Poglavlje 1
Kad su se sedamdesetih godina u Otadžbini javljale, Glišićeve pripovetke delovale su kao okrepljujuća promena u srpskoj književnosti. Svojim novim, dotad nepoznatim motivima iz srbijanskog seoskog života, i na nov način kazivanim, one su ostavljale utisak prijatnog osveženja bez obzira na to što su sa čistim planinskim vazduhom unosile u nju i zadahe seoskih krčmi i opštinskih sudnica, sreskih kancelarija i palanačkih dućana. Označavale su istinsku novinu time što su umesto otužno izveštačenih, neiskrenih nacionalnih i ljubavnih zanosa, čarovitih a neodređenih snova romantičarskih pesnika o srednjovekovnoj prošlosti pripovedale o vrlo određenoj i tužnoj bedi suvremene stvarnosti, o banalnim vidovima svakidašnjeg života i duhovnoj zaostalosti srpskoga naroda; što su umesto maštanja i „pojetičnih“ lutanja po plavim „srpskim“ nebesima govorile o prozaičnom gaženju po crnom, gustom kalu srpskoga sela i turskoj kaldrmi srpske palanke. U doba kad je svet bio uveliko sit romantičarskih paradiranja feudalnim „div-junacima“ u srmali-dolamama, sa zlatnim tokama i čelenkama na glavi, ovaj pisac je uvodio u srpsku književnost običnog, malog, neznanog čoveka, živog, istinskog srbijanskog seljaka u njegovome pravom odelu, sa grubim suknenim gunjem i opancima od svinjske kože. Umesto o kosovskim i ustaničkim herojima, pričao je o sitnim malograđanskim dušama koje su više volele jarca pečenog nego ata misirskog, više mislile na zelenaške kamate i menice nego na nacionalno-oslobodilačke ideale. Umesto pevanja o njenoj feudalnoj „staroj slavi i veličini“, on je otkrivao buržoasku Srbiju sitnih ćiftinskih računa, spletaka, podvala, kaišarenja, podmićivanja i pljačkanja; Srbiju seljačkih patnji, stradanja, propadanja, i Srbiju punu praznoverica, raznih zlih duhova, utvara, vampira i veštica. Pojava njegovih pripovedaka, posle Ignjatovićevih realističkih romana, potvrđivala je u srpskoj književnosti definitivan prelaz od nacionalnog mita, koji su o Srbima stvarali romantičari, ka kritičkom posmatranju suvremenog narodnog života i otkrivanju društvenih rana, što su u ime novih, naprednih ideja toga vremena zahtevali realistički kritičari.