Poglavlje 2
O Memoarima je, katkada, bilo izrečeno mišljenje da je Prota svoja kazivanja o stvarima i ljudima u ponečemu idealizovao, doterivao; da je naročito prema Karađorđu bio obziran i da je u slikanju rđavih strana njegove ličnosti i njegove vlasti za vreme ustanka bio uzdržljiv. Iako se, na osnovu istorijski verodostojne dokumentacije, znalo da je, na primer, Praviteljstvujušči sovjet iz 1805. godine bio osnovan kao protivteža Karađorđevoj ličnoj vlasti1 koja se već tada vidno ispoljavala kao bespogovorna i autoritativna, u Memoarima se takva ocena nije davala. Međutim, Prota nije zaobišao, ni ovde, istinu nego je, prosto-naprosto, stvari prikazao uprošćeno, da ne kažemo jednostrano. Jer, Prota je više truda polagao na momenat prikazivanja negoli na momenat ocenjivanja i davanja sudova. I tu je upravo bila dobra osobina njegova: jer, on i nije toliko težio da dâ celovitu i kritički obrađenu istoriju prvog ustanka (što se već može reći za Vukove prvoustaničke spise) koliko da ostavi podatke i pomene o sebi i da, na neki način, prikaže ne toliko svoju ulogu koliko svoje prisustvo u tim događajima.
U Memoarima nema izlaganja podataka a da se oni ne bi mogli verifikovati iz drugih kazivanja i drugih izvora. Isto tako njegova poimanja nekih krupnijih ličnosti prvog ustanka i davanje karakteristika o njima, teško da bi mogla — u većem stepenu — biti znatno drugojačija nego što se one takvim javljaju i u drugim istorijskim izvorima. Protine portretske skice Karađorđa, kao čoveka i vođe ustanka, uzgredno date u Memoarima, u stvari su — rekli bismo — skoro autentične: upravo po pročitanju Memoara, vožd srpskog ustanka izgleda nam ne samo portretski i karakterološki izrazitiji, već i istorijski jasniji. Isto tako, Prota je neposredan i uverljiv i kad prikazuje sebe u nekim važnijim i delikatnijim situacijama: on tada istupa kao realista portretist, pripovedač i slikar istovremeno.
Uopšte uzev, opšta karakteristika Srbije u ustanku, ukoliko se tiče onih pojava i zbivanja koje Prota opisuje, ambijenta, društvene sredine i moralno-društvene atmosfere, u suštini odgovara njenom istorijskom položaju toga vremena. Sa svoje strane Memoari dali su joj, možda, jedan pripovedačko-slikarski retuš, kojim se ipak nisu menjali odnosi i dimenzije stvarnosti već se samo davao lični akcenat na ono što je Prota — ne bez ikakve emocionalnosti i duhovnog prožimanja — doživljavao kao veliko i veličanstveno u svome životu. I upravo po ovoj osobini svoga pisanja, Protini Memoari idu u vrstu lepe književnosti bez obzira što jednovremeno, po svome sadržaju i po svome predmetu izlaganja, pripadaju i istoriografiji i istorijskoj književnosti.
Povodom Memoara prote Matije Nenadovića bilo je — naročito ranije — mišljenja da oni nisu ni čisto književno delo a ni prava istorija ustanka. Razlozi koji su, počev od analize sadržine i kompozicije spisa, govorili o ovome, i sa jedne i sa druge strane, imali su svoju težinu i oni uglavnom stoje i danas. Međutim, to je, na kraju krajeva, manje ili više formalno pitanje, i drugostepeno pitanje, što je zavisilo od struke i stava ocenjivača: književnika i književnih istoričara, ili istoričara i drugih naučnih radnika. Nezavisno od toga, u svakom slučaju, Memoari imaju jedan daleko širi značaj i daleko veću vrednost, koji — po našem mišljenju — dobijaju sa vremenom sve više. Jednom reči, kao spis Memoari sadržavaju u sebi i lepu književnost i istoriju i to iznete, oboje, na jedan realistički po izlaganju i savremen po jeziku način: da su bili objavljeni kada su, i pošto su, bili napisani, oni bi, bez sumnje, bili inicijativno i uzorno delo novije srpske književnosti, koje je moglo imati uticaja na književno kreiranje u obnovljenoj Srbiji i svakako svoje poslednike i ljubitelje.
Napomene
- Videti: Vuka Stef. Karadžića, Skupljeni istorijski i etnografski spisi, 1. Beograd, 1898, 61—63, i dalje.