Poglavlje 8
Glišić je pazio na izraz, negovao jezik, a kažu, trudio se i oko kompozicije svojih dela. Ali, shodno prirodi svoga dara, svojoj književnoj kulturi i idejnoj usmerenosti, on nije bio isključivi pobornik umetničke lepote, nije služio samo muzama, nego se u službi drugim idealima i služio njima. Njegove pripovetke ne odlikuju se tananošću umetničkog majstorstva ni pripovedačkim sjajem ponekog našeg kasnijeg pripovedača. Predmetu i sadržini svojih dela on je, čini nam se, svesno davao prednost nad umetničkim izrazom. Njegova estetska uverenja i shvatanja o ulozi književnosti u životu čoveka potiču iz pogleda na umetnost tadašnjih teoretičara sa Černiševskim na čelu i iz društvenog pokreta kojem je pripadao. Poreklom iz seljačke sredine, on je bio odnegovan na izvorima narodne kulture i književnosti, koja je pretežno epskog, narativnog, anegdotskog karaktera. Njegov dalji duhovni razvoj bio je u znaku ruske teoretske misli i književnih pogleda Svetozara Markovića. Prema shvatanjima „novih ljudi“, koji su se u književnim pitanjima pozivali na otkrića prirodnih nauka kao današnji kritičari na atomska, i koji su od književnosti zahtevali „da donosi samo ono što je korisno društvu“, duh i smisao književno-umetničkih dela bili su na prvom, a formalne prefinjenosti u izrazu, estetski oblik dela na drugome mestu. Glišić je bio valjan borac u mladom socijalističkom pokretu, koji je težio da izmeni lik jedne zaostale zemlje, njene društvene odnose i državno uređenje, kulturu naroda i moralna shvatanja ljudi. A pisci u kojih je humano osećanje aktivno, socijalno i političko življe od čistog umetničkog i estetskog, obično se u takvim istorijskim trenucima u svojim književnim delima više zalažu za opšte ideale i pre odgovaraju neposrednim dužnostima prema narodu nego što se predaju svojim užim, intimnim, unutrašnjim, čisto umetničkim brigama, potrebama i uživanjima, ma koliko to bili trajni sastavni delovi ljudske kulture i ljudskih htenja. Kad se zna da je Glišić u književnost ušao neposredno iz takvoga pokreta, onda neće biti neshvatljivo što je uglađenost forme i on potčinjavao duhu i smislu sadržine, što mu je više bilo stalo do stvari nego do utiska. Baš kao što se obrnuto, kad se opet sve okolnosti i svi uzroci potanko prouče, neće čuditi ni onoj grupi pisaca iz potonjega naraštaja koja je otišla u drugu krajnost, pa čistu formu pretpostavljala sadržini i smislu dela, koja je verovala da je forma u umetnosti sve, da je ona u stanju zameniti u delu sve drugo, i čak, kako nas ubeđuje pesnik Dučić, da „jedno ništa kad se lijepo kaže, onda to postaje jedno Lijepo!“…