Poglavlje 2
Mehana je u selu M… građena sasvim po planu kao što su već obično u nas mehane po selima i drumovima. Stolice slamne, obojene zelenom bojom; u nekih se već slama odrla pa visi dole. Stolovi obojeni crvenom bojom, a tako je obojen i kelneraj. Na kelneraju: čaše, polići, čokanji, okanice i polokanice s vinom i rakijom; šoljice, šafoljić sa slatkim od ruže, u kom se vrlo često nađe po nekoliko muva, mravî svakad, a kašto i po neki iver ili čitav šipurak. Po zidu slike Maksimilijanove1: jedna, kako ga uhvatili; druga, kako je u tamnici i pop mu nešto čita; treća, kako gleda sliku svoje žene; četvrta, kako su već oni đenerali streljani, a na nj tek nanišanili. Osem tih slika poređane su još i neke ženske slike što tokorse pokazuju delove sveta i godišnja vremena; slika nekakog deteta s naočarima a dole piše: Kleiner Grosspapa, i druga, opet dete, žensko s naočarima i dole piše: Kleine Grossmama. Ele, iskićeno baš kako valja, kao ono kad je što po planu. Mehandžija i momci — Cincari, kao što je i to već obično u nas po mehanama.
Osim seljakâ, tu su počesto svraćali na kafu učitelj i dva praktikanta iz sreske kuće. Istina, sreska je kuća podaleko, za čitavo pô sata hoda; ali oni pred veče,kad iziđu iz kancelarije, pođu malo u šetnju, i neće obići a da ne svrate.
To jutro beše nekakav svečanik, pa se iskupilo u mehani dosta ljudi. Neki seli po klupama pred mehanom, neki u mehani za stolove, pa tako u šali i razgovoru sede i pijuckaju pomalo.
Kmet Stevan seo s odabranijim ljudima, pa srče kafu, i uza svaki gutljaj tek rekne:
— Ih, baš sâm ječam!
A oni uz njega dodadu:
— Pogani Cincari!
Za jednim stolom zasela njih četvorica; pred svakim po polić rakije, pljuckaju i već zavodnili očima.
— Hajde, hoćemo li? — upita jedan od njih, ispivši polić do dna.
— Neka još, dok ode kmet — odgovori drugi, a ispod stola sklonio ruku i u njoj paklo ulepljenih karata.
— Ako je kmet! Što ti prezaš od kmeta?… De, ko izgubi da dâ polokanik rakije — prihvati treći.
— Ama hoće da zanoveta. Znam ja njega — reče opet onaj drugi, opljucnu, pa naže polić.
— Neka, neka… baš i ja volim dok ode — pripomože četvrti.
Utom se otvoriše vrata i uđe gazda Raka. Onako osorljivo, kao što mu je već običaj, nazva boga, pa hajd onamo ka kmetovu stolu. I ne upita se s njim, nego odmah poče:
— Ama, Stevane, jesi li ti kmet ovde? Jesi ti glava u ovoj opštini?
— Jesam gazda-Rako… A što pitaš? Zar ti dojako nisi znao da sam ja kmet! — odgovori mu Stevan malo začuđeno.
— Pa šta činite vi, ljudi? Je li ovo arnautluk, šta li je? — poče vikati gazda Raka.
Ljudi se samo zgledaše; neki se osmehnuše i šanuše jedan drugom: „Eto ga opet! E, crkao bi da se ne sudi!“
— Šta je tebi, Radovane? — upita Stevan ozbiljno. — Kakav arnautluk, bog s tobom jutros?!
— Kako šta mi je! — poče gazda Raka još jače, a sve hoda tamo i amo. — Eno onaj lopov napustio onolike svinje te mi upropastiše mâl.
— Koji lopov? Kakve svinje?
— Eno onaj tvoj pošteni Sima što ga jednako hvališ!… Zatreše mi sav kukuruz.
— E, e, zatreše?…
— Zatreše, jakako!… A ti bajagi kmet, pa zaseo tu u mehani, a nije ti ni u uvo što se ovamo poštenim ljudma čini šteta! — podviknu Raka još žešće.
Dok ti i Stevan planu,pa skoči:
— Ama, šta ti hoćeš, Radovane? Hoćeš da ti ja čuvam kukuruz, a? Da ti ja teram svinje, šta li?
Raka se trže malo, pa poče lakše:
— Ne velim ja to, Stevane, bože sačuvaj! Nego, brate, upropastiše me. Nije šala onolika šteta!
— Ama šta hoćeš ti, more! — podviknu Stevan i unese se preda nj.
— Hoću, brate, da mi se potra oseče… Ono je propast!
— Pa što ljucki ne kažeš, nego si se tu raspomamio kao besan?!… Potra, potra — dobro! Eto oseći ćemo i tu potru. Ne boj se, neće ti propasti.
— E, ti naredi ljude, pa hajdete gore na njivu. Ja ću vas čekati — reče gazda Raka sasvim mirno.
— Ne mogu ja to danas — odgovori Stevan. — Imam ja još trista poslova… Sutra ćemo!
— Ama potra je najpreča, Stevane… Reci ljudima nek iziđu sad.
— E baš da ti ne iziđu sad! Neće se do sutra svet prevrnuti.
— Dobro, dobro, Stevane! — reče gazda Raka kao preteći. — Ima suda i osem tebe! — pa ljutito iziđe iz mehane.
Gazda Raka udari preko seoskih livada da obiđe uzgred i svoj zabran, a jednako psuje đa Simu đa kmeta.
Baš do njegovog zabrana kuća je Ćure i Spasoja Pavića. To su vam dva otresna, valjana i vredna momka. Imaju sestru — da je nije šale u svoj kapetaniji. Marica Pavićeva jedna je pa jedna devojka i po lepoti, i po vrednoći.
Taman beše iznela hleb da metne u peć, a sva se zapurila od posla i vatre, te došla još rumenija, — dok eto ti Rake ozdo, gunđa, nešto jednako. Kad bi pored njihovih vratnica, a on vragolasto namignu na nju i reče:
— Jesi li sustala, Maro?
— E, kljusino matora! — promrmlja ljutito Marica, pa ode u kuću da iznese i ostalo testo.
Gazda Raka osvrte se još jednom za njom, mahnu glavom, učini: „Hm, hm!“ pa zamače gore u svoj zabran.
Napomene
- Maksimilijan F. — nadvojvoda austrijski, od strane Francuza postavljen 1864. godine za cara Meksika; nepopularan, bio je od svojih podanika pobeđen, uhvaćen i 1867. godine streljan u Kverasporu (Meksiko).