Poglavlje 2
Nikad tako popularan u publici kao Stevan Sremac, Glišić je ipak jedan od onih pisaca prošlih vremena kojima je više bila naklonjena čitalačka i pozorišna publika nego književna kritika. On je imao nešto od one ćudljive književne sudbine kakvu su iz različitih uzroka imali Sterija, Ignjatović, Zmaj, L. Kostić, B. Stanković, Dis. Neprecenjivan od onih koji su uviđali vrednost njegovih dela i priznavali mu književne zasluge, on za svoga života nije od onih koji ga nisu cenili dobijao ni tako žestoke udarce u srce kao pomenuti srpski pisci. Iz idejno-umetničkih razloga doživljavao je nešto što je po opštem uverenju gore od toga: najuticajniji suvremeni kritičari, odgajani u pristojno građanskom duhu i sa utančanijim ukusima francuske i engleske književnosti, potcenjivali su ga, zaboravljali, prećutkivali.
Naklonost čitalačke publike prema jednome piscu nije, istina, uvek u skladu sa umetničkom vrednošću njegovih dela, ali da to nije uvek slučaj ni sa sudom stručne književne kritike, pokazalo se i na primeru Milovana Glišića. Da suvremena kritika, izložena mnogim zamkama, teško može u svim slučajevima da bude nepristrasna i da sudi trajnijim istorijsko-književnim merilima (koliko i kako tužnih primera za to i u našoj i u stranim književnostima!) osetio je Sterija još dok je ona u nas bila u povoju: „I kako god što se gdekoje delo ili po prijateljstvu ili iz podlosti nedostojno hvali, tako se i najbolje može iz neprijateljstva ili pristrastija pokuditi“. Glišićeva književna sudbina proisticala je iz spleta idejno-estetskih svojstava njegova dela i karaktera njegove ličnosti, s jedne, i književne politike i vladajućih idejno-umetničkih ukusa suvremenih kritičara, s druge strane. Učešćem u Markovićevom socijalističkom pokretu i nekim svojim književnim likovima on se najpre zamerio društvenim i političkim činiocima u zemlji; zbog motiva, idejne usmerenosti i izražajnih osobina svojih dela on se zatim, devedesetih godina, nije dopadao ni onoj grupi književnika oko Lj. Nedića i B. Popovića koji su tada počinjali davati ton srpskoj književnosti. Tako je jedanput njegovo delo bilo potiskivano zbog podozrenja i neprijateljstva društvenih činilaca prema njegovoj ličnosti, a drugi put njegova ličnost zbog netrpeljivosti kritike prema njegovu delu. Rođačke i grupaške veze, nepotizam i koterije u političkom, kulturnom i književnom životu Srbije, s jedne, i karakter ovoga pisca koji nije trpeo podilaženje ljudima od kojih je mogao zavisiti njegov ugled u društvu i književnosti, s druge strane, uslovili su njegovo zapostavljanje, odstranjivanje, potiskivanje i prećutkivanje. U takvim okolnostima pisci sa manje nerava a sa više prisne povezanosti sa društvom koje mu nepravde nanosi, padaju u očajanje ili odlaze u smrt. Glišić je održao vedro raspoloženje „dajući komandu za smejanje“ u pozorištu, ali je ledena atmosfera kojom je bio okružen ipak imala za posledicu njegovo povlačenje iz književnosti i kraj njegova originalnog stvaranja. O njegovome povlačenju u sebe i o unutrašnjoj reakciji na prilike oko sebe piše 1898. g. Janko Veselinović: „Sad je Milovan Glišić zaćutao, upravo ne publikuje svojih radova, ali radi neprestano. Njegov duh sad kipti satirom. On nemilosrdno šiba svaki nazadak a naročito struju koja hoće da zaustavi napredak srpskoga naroda. Te njegove satire pune su žuči i ujedaju za samo srce; upravo — nemilosrdan je“. Drugo svedočanstvo iz 1908. r., Dragutina J. Ilića, takođe kazuje: „Ta nepažnja i ignorisanje u jedno vreme i behu uzrok te Milovan odluči da se više ne javlja u javnost sa originalnim radovima. I od toga nije odstupio nikada“. U senci zaborava ostao je Glišić sve do 1905. r. Jovan Skerlić, koji je u svojoj ličnosti spojio temperament srpskog političara, zapadnjačku kulturu i ljubav ruske književnosti za društvena pitanja, i koji je težio da u srpsku književnost umesto isključivo estetskih ponovo utka socijalne i nacionalno-oslobodilačke ideale, pocepao je veo zaborava i sa ovoga preuranjeno i nepravedno zaboravljenoga pisca. Studiju o Glišiću iz godine 1905, u svom poznatom stilu, uraganski i zapamtljivo, jetko kao da je lično uvređen, on je otpočeo: „U zemlji gde je priznatih i nepriznatih genija kao na gori lista, i gde se jubileji velikih ljudi jednoliko nižu kao božji dani u godini, traje svoje dane jedan pisac koji je istinski stvarao, davao dela od nesumnjive vrednosti, i koji, u miru i povučenosti, poluzaboravljen, radi svoje poslove i čeka pravedniji sud pokolenja… Kada ne bi bio filozof i znao cenu stvari i vrednost reči, on bi mogao da se gorko zaželi što mu je priroda dala zdravoga razuma i obraza u dobu vašarskih reklama i u zemlji gde nametljivi i grlati otačastveni geniji probijaju uši celom svetu o svojim zaslugama, uveravajući da zemlja postoji pomoću njih i radi njih, traže sve i uzimaju sve“; i završio: „Jedna književnost može da ima pisaca koji su na većoj visini i prolaze kroza život sa više sjaja i praske, ali temelj, njenu solidnost, čine ovi zdravi, tihi i radni ljudi, od koje je vrste Milovan Đ. Glišić“.
Iako ga je Skerlić tada proglasio za jednoga od „najboljih proznih pisaca nove srpske književnosti“, njegovo delo nije moglo očuvati ni svoju prvobitnu svežinu ni vrednost koju je imalo na početku stvaranja naše realističke pripovetke. Satiričar i humorist odveć čvrsto vezan tematikom i idejama svojih dela za prolazne probleme sredine i vremena u kojima je živeo, a bez umetničke snage književnog učitelja čitave generacije, Gogolja, on nije mogao ostati zanimljiv u istoj meri u kojoj je bio dok u našoj prozi nije bilo Lazarevića, Sremca, Matavulja, Domanovića, Nušića, Stankovića, V. Petrovića, Andrića, i niza savremenih pripovedača i romanopisaca. Zajedno sa prohujalom stvarnošću njegova doba, preživelo je mnogo šta i u njegovim delima. Mnoge osobine koje su budile plemenitu srdžbu i sažaljenje ili mamile na oči suze od slatkoga smeha u ondašnjega čitaoca i gledaoca, vremenom su gubile svoju privlačnost i snagu svojih prvašnjih draži. Uz to, on je pisao i jednim anegdotskim i dijaloškim umetničkim stilom i tehnikom, ne narodnim, ali kao Branko u poeziji, na osnovu i u duhu narodnog pripovedanja, koji deluju ako ne sasvim starinski a ono jednostavno i prosto u većoj meri no što to želi poneki čitalac našega vremena. No, s druge strane, njegova dela sadrže i osobine koje im daju pogrebnu snagu da se održavaju u sve jačoj umetničkoj konkurenciji u vrsti koju je otpočeo i negovao. On je ostavio nekoliko tipova, literarno dovoljno istaknutih, uverljivih, živih i svežih da se pamte, prikazanih sa humorom i satirom specifično njegovim. Zaveštao je važna, na zanimljiv, duhovit način kazana književna svedočanstva o neponovljivim prilikama u kojima se našao život srpskog naroda u jednom trenutku njegove društvene istorije. Njemu pripada zasluga što je prvi, i tada novim realističkim sredstvima, počeo iznositi i neprijatne istine o narodnom životu suvremene Srbije; što je prvi i originalno uveo u srpsku književnost zelenaša u kaputu, uniformi i gunju; što je prvi otkrivao praznoveričku kulturu srpskoga sela; što je bio rušilac „svete tradicije“ jednog u svakom pogledu zaostaloga naroda i što je, najzad, prvi pisac kritičko-realističke pripovetke iz seoskog života Srbije. Možda će se reći da su književno-istorijske zasluge ovoga pisca veće od umetničke vrednosti njegovih dela. Može biti. Ali slutimo da će zanimljivost svedočanstava koja ona u sebi sadrže, a time i njihova vrednost, vremenom bivati znatnija kad čitalac sutrašnjice, bolji no što smo mi danas, bude želeo da vidi kakvi smo nekada bili i da uživa u tome što više takvi nismo. I kad svojim pričanjem o praznovericama, u čemu je mašta primitivnoga čoveka široko razvijala svoja krila, njegove pripovetke, prirodne i jednostavne, budu delovale kao kakva daleka, pomalo egzotična osveženja za nervno napetog i izveštačenim tvorevinama kulture prezasićenoga i zamorenoga čoveka kakvog nam obećava tehnikom zahuktala mašina modernoga sveta.