Uvod
Malo je pisaca-savremenika naše memoarske književnosti koji su bili, istovremeno, i učesnici i određivači tako velikih događaja kao što je to bio, u zbivanjima prvog srpskog ustanka, prota Matija Nenadović. Njegovi čuveni i odavno poznati Memoari, jedno od najlepših dela srpske proze 19. veka, gotovo podjednako predstavljaju i vid Protine autobiografije i vid istorijskog prikaza ustanka. Na skladan i uspeo način, kroz živo pripovedanje i — uglavnom — na autentičnim podacima, Protini Memoari su bili i ostali slikovita i topla evokacija rođenja i nastajanja Slobode i Države u jednom delu srpskog naroda, u severnoj Srbiji. Otuda se i zadržalo postojano interesovanje i za protu Matiju i za njegove Memoare, kako u široj čitalačkoj publici našega naroda tako i u stručnim krugovima proučavalaca naše novije nacionalne prošlosti. I upravo to interesovanje, i u jednom i u drugom slučaju, pobuđuje da se, ovom prilikom, ukaže na neke važnije i značajnije stranice iz Protinih Memoara kako bi im, u svetlosti savremenih istraživanja i preocenjivanja istorijskih događaja prošlosti, dali nove osnove autentifikacije i potvrdili onaj značaj koji oni imaju i zauzimaju i u našoj literaturi i u istorijskoj nauci.