Poglavlje 3
Memoari su ne samo dragocen, rekli bismo nezaobilazan spis za studiju o prilikama, naravima i Ratničkim raspoloženjima srpskih seljaka u prvom ustanku, već takođe i za samu studiju Protine ustaničke psihologije i karaktera. Poreklom iz stare, bogate i ugledne, nasledne kneževske porodice, kao pojava otresit i naočit, učeni sveštenik i vešt ratnik, prota Matija nije prekidao neposredne veze svakidašnjih dodira sa narodom.1 Ostao je — tokom ustanka — skroman i jednostavan, hrabar u ratu, mudar u razgovoru i dogovoru, demokratičan u ophođenju sa ratnicima i narodom. U ustanku bio je jedan od najdoslednijih boraca za slobodu Srbije i, istovremeno, najpodesniji za dogovorno sporazumevanje ustaničkih starešina kada je trebalo rešavati o krupnim pitanjima unutrašnjeg uređenja oslobođene zemlje. U tim vremenima ostao je do kraja tolerantan i uviđavan, spreman da prihvati svaku dobru sugestiju, da potpomogne svaki konstruktivan poduhvat. Lično nevlastoljubiv, pomagao je iskreno napore vrhovnog vožda ustanka, Karađorđa, kad god je u pitanju bio opstanak, ugled i progres ustaničke Srbije. Za ilustraciju, dva primera iz Memoara jako su karakteristična za Protino shvatanje jedinstva i saradnje ustaničkih snaga, kao i za njegovo poštovanje Karađorđa.
Prvi primer kada valjevski ustanici u borbi za Valjevo, još neočvrsli sasvim u sukobima sa Turcima, u sudbonosnim danima preloma ustanka, po veličanstvenom odblesku zapaljenog turskog Rudnika koji se titrao na noćnom horizontu prohladne i svetle zore 6. marta, uzbudljivo doživljavaju težak poraz stravičnog nahijskog kabadahije Sali-age, zvanog Rudnički bik, i sa dirljivom radošću koja znači neopisivo ohrabrenje, veru i život, saznaju da je to učinio već tada legendarni Karađorđe sa šumadijskim ratnicima. Kada je, neko vreme potom, na Velikom Dubokom, došlo do prvog ratničkog susreta Valjevaca sa Rudničanima i Jaseničanima, Karađorđev pozdrav sjedinjenim ratničkim četama, u stvari prvoj pravoj srpskoj oslobodilačkoj vojsci u ustanku (ustanici su imali top i zastave), do paroksizma radosti i sreće oduševio je ustanike: „… al’ kad pređe gospodar Đorđe pa uz paradu svu vojsku: „dobro došli braćo!“ pozdravi, i kad ga vidoše i njegove reči: „dobro došli braćo moja, srpski sokolovi!“ čuše, verujte deco, da tu nije vojnik ostao, koji zapevao nije, a mnogi je starac radosne suze prolivao, kad je tako dočekao; i preko svog Dubokog rekao bi da ne samo vojnici pevaju, no da je i šuma i svaki listak na drvetu ljudski glas uzeo i propevao …“ Protine reči, kazane tim povodom, zapravo su predstavljale kliktanje jedne oslobođene ličnosti čija su duševna stremljenja upravo našla svoj smisao u naporima i borbi za slobodu svoga naroda. Drugi primer kada je prota Matija, u proleće 1806. godine, bukvalno stavljajući glavu u torbu, išao na pregovore bosansko-turskim komandantima ne bi li, pogađajući se sa njima u smislu uputstava i međustarešinskog dogovora, dobio u vremenu i spasao Mačvu i valjevsku nahiju od turske najezde, dok ne pristignu u pomoć odredi Šumadinaca i Pomoravaca, pa je zbog toga naišao na jarosnu osudu plahovitog Karađorđa. („A kojekude, ko tebe posla u Turke! Ti ide po Petroburgu, ide po Beču, pak ode u Turke da sve tajne pokažeš.“ Ja kažem da ne bi nikakve tajne otkrio makar poginuo. „Ene de! a kad Tura metne na muke, kako ne bi kazao? Zar nisi imao koga poslati i zavaravati Turke, već sam sobom da ideš“. Upravo ovde, iz šireg konteksta ovih izlaganja, vidimo svu čistotu duše i visoki moral blagorodnog čoveka da iz ovog nepredviđenog konflikta izađe čist i prav, bez truni mržnje i pomisli na osvetu, čak duboko dirnutog odsečnom ali i duboko humanom osudom vrhovnog vožda srpskih ustanika koji je, uopšte, instinktivno reagovao, i kad je karao i kad je hvalio, i unapred žalio, i ožaljivao od sveg srca, vojničku nesmotrenost gotovo isto kao i izgubljenu glavu. Dugo još zatim, u toku svog durašnog veka, Prota će se sećati svojih susreta sa Karađorđem i ostati pun hvale i divljenja za ovog gorostasa srpske revolucije pod čijim je vođstvom srpski narod u ustanku došao do svoje slobode i obnove srpske države.
Napomene
- Dušan S. Nikolajević: Tri Nenadovića. Istorijsko-književni esej. Beograd, 1925, 13—23.