Poglavlje 1
E, ljudi, to je baš da bog sačuva! Lepo ne možeš živeti od gazda-Rake Radišića! Dosadio je već svakome u selu M… Vala, ja ne znam ima li koga ko bi se pohvalio da mu gazda Raka nije što zakinuo, opanjkao ga, posmehnuo mu se, ili makar u čem natrunio. Već omatorio i upola osedeo, pa opet neće da se okani čuda. Toliko imanje, stoka, baština — i sve mu malo, sve grabi tuđe, sve rad da zakači drugog. Kao da ala iz njega zija! Barem da ima kome ostaviti — ni pô jada, ali sam kao panj; nigde nikog do onog dugačkog i suludastog sinovca, što sve selo tera sprdnju s njime… Pa hajde što grabi — neka ga đavo nosi, — nek grabi! Niko se nije od arama spomogao. Ama što se naduo onako od teška jordama? Gde god dođe, sve ti se on razmeće, sve se hvali, u svačem se gradi najpametniji. Pa hajde i tu neka ga đavo nosi — kad je taki! Nego što se onako mator pomamio, te ne da nikakom čeljadetu s mirom proći? Ja li će se iskašljati, ja li reći kakvu nepristojnu reč — tek će, crkao pukao, darnuti svako čeljade. Gdešto su ga i odalamili za to, pa opet neće da miruje.
Gazda Raka nema nikakvog najamnika, jer, „brate, ne može se: godine omahnule, svet se iskvario, neće mlađi da te sluša, a ovamo izvlači i krade gde što dočepa“. Njegov sinovac Paja sluša ga u svemu: i čuva volove i svinje, i ide u drva i u vodenicu, i gde god što zatreba. Samo je malo trom i jednako čmava. Kud se god makne — leći će te spavati, a ovamo se Raka ljuti, psuje, praska — čuje se po svem selu. Šta se on puta uspavao kod svinja, a svinje pravo te u njivu, pa načine pokor od kukuruza…
Jedno jutro seo gazda Raka kraj vatre, pa puri purénjke i pripija pomalo rakije… A duša mu je bila jesti purénjke i pripijati uz njih rakiju. Paja izišao pred kuću, zapalio svoju simsiju, pa se izvalio koliko je dug. A pušio je nekakav duvan tako ljut da su Raku više puta oblile suze od kijanja, pa mu je jednom čak i zapretio da će mu omlatiti o uši i čibuk i simsiju, samo ako još koji put zadimani pred njim.
Taman Paja zadimio već uvelike, dok ti stade dreka gazda-Rake iz kuće:
— Pavle! Pavle!… Bȍlje! Bȍlje! Ene nečijih svinja u njivi!… Bolje isteraj!… Ah, teraj u obor — stoku mu poganu!
Paja skoči nezgrapno, pa poče klimati, bajagi trči, vičući leno:
— Uša! uša!
— Bȍlje, more, bȍlje!… Gore uvrh njive!… Eno ih, potrči, more! A čekajde, zapamtićete vi ko je Radovan, beli! — razvika se gazda Raka, pa polete kao smušen za Pajom.
Kad tamo, a ono — dva nazimeta nekog Sime Ivanića provukla se kroz plot, pa riškaju oko uvratinâ.
Siromah Sima! Sad će imati posla! A to je jedan pošten čovek. Nije bogzna kakav gazda. Ima nešto baštine i mála, petlja i radi kao kakav mrav sa svojom Stojom, pa ima svega dosta u kući. Na pakost njegovu prvi je komšija gazda-Raki, i dosad se već nekoliko puta svađao i sudio s njim po opštini, sve oko potre, pa eto i sad mu se nekako izmakla nazimad te uvukla u njivu Rakinu.
— Ah, goni u obor! — dere se gazda Raka, trči kao besan uz kukuruze, a sav se zaduvao.
Paja samo klima preko busenja, pa tek i on po koji put vikne:
— Uša! uša!
Ta makni se sad ću te ovim kocem! ciknu na nj Raka. — Što se gîgaš kao da su ti jaja u nedrima! — Pa i on dostiže i zaokupi nazimad, bacivši se za njima kocem, te umalo ne prebi jedno.
Kad Paja vide da tu već nema šale, rastrese se malo i on, pa zaokupi s jedne a gazda Raka s druge strane, te poteraše nazimad naniže seoskom oboru.
Psuje gazda Raka, psuje — ama ne ostavlja, što kažu, ni miša u duvaru! Razleže mu se psovka po svem selu. Ljudi, neki na radu, neki kod svoje kuće, tek se samo dovikuju: „Eno, eno našeg gazda-Rake! Čuj-de kako kreše!… Jamačno će u opštinu s kim da se sudi!“
Gazda Raka, psujući veselom Simi i gde i šta ima, sagna već nazimad u obor, pa nakriči Paji da ide kući i da gleda da opet ne bude kake štete, a on okrete pravo u seosku mehanu.
Kad Paja malo odmače, obazre se dva-tri puta, pa kad vide da je Raka već daleko, iskresa vatre i opet zadimani. Pa onda pođe polagano, sve nogu pred nogu. Duvan ga zagrcne; zastane da se iskašlje, pa se, onako dugačak, previje kao prúglo čak do zemlje. Udariše mu i suze od muke, a on ih rastrlja pesnicama, promrmlja nešto, pa opet gîga naviše… Ne kida se on toliko. Dugo je do podne — stići će kući; a može gde još i prospavati.