Takav je bio Nenadović, a onakav Njegoš. L’Allegro, Il Penseroso.