Poglavlje 6
U mehani već zasela ona četvorica pa igraju žandára, a pred svakim po polić rakije. Dolazi još seljaka — po jedan ili po dvojica. Mehandžija trči tamo-amo, dodaje kafu, rakiju, vino, vatru.
Pomoli se učitelj, nazva: „Dobro veče!“ Seljaci odgovoriše.
Začudo što ti beše taj učitelj dostojanstven čovek! Često je u razgovoru mešao po neku stranu reč. I to kad hoće da je izgovori, čisto zažmuri da bi po tom okolina videla kolika je tu učenost! A okolina obično tada šane među sobom: „Nuto, nuto, kako se naš učo púći!…“ Neki đavolani behu razglasili da je bio negde šuster; ali ko zna? Možda su samo izneli. Istina, neki su viđali u njegovom ćileriću neke čekiće i šila, ali kad su ga upitali: „A šta ti je ovo, učitelju?“ on im je odgovorio sasvim dostojanstveno: „To su neke moje inštrukcije!…“
Šeta se učitelj polagano po mehani a ćuti. Eto ti zatim i Sime. Čim uđe, odmah se okrete učitelju:
— Što ti, učitelju, pobi onu decu?
— Koju? — upita učitelj isprsivši se.
— Znaš, hvala bogu, koju!… Što biješ onako đake? Prođoh danas onuda, a ono vrisak, vrisak — rekoh, niko ne osta živ!
— Treba ošinuti obešenjake. Htedoše da mi pomore onoliku živinu… Načinili čitavu epidemiju!
Šta je hteo kazati ovom „epidemijom“ ovde — bog bi ga znao!
— Ne znam ja šta ti je to, — reče Sima, — samo ne dao tebi bog da ti moje dete onako istučeš, potražio bi ja tu tvoju vlast da pitam sme li to biti!
— Ja ne zovem nikoga da se meša u moj zvanični posao. To nije komesijalno — poče učitelj, uplećući opet po neku stranu reč i hođaše zabrazditi daleko sa Simom, da ne uđoše ona dva praktikanta iz sreske kuće.
Razgovor se odmah prekide.
Učitelj priđe k njima da se upita. Mehandžija pritrča uslužno, te smahnu rukavom prašinu s jednog stola u kraju, naređa tri stolice, metnu zapaljenu lojanu sveću u svećnjaku od tenećke, s repićem i mumakazama već iskrivljenim da nisi mogao nikako useknuti njima, i — odmah ponudi goste:
— Izvolite, gospodine! Što zapovedate?
— Daj vina!… Sedi, učitelju, kad si i ti tu da posedimo — reče jedan od njih nekako važno i rastegnuto.
Svi posedaše za jedan sto u kraju, što beše pod oko svima gostima.
Učitelj je veoma uvažavao ta dva praktikanta, i često je govorio da nije lako naći njihove „dekoracije“. Jedan podugačak, brkova obešenih naniže, te su mu se često seljaci zbog toga i smejali. Govori svakad „važno“ i rasteže reči, udarajući na nekim slogovima jače glasom. Uvek gleda čitav korak iznad čoveka s kojim se razgovara. Drugi malo sniži. Brkovi mu nakostrešeni napred, pa izgledaju kao da je u nozdrve udenuo dva pramena crne čekinje. On govori malo običnije nego onaj s obešenim brkovima. I kad govori, gleda obično po svima gostima, kao da iščekuje da mu se čude kako on to zna! Obojica vole, osobito kad se nađu s učiteljem u mehani, da se razgovaraju o naučnim stvarima. — Onome što gleda preko čoveka bilo je ime Maksim, a onome što gleda po svima gostima — Marko.
Čim su zaseli, odmah Marko poče o naučnim stvarima:
— Ama što je kapetanica dobila danas merdžane… da si samo video, učitelju! — reče i pogleda po svima gostima.
— Komesijalno… Znam ja to! — reče učitelj običnim svojim tonom.
— Zar su ono merdžani? — upita Maksim i pogleda iznad njega čitav korak.
— Ja, merdžani… to su oni korali? Je li, učitelju?
— Jest, jest… korali — potvrđuje učitelj.
— A gde li to raste?
— Ne raste to, bolan, nego se vadi iz mora! — reče Marko, pa pogleda opet po svima.
Seljaci gurnuše jedan drugog laktom.
— Iz mora? — upita Maksim i pogleda još malo više.
— Iz mora, dabome, ja šta ti misliš? Je li učitelju? — reče opet Marko i opet pogleda po svima.
— Naturalno! — potvrđuje učitelj.
— Pa kako li se to vadi? — upita Maksim i pogleda još za jedan korak više.
— Evo, gospodine, vino! — reče mehandžija i metnu polokanicu na sto i tri čaše. — Ama što sum go dobio vino — carigradska forma! — pohvali vino, pa ode za drugi sto da nešto dodaje.
— Imaju ronci, pa oni, je li, učitelju? — reče Marko okrenuvši se učitelju i točeći vino u čaše.
— Jest, jest, ronci! — potvrđuje učitelj.
— Oni to valjda zarone, pa vade? — upita Maksim.
— Dabome, zarone do na dno mora, pa seku korale, to jest, merdžane. Je li, učitelju?
Učitelj potvrđuje: — Jest, jest!
Seljaci se opet gurnuše; neki se i nasmehnuše.
— A kit? — uzviknu najedanput Maksim, čisto smešeći se od zadovoljstva što je tako uhvatio u tesno svog kolegu, pa pogleda gotovo u sami tavan.
— Jest, ja — kit! — reče Marko i čisto se ošvanji što naiđe na takav čvor. — H, — ja!… To je bome, strašna zverka!
— Znate li vi — uplete se učitelj — da su u kita usta kao ova mehana, pa samo hukne u se, a čovek uleti! Taka je to konkurcija!… (Šta mu je to „konkurcija“, to valjda samo on zna).
— E, to valja posoliti! — šanuše među sobom neki seljaci. Neki se iskašljaše. A neki opet gurnuše jedan drugog laktom i zgledaše se.
— Kako bi to bilo da načini čovek haljine od eksera, pa onda da zaroni?… Baš bi se nabô — reče Marko i opet pogleda po svima.
— To bi dobro bilo! — potvrdi Maksim pogledavši malo niže od tavana.
Utom ti uđe gazda Raka i obazre se svud po mehani, pa mahnu nešto glavom.
— E! Je li ti stalo srce na meru, gazda Rako? — upita ga Sima zajedljivo.
— Ja, brate, ničije neću, a svoje ne dam… Što si puštao stoku u štetu?
— Neka, neka, gazda-Rako!… Platićeš ti to meni! — reče Sima kao preteći.
I opet bi se svadili, ali uđe Đura sa Spasojem, pa se malo povode… tokorse pijani.
Gazda Raka pogleda ih, nešto se uzvrpolji, pa sede za jedan sto blizu vrata, što nikad nije imao običaj.
Đura i Spasoje zasedoše na klupu pored onih što igraju karata, pa Spasoje, kao jedva prevrćući jezikom, viknu i lupi rukom o klupu:
— Mehandžija!… Vina ovamo!
Maksim, Marko i učitelj zgledaše se, a mehandžija pritrča.
— Molim, brat-Spasoje, ne pravi larma! Sag ke donesem!
— Ama gde se vi tako okvasiste? — upita Sima.
— E, pa… tamo eto… gore! — reče Đura i poče prelivati preko čaše već doneseno vino.
Gazda Raka pogleda tamo i amo po gostima, pa se tek izvuče; niko ga valjda i ne opazi osem Ćure i Spasoja.
Oni bajagi popiše još po jednu čašu, nađoše nekaku mahnu vinu, proinatiše se s mehandžijom oko plaćanja, pa odoše.
Odmah udariše jedan s jedne a drugi s druge strane puta, da ih Raka ne opazi, pa u stopu za njim. Pomrčina beše gusta, a on nije baš toliko oštra vida da ih smotri. Uputio se pravo njihovoj kući, a govori sam. On je imao običaj da se kašto i sam razgovara.
„Hm! hm!“ govori Raka da su Đura i Spasoje rahat mogli čuti: „Reče da će biti njih dva u mehani… Aja! Ne verujem ja — đavo je to! Htede me jutros motikom. Ali svejedno… Samo opet se bojim da ne bude kaka podvala!“…
Đura i Spasoje umalo se tu ne nasmejaše. Kad već da zađu u voćnjak, oni promakoše mimo Raku, pa pohitaše u vajat.
Šta je dalje bilo, bog bi ga sveti znao! Samo da se ko prikrao, mogao je čuti u vajatu zagušen Rakin glas:
„Nemojte, braćo, molim vas! Daću vam dva’est dukata… Kumim vas, pustite me!… Kud ću od bruke sutra?!“…