Poglavlje 1
Pristupajući pisanju svojih Memoara Prota je, u prvom redu, imao u vidu da prikaže vreme ustanka i prilike pod kojima se izgrađivala sloboda srpskog naroda. Na početku ustanka on je već bio zreo čovek, od nekih dvadeset i pet godina života, sa iskustvima i društvenim aktivnostima koji su mogli biti interesantni da se pribeleže i ostave potomcima za spomen, što je nesumnjivo bila Protina intimna želja. Ali on je dobro uradio što je Memoare započeo sećanjima iz svojih mlađih i najmlađih dana, pa čak — po pripovedanjima svojih starijih — i iz znatno ranijih vremena. Podaci o poreklu i starini doseljavanja Nenadovića u krajeve Valjevske Kolubare koliko su zanimljivi za porodičnu genealogiju, toliko su jedan izrazit i zapaženi primer, uopšte, o migracionim procesima u našem narodu i o kolonizaciji Srbije posle njenog opustošenja u austro-turskom ratu 1688—1689. i depopulacije Srbije usled velike seobe Srba pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem 1690. godine.1 Posle toga, za vreme novog austro-turskog rata 1788—1791. godine, Prota je bio odrastao dečak, već mladić koji je po sopstvenom doživljavanju upoznao ne samo ovaj rat već i sudbinu narodnog pokreta i učešće srpskih dobrovoljaca u tzv. Frajkoru. Upečatljivo se on seća tih dramatičnih ratnih zbivanja od kojih se očekivalo oslobođenje od Turaka, ali se doživelo novo porobljavanje i razočaranje od pomoći susedne, hrišćanske Austrije. On ih, otuda, živo i plastično opisuje u svojim Memoarima. Dugo vremena te stranice Memoara bile su skoro jedini neposredni prikaz srpske istorije toga vremena, čiji su se podaci rado koristili kod pisanja predistorije ustanka. Danas, posle nekoliko većih i manjih istoriografskih radova2 zasnovanih na arhivskoj dokumentaciji, mi o tim događajima znamo mnogo više, i po detaljima i u opštem prikazu toga razdoblja koje je prethodilo prvom ustanku. Ali Protino kazivanje o ovome ne samo da nije izgubilo ništa u vrednosti, već je i dalje ostalo kao prvorazredna dopunska dokumentacija domaćeg porekla. Osim toga, ta vrednost — a to je, čini nam se, važnije — ostala je nedostupna po svojoj psihološkoj karakteristici toga rata i učešća naših ljudi u njemu. Ostale su klasične, i često navođene, reči Protinog oca Alekse austrijskom vojnom predstavniku u Vojnoj granici, da su Austrijanci izneverili nade srpskog naroda u borbi sa Turcima, da je krvavljenje srpskih dobrovoljaca u austrijskoj vojsci ostalo bez rezultata, te da — otuda — putevi i načini oslobođenja srpskog naroda u Srbiji moraju (ubuduće) biti drugojačiji, što će reći bez oslanjanja na Austriju — „Nemce“. Drugim rečima, stvar oslobođenja srpskog naroda mogla se izvesti pre svega polazeći od sopstvenih snaga i sopstvenom borbom, jednim široko zasnovanim narodnim pokretom i ustankom na Turke. To saznanje, kao što se dalje vidi iz Memoara, bilo je presudno — naročito po dolasku dahija na vlast u Beogradu — za usmeravanje napora predstavnika srpskog naroda u beogradskom pašaluku, a pre svega kneza Alekse Nenadovića na stvaranju zavereničko-ustaničkih planova šireg obima i dubljeg karaktera, u smislu rada na pripremi ustanka celog srpskog naroda u Turskoj carevini. Istorijska istraživanja utvrdila su dokle su, i sa kakvim rezultatom, urodili ti planovi do momenta kada su dahije, saznavši nešto od tih priprema, počele sa poznatom sečom knezova ne bi li, tako, u korenu osujetili svaki pokušaj opozicije ne samo svome režimu već i celovitosti turskog carstva3. Memoari su nam, na svoj način, prikazali kako je izgledala reakcija dahija i kako je Fočić Mehmed-aga pogubio glavnog nosioca ove opozicije u zapadnim nahijama Srbije, Aleksu Nenadovića4. Kako je, potom, došlo do narodnog pokreta i ustanka na Turke, Prota je izneo sa činjenicama i živošću koje su nesporne. Takvih mesta koja su, po svojim narativnim karakteristikama i psihološkim oblikovanjima, zapravo male umetničke kreacije ima podosta u Memoarima i utisak koji se od njih dobija, katkada, znači čitavo malo otkrovenje. Čitalac se, otuda, rado vraća na takva mesta i čita ih dvared, katkada i po nekoliko puta.
Takav jedan divan opis je kod zauzeća Valjeva, ili kad Prota opisuje — pre toga — kako je izgledalo, i kako se izvršilo pokretanje naroda na ustanak. Drugi primer kad ono Hadži-beg Srebrnički prelazi preko Drine u nameri da dopre do Valjeva, ali ne uspeva pošto mu ustanici zalaze za leđa, pale jedno „tursko“ selo i primoravaju tursku vojsku na povlačenje iz Srbije.
Ili, recimo, Protin put u Rusiju sa značenjem prve diplomatske misije. I iz Protinog kazivanja, a takođe iz istoriografskih dela, znamo kakva je bila svrha ove misije i kakve je rezultate ona donela srpskim ustanicima i njihovoj borbi sa Turcima. Ovde nije potrebno zadržavati se na detaljima koji se mogu naći u istorijama o prvom ustanku. Za čitaoca je važnije, čini nam se, ako se ukaže na psihička doživljavanja Protina u putovanju do Rusije i po Rusiji, kao i na karakteristike njegovih opservacija o stranim zemljama i ljudima. Jer, kako se probiti do Rusije, izbeći usputne opasnosti od strane Turaka, austrijske obaveštajne pogranične službe, povodljivih vlaških vlasti (kneževina Vlaška bila je pod turskim suverenitetom) i naročito turkofilski raspoložene moldavske administracije, sve to u jednom itinereru od preko hiljadu kilometara — nepoznatom po bližim detaljima, pravcima komunikacija i lokalnim (regionalnim) prilikama — predstavljalo je podvig od najveće hrabrosti, smelosti i čvrstine volje da se povereni zadatak obavi što pre, što uspešnije i što tajnije. Jer, ovakav jedan put, sa jednom takvom poverljivom misijom koja je bila od životne važnosti za egzistenciju ustanka i oslobođenje srpskog naroda, bio je obavijen misterijama nepoznatog sveta i sav satkan od brojnih opasnosti, pre svega za sam život Protin. Treba pažljivo čitati onaj deo Memoara koji govori od trenutka Protinog sedanja u čamac na ušću Topčiderske reke, pa pored turskog Beograda i posada u Smederevu, Poreču i Adakaleu, po valovitoj matici razlivenog Dunava i bezbrojnih brzaka pred Đerdapom, zatim — za jednog ravničara — veličanstveni i stravični kanjon Velikog i Malog kazana, pa razgovor sa austrijskom stražom u Oršavi i susret sa vlaškim vlastima u Černecu, najzad, posebno doživljaj na moldavsko-ruskoj granici na reci Dnjestru doživljaji su od prvorazrednih senzacija. U njima se, upravo, prezentuje i sagledava hrabra, postojana i visprena figura Protina, ličnost sva sagrađena od snažne fizičke konstitucije i psihičke izdržljivosti, durašnosti, snage koliko inventivne toliko i prodorne, umešne i sposobne da se snađe u svakoj nenadanoj situaciji. Prešav preko svega što je značilo opasnost, Prota je, došav u Rusiju, „danuo dušom“, svršivši prvi deo svoga delikatnog posla, Ali u Rusiji, prostranoj, velikoj, prijateljskoj, nije bilo lako doći i do vrhova državne i političke uprave carstva i do svemoćnog imperatora „cele Rusije i svih Rusa“, cara Aleksandra, aristokratskog i autokratskog držanja u isto vreme. No Prota je uspeo doći i do samog carskog dvora i predati poruke srpskog naroda, gde je bio toplo i svesrdno primljen. Bio je to vrhunac njegovog diplomatskog doživljaja i trijumf za stvar ustanka. Pun oduševljenja za Ruse, sa ukazanom potporom i uverenjima da će ruski dvor pomoći Srbe i njihovu pravednu, oslobodilačku borbu, prota Matija vraća se natrag u Srbiju. Ustanak je time dobio snažan podsticaj za istrajnost, sa perspektivama za dostojnu pomoć i zaštitu moćne Rusije.
Nama je danas ostalo nepoznato na kakav je odjek naišlo kod srpskog stanovništva putovanje Protino u Rusiju, i kako se ono odrazilo na raspoloženja u širim slojevima naroda. Sa njim su bili upoznati vođi srpskog ustanka i Skupština ustaničkih starešina: iz rezultata njegove misije bili su, svakako, izvedeni zaključci za dalje planiranje politike odnosa sa Turcima u beogradskom pašaluku i Portom u Carigradu. Ali nije daleko od pameti da se pretpostavi da je, već pri onda dosta čvrsto i efikasno izvedenoj upravnoj i vojnoj organizaciji ustanika i ustaničke teritorije, veliki deo Srba u beogradskom pašaluku bio, na manje ili više verodostojan način, upoznat sa obećanjima o ruskoj pomoći Srbima, i time ohrabren za nova pregnuća i nove ratne napore. Nesumnjivo, deviza o zainteresovanosti Rusije za stvar srpskog naroda, zasnovana na srodnosti porekla i jezika, zajedničkim verskim — pravoslavnim veroispovedanjima i tradicionalnim ratovanjima Rusa sa Turskim carstvom za oslobođenje balkanskih naroda, odigrala je veliku mobilizatorsku snagu u moralnom, materijalnom i političkom smislu; a sama ličnost prote Matije, koja je obavila to povezivanje srpskog naroda sa Rusijom, bila je jedan garant više da je ustanak krenuo dobrim putem i da vraćanje turske uprave u Srbiju ne samo ne bi odgovaralo interesima srpskog naroda, nego ni Rusija ne bi olako pristala da Turci ponovo, potpuno i nekontrolisano, kao u slučaju dahija, uspostave svoju vlast tamo gde ju je ustanak 1804. godine praktično ukinuo5.
Napomene
- O ovim problemima videti: Jovan Cvijić: Metanastazička kretanja, njihovi uzroci i posledice (Naselja i poreklo stanovništva, knj. 12) Beograd, 1922. — O naseljavanju stare valjevske nahije, videti: Ljubomir Pavlović: Antropogeografija valjevske Tamnave (Naselja, 8). Beograd, 1912. — Isti: Kolubara i Podgorina (Naselja, 4). Beograd, 1907, (O Brankovini i Nenadovićima, isto, str. 569—573). — O populacionim prilikama posle 1690. g. videti: Tihomir R. Đorđević: Stanovništvo u Srbiji posle velike seobe 1690. godine (Naš narodni život, 4) Beograd, 1931, 114—138.
- Najvažnija dela o tome su: Stojan Novaković: Prilog srpskoj istoriji oko 1790. g., Glasnik srpskog učenog društva, 20, Beograd, 1888. — Dragoljub M. Pavlović: Prilog istoriji Kočine krajine i Mihaljevićevog frajkora. Glas Srpske kraljevske akademije, 68. Beograd, 1901. — Isti: Srbija za vreme poslednjeg austrijsko-turskog rata (1788—1791). Beograd, 1910. — Dušan Pantelić: Kočina krajina. Beograd, 1930. — Isti: Pokret u severozapadnoj Srbiji i bački episkop Jovan Jovanović (1788—1790). Glas SKA 133. Beograd, 1930. — Isti: Uhođenje Srbije pred Kočinu krajinu. Glas SKA, 153. — Isti: Beogradski pašaluk posle svištovskog mira (1791—1794). Beograd, 1927. — Isti: Beogradski pašaluk pred prvi srpski ustanak (1794—1804). Beograd, 1909.
- Uporediti: Milenko Vukićević: Karađorđe, 1, Beograd, 1961, 231—241. — Stevan M. Dimitrijević: Stevana Stratimirovića mitropolita karlovačkog plan za oslobođenje srpskog naroda. Beograd, 1926. — D. Pantelić: Beogradski pašaluk, 367—449. — Miroslav Đorđević: Politička istorija Srbije 19. i 20. veka (1804—1813). Beograd. 1996, 48—94.
- Dahijski izveštaj o seči knezova, videti kod: Hazim Šabanović: Turski izvori o srpskoj revoluciji 1994, 1. Beograd, 1956, 314—315.
- Grgur Jakšić: Evropa i vaskrs Srbije (1804—1834). Beograd, 1953, 38—39.