Poglavlje 3
Život ovoga pisca bio je više mučan nego složen. Milovan Đ. Glišić potiče iz seljačke porodice kojoj je knjiga bila skoro nepoznata, ali u kojoj se u zamenu za to negovao pravi kult narodne književnosti. Njegovi roditelji — nepismeni otac, koji je izvrsno pevao narodne pesme uz gusle i polupismena mati koja je izvrsno pripovedala narodne pripovetke — učinili su da narodna književnost postane temelj duhovne i književne kulture njihova sina. Budući pisac jezivih priča proveo je svoje detinjstvo u doba kad su svetom još kružile svakojake tvorevine raspaljene narodne mašte — utvare, zli duhovi, vukodlaci, vampiri, veštice — i u gluhim ponoćnim trenucima unakazivale ljude po jarugama, zabačenim vodenicama, ćuprijama, i morile bezazlenu čeljad po tamom obavijenim srpskim selima. Naučivši kod kuće samoučki da čita i piše, Glišić je sa završenom osnovnom školom postao praktikant u valjevskom načelstvu. U zvaničnim kancelarijama bezazleni mladić sticao je prve, nimalo ohrabrujuće, utiske i saznanja o životu, posebno o odnosima policijskih vlasti prema narodu i grabežljivih zelenaša prema nemoćnim seljacima. Obe te sredine — seoska, sa patrijarhalnom narodnom kulturom, i palanačka, sa najsirovijim oblicima građanske kulture, — ostale su u njegovoj duši stalno prisutne, i biće docnije dva osnovna izvora iz kojih će on crpsti teme za svoje književno stvaranje.
Nemamo podataka o tome zašto je mladi Glišić napustio mesto u načelstvu, koje je u nepismenoj zemlji jednom punonadežnom početniku stavljalo u izgled činovničku karijeru i respektovanu i unosnu. Ali slutimo da je to učinio stoga što se njegova čestita duša morala užasavati od ćiftinskih mahinacija i zgaditi na postupanje vlasti sa narodom, i iz pohvalne težnje da se istrgne iz seoske zaostalosti i palanačke skučenosti. Prekinuvši ranu činovničku karijeru on je, vođen više mladalačkim samopouzdanjem nego opreznom razboritošću, pošao na školovanje kao drugi u avanturu — bez sredstava i pomoći, u neizvesnost, sirotovanje, gladovanje, mučenje. Kad je prvi put došao u Beograd i pošao u prvi razred gimnazije, bilo mu je 17 godina. Ovaj budući pisac, koji ni u detinjstvu nije bio dugo mažen, kao dečak i mladić imao je da upozna sve blagodeti koje je život pružao čestitome đaku ostavljenom samome sebi. „Za komad hleba i malo sveće i zaklona“ on je u beogradskim porodicama obavljao poslove jedne služavke — čistio kuću, prao posuđe, čuvao decu, išao na pijacu, donosio vodu — i uzgred bio odličan đak u školi, noću čitao sve što mu je dolazilo do ruku i još samoučki učio ruski, nemački, francuski…
Njegovo seljačko poreklo i osiromašenje njegove porodice, mučni đački život i ruska literatura kojom se oduševljavao pripremili su njegov duh na učešće u naprednom socijalističkom pokretu, koji će se uhvatiti u koštac sa četiri snage u zemlji: društvenim sistemom koji se rađao, sa obrenovićevskom dinastijom koja je bila u sutonu, državnom birokratijom koja im je oboma služila i narodnom zaostalošću koja im je dobro dolazila svima. U socijalističkom pokretu, za koji će ga čvršće vezivati još i blisko drugarstvo sa Markovićem, učestvovao je živo i predano, praktično i ideološki, legalno i ilegalno. Za pet godina koliko je u njemu radio, Glišić je pisao, prevodio, uređivao satirične listove, zbog prenošenja zabranjene Srbije na istoku iz Zemuna u Beograd ležao u zatvor, brinuo se o sebi i mlađoj sestri, studirao na Velikoj školi, menjao fakultete i najzad umoran od napora i sukoba napustio i studije i praktičnu društveno-političku borbu. Međutim, njegova duhovna fizionomija bila je dotle zasvagda formirana, razvoj njegove ličnosti konačno završen.
U taj petogodišnji period njegove aktivnosti u našem prvom socijalističkom pokretu pada i prvi, rani period njegova književnoga rada. Ali je i kao pisac do 1875. g. Glišić bio više društveno-politički i kulturni borac nego pravi književnik. Njegov rad u humorističko-satiričkim listovima „novih ljudi“, Vragolanu (1871), Vrzinom kolu (1872) i Preodnici (1874), i njegovi prilozi u njima (Jedna lekcija iz istorije Srba, Šta čoveku neće pasti na um, Moderna stilistika, Mehedetaj Korčin Uheljučki strašno se ljuti) nisu u znaku književno-umetničkik ambicija njihova pisca, i više su svesno služenje mladom naprednom pokretu nego doprinos mladoj srpskoj književnosti. Godina 1875. označuje važnu prekretnicu u Glišićevu životu. On je tada konačno napustio studije i praktičnu društveno-političku borbu, definitno postao književnik i ubrzo državni službenik. Ne verujemo da je sve to učinio lako, bez kolebanja i borbi u dubini svoje duše. On je bez sumnje bio svestan toga, na primer, da će u tadašnjim uslovima ulaskom u državnu službu biti sputavana sloboda njegovoga književnog stvaranja. Ali je to morao učiniti, pošto je u privredno nerazvijenoj Srbiji, kako je jednom rečeno, svako ko nije bio seljak ili trgovac morao biti državni činovnik. Dalje, ako je Svetozar Marković, njegov idejni prijatelj i vođ pokreta, i odobravao povlačenje iz praktično-političkog rada svojih jednomišljenika koji drže da će narodu i stvari moći više koristiti književnom delatnošću, ipak u povlačenju Milovana Glišića iz političkog i u otpočinjanju pravog književnog rada početkom 1875. g. ima neke tužne simbolike: njegova saradnja u Otadžbini, časopisu koji je uređivao otpadnik od naprednog pokreta i Markovićev tada već idejni i lični protivnik, Vladan Đorđević, i koji je honorare saradnicima plaćao novcem kneza Milana, pada u trenutku kad i smrt Svetozara Markovića u Trstu. Prirodna posledica svega toga bio je rascep njegove dotle jedinstvene ličnosti: njegov unutrašnji, osećajni i idejni život išao je otada u raskorak sa njegovim spoljašnjim, fizičkim životom. U službu apsolutističkoj državi, protiv koje se dotle borio, on je ušao sa određenom fizionomijom, idejno formiranom u naprednom pokretu, i njegovo unutrašnje biće bilo je u opreci sa stvarnošću kojoj je kao činovnik imao da služi. — Od 1876. pa do smrti, 1908. g., on je jedno za drugim bio pomoćnik urednika zvaničnih novina, službenik Presbiroa za vreme turskih ratova, korektor Državne štamparije posle smrti Đure Jakšića, dramaturg Narodnog pozorišta posle ostavke Jovana Jovanovića Zmaja i najzad, posle dve godine provedene u prinudnoj penziji, pomoćnik upravnika Narodne biblioteke u Beogradu.
Izgledalo je da će ulaskom u državnu službu i sticanjem karijere dotadašnji „komunac“ i zajedljivi kritičar birokratije postati „razumniji“. Ako ne baš pisac oda vladarima dinastije Obrenovića, kao što je svojevremeno bivao naivni Đura Jakšić, a ono bar bezazleni i uspavljujući slikar onoga što je u patrijarhalnom narodnom životu lepo, privlačno, plemenito i uzvišeno, kakav je ubrzo potom postao Laza Lazarević. To se čak moglo i očekivati po znacima izvesne nesigurnosti i kolebljivosti koje se zapažaju u prvim godinama njegove saradnje u Otadžbini. Pored Glave šećera on je tada pisao i Novog Mesiju, njegova pažnja naizmenično se usredsređivala na palanačke zelenaše, birokratiju i seoske utvare, a jetka satira smenjivala sa bezazlenim smehom. Da će ga novi položaj moralno obavezivati i u slobodnom stvaralaštvu sputavati osetio je on već na početku rada: i kad je Glavu šećera, državnoj birokratiji najneprijatniju pripovetku, zbog njene oštre satire još pre objavljivanja morao prerađivati, i kad je iz istih razloga nije uneo ni u jednu od dveju zbirki pripovedaka koje je objavio u to doba (1879. i 1881) Fizički uklopljen u novu kulturnu okolinu protiv koje se dotle bunilo njegovo biće, on joj je do kraja života života ostao tuđ. Dok je po dužnosti, zvanično, radio u skladu sa potrebama poslodavaca, u duši se bunio protiv mnogih njihovih društvenih zloupotreba. Ta njegova duhovna neusklađenost sa sredinom u kojoj je kao činovnik radio, očitovala se najubedljivije 1883. g., pred jednu oružanu narodnu bunu, kad je stari vuk u njemu ponovo pokazao opasne zube, kad se u Podvali, uz opšti pljesak zasmejane pozorišne publike i uz ozlojeđeno negodovanje policijske birokratije on s novim snagama ponovo ustremio na svoje stare žrtve — zelenaše. kaišare, policijske činovnike, advokatske varalice — i kad je vlast učinila ipak izuzetno retku stvar: zabranila treću uzastopnu predstavu njegove komedije u pozorištu u kojem je on bio dramaturg… No, to je ujedno bio i poslednji javni krik (kasnije, devedesetih godina, svoje male satire objavljivao je pod pseudonimima) staroga „petrolejca“ preobučenoga u pristojnog građanina.