Poglavlje 8
Puna mehana seljaka. Zbijaju šalu, zadirkuju jedan drugoga, pričaju gde je koji što nagrabusio, i smeju se. Dok će početi jedan između njih:
— Ama, ljudi, što sam se ja jednom hteo osramotiti.
— A kako? — upitaše ga neki i okretoše se da čuju.
— Odem ti ja u Šabac nešto poslom. Uvratim se kod nekog Nikole, što je ovde bio ćata kod našeg kapetana. Uđem u kuću, a samo mu gospođa njegova tu. Pogledam, a ono stoji pored duvara jedan gvozden astal… Kao postavljen da se ruča, kao nije… Pometani lonci na astal, pa vru — valjda skinuti skoro s vatre. Ona gospođa uzela pa kao meša, ono vru jednako… O kako to vri?! Podvirim se pod astal, da nije ozdo vatra naložena. Aja, nema nigde! Pipnem astal — vruć! O, anatema ga bilo!… đavolski posao! Napunim ti lulu, zapalio bih. Šta ću? Nema nigde vatre. Kao upitao bih onu gospođu, ama opet ne smem… Može zameriti što. Dok ti se ona okrete, pa meni: „Ti bi kanda vatre?“ — „Ja, vala, bih malo, da zapalim.“ A ona ti izvuče čekmedže iz onog astala, izvadi žišku, te meni na lulu… Gledam ja, baš vatra! Gori lepo kao god s ognjišta.
Seljaci udariše u smeh.
— Ta to je bio čporet! — povikaše neki uza smeh.
— Znam ja, kazaše mi posle. Krstio sam se đavolskoj napravi!…
— Ama jeste li vi koji čuli što ono rikaše noćas goveda po livadama? — upitaće jedan.
— Jest jà — odgovoriše drugi. — Mora da ih je nešto poplašilo.
— Oko neko doba noći — reći će jedan — stade ti uktanje mojih svinja, pa bež’ kući kao da ih neko juri.
Na to će jedan između onih što su igrali karata:
— Ama što su goveda rikala, što su svinje uktale, to je ništa; nego što ti ja umalo ne stradah. Nisam ono čudo video nikad! Tolike noći prolazio sam i preko raskršća i preko groblja, pa ništa…
— A šta je to bilo? — počeše ga zapitkivati i skupiše se oko njega.
— Eto šta!… Pođem ti odavde u neko doba noći, pa hajde, velim, preče je, te udarim preko livada… Čujem krive se goveda — jest, bogami, neki đavo! Pođe meni kosa naviše. Vratio bih se, ali kud ću obilaziti. Hajde ja, hajde… Kad bih u Pavićevu livadu, dok ti nešto pristade za mnom. Kao čovek dole… Ide lepo baš kao čovek… Ali mu na vrh glave rog kao ovaj direk pred mehanom — ni uzmi ni ostavi toliki, pa stoji pravo kao usađen!… Bogami, mene ti podiđoše mravci! Nadam ti ja bežati, a ono sve brže za mnom. Potegnem te preskočim vrljike i sapletem se te koliki dug — ljos o ledinu! Senuše mi svetlaci pred očima… Podignem se, a ono došlo već do vrljika, zamahuje onim rogom na me, a viče: „Stani, stani — ne beži!“ Ja ti se onda popuželjke skotrljam za jedan trnjak, pa beži koliko igda mogu kući! Što sam se noćas prestravio, nikad nisam!
Seljaci slegoše ramenima, pa se zgledaše začuđeno. Neki rekoše:
— More, ti si se to opio pa ti se učinilo!
— Ama šta je stoku plašilo? — pitahu se drugi.
Utom bahnu Sima na vrata:
— Dobro jutro vam!
Svi mu prihvatiše.
— Da nije i tebe što jurilo noćas, Simo? — upita ga jedan.
— Nije, vala, ništa.
— A što li su se goveda onoliko krivila po livadama?
Sima se uze smejati, pa viknu:
— Mehandžija! Daj ovde oku rakije, nek piju ljudi; gazda Raka časti!
I odmah se obre oka šljivovice pred njima. Onda Sima ispriča sve: kako je našao gazda-Raku jutros, kako mu je skinuo rogu, kako su mu tu rogu nabili Đura i Spasoje da ne zadirkuje više Maricu…
Kad ljudi to čuše, sve udari u pljesak i u smeh.
— A zato li su međer goveda rikala! — vikahu jedni.
— Kaki si ti to momak? Uplašio se od gazda-Rake i róge! — podsmevahu se drugi onome…
Ele, za časak ti puče taj glas po selu. Ljudi i žene i deca vazdan su govorili o rozi i gazda-Raki i smejali se. Sima je taj dan popio više časti nego na kakoj slavi. A tako isto i Đura i Spasoje.
Gazda Raka utekao u kačaru na tavan, pa nije odatle tri dana slazio. I otada se uvek klonio ženskinja. Čim sretne, bilo ženu bilo devojku, tek samo progunđa nešto, pa zaobiđe podalje, a poklompi se kao vodom poliven.